Dnevnik iz Duisburga: Za mrtve smo doznali navečer

Gotovo beživotno tijelo djevojke u bijelom ni četiri mladića ne mogu povući prema gore. Vuku je uz rukohvat požarnih stepenica koje vode iz tunela gore prema kosini. Pogled prema gore je pogled na svjetlo dana i, zapravo, život. U tunelu je smrt. Pokazalo se to kasnije, za 19 mladih ljudi.

Preživjeli pukom srećom

S druge strane stampedo i juriš na žičanu ogradu koja je napola srušena. Jurišnici pokušavaju doći do kosine obrasle raslinjem i odatle se uzverati van. Nekima to polazi za rukom, drugi se muče u prašini. Lako za muku, živi su, smrt je iza njihovih leđa. Pojedinci se penju uz žice koje vise odozgo, ne znajući jesu li uopće dobro učvršćene.

U tunelu, među tisućama ljudi, sveopća je panika. Tunel je u jednom trenutku postao usko grlo. Rijeka ravera potekla je njime, međutim odjednom je nastao “čep”. Ljudi nisu mogli ni naprijed ni natrag, a nove količine ljudi nadirale su. Znoj, suze, stisnutost poput riba u sardini, gotovo da i ne možeš disati. U tim trenucima razmišljaš samo jedno - ne smiješ se onesvijestiti. Padneš li, gotov si. U panici ljudi ostaju bez cipela, trgaju odjeću sa sebe, ostavljaju boce s vodom, torbe, instinktivno se pružaju ruke prema danjem svjetlu. Sveopći kaos u tunelu u kojem je ozlijeđeno više od 300 ljudi.

Kako sam preživio Love Parade? Zapravo, kako su svi, njih oko milijun i 400 tisuća, preživjeli Love Parade? Pukom srećom, valjda.

Velika kataklizma

Organizatori ovogodišnje parade odlučili su događaj održati na prostoru oko stare željezničke stanice. Sve se događalo (i povorka i partijana) na šljunkovitoj i prašnjavoj makadamskoj podlozi. Kataklizmička atmosfera stare željezničke postaje trebala je biti dobra vizualizacija elektroničkog zvukovlja. Na kraju sve se pretvorilo u veliku kataklizmu. Moglo je i veću da se kojim slučajem panika iz tunela prenijela među tih milijun i 400 tisuća ljudi. Što bi bilo u tom okruženju koje ne može amortizirati nagla kretanja velikih masa? Bolje ni ne razmišljati.

U Berlinu je Love Parade kružila oko Stupa pobjede (Siegessäule). Najveći party na svijetu i “miting” ljubitelja elektroničke glazbe na tom party-platzu bio je zapravo prilično siguran jer se sve odvijalo usred središnjeg berlinskog parka Tiergartena koji je, kao i prometnice koje sa svih strana vode do Stupa pobjede, propulzivan za dvosmjerno kretanje. Ta konfiguracija terena amortizirala bi bilo kakava eventualna stampeda. Za Berlinom sada možemo samo uzdisati.

Strašni prizori iz tunela

Virio sam u svaki kutak duisburškog događaja, nisam se zadržavao samo na specijalnom mostu, izgrađenom za fotoreportere i kamermane, odakle se snimaju uglavnom totali, štoviše, ulazio sam u masu, probijao se od šlepera do šlepera, u potrazi za atraktivnim motivima u želji da događaj snimim i doživim iznutra.

Oko sat vremena prije tragedije u tunelu, čudnog li spleta okolnosti, nalazim se nadomak tunela, a iz Hrvatske mi javljaju da je umro moj barba Cici. Iako očekivana, jer je bio hospitaliziran i prilično iscrpljen, svaka vijest o smrti, osobito tako bližnjih i tako jedinstvenih ljudi - dotuče. On umro, ja ne mogu ni naprijed ni natrag, sprovod je već sutradan, a posao treba odraditi do kraja... Nekoliko sati od te vijesti na tom mjestu, na žalost, dogodile su se nove smrti.

Za užas koji se događao u tunelu većina, gotovo 99 posto sudionika Love parade, čula je tek kada je došla svojim kućama. Prizori iz tunela zaista su strašni, ali 99 posto sudionika Parade doma je otišlo s ljepšim prizorima - jer sudjelovali su na najvećem partyju na svijetu, partyju svih partyja.

Panika u tunelu nastupila je oko 17.00, a u petnaestak minuta totalnog tunelskog kaosa nestalo je 19 mladih života. Love Parade počela je u 14.00, a već od 11.00 na prostor oko stare željezničke stanice počeli su pristizati raveri. Sad, nakon svega, uviđam kako je bio dobar potez organizatora što nije prekidao paradu kada je doznao za tragični događaj. Naglo kretanje tih milijun i 400 tisuća ljudi na takvom prostoru moglo je dovesti do još veće tragedije.

Pogrešna procjena za tunel

Duisburgu se dogodilo ono čega se Bochum bojao, pa je prošle godine odustao od organizacije Love Parade. Bochumske gradske oce zapravo je prestrašila Love Prade u Dortmundu koja je, prema službenoj procjeni organizatora, okupila rekordnih 1,6 milijuna sudionika. Bochumske gradske vlasti, preplašene tom brojkom, ustvrdile su da nemaju potrebnu infrastrukturu koja može primiti takvu rijeku ljudi i odlučile su ne održati Love Parade. Tada je to djelovalo čudnovato, a sada nakon svega, zapravo, djeluje razumno.

Organizatori parade i duisburški gradski oci procijenili su da to mjesto zadovoljava sve potrebe najvećeg partyja na svijetu. Tko je kriv? Kriva je procjena da tunelom u 17.00, kada naglo prističu i oni koji su završili s poslom, može proći takva količina ljudi.

U ovom trenutku zazvučat će apsurdno, ali moja osobna borba - bila je borba s prašinom koja je ulazila u usta, nozdrve, lijepila se za znoj na licu. Mučilo je to i ostale sudionike parade. Kako je parada odmicala, prašina koja se dizala od šlepera, povorke i plesa na makadamu oko starog duisburškog kolodvora, bila je neugodnija.

Evo, dva dana nakon Love Parade osjećam je u ustima, kao da sam bio na stočnom sajmu. Lica sudionika parade nakon nekoliko sati plesa i muvanja sve više su nalikovala licima rudara. Kakva li su tek jetra onima koji su pretjerivali u alkoholu ili opijatima? E, to je već druga linija zabrinutosti. Osobno, trebalo je preživjeti 13 sati hodanja bez sjedenja, s petnaestak kilograma opreme na sebi, na trenutke u grotlu partijane, pritisnut i nošen rijekom ravera.

‘Kosti me još uvijek bole’

A na Love Parade otišao sam naoružan četverogodišnjim iskustvom praćenja ove manifestacije. Bez obzira na to, bogatiji sam sada za žuljeve na nogama i ispucane usne. Dan nakon parade jedva sam hodao, a kosti me još uvijek bole. Ali, sve u svemu: živ. I evo me opet u Hrvatskoj.