ANA I IVANA SANSEVIĆ

DVIJE ZAGREPČANKE U BORBI PROTIV TEŠKE BOLESTI Kako sam spašavajući sestru od anoreksije spasila i sebe

 Neja Markičević/EPH

Ovo je prilika da zavirite u našu životnu priču. Moju, njenu, tvoju, njihovu, svačiju i ničiju... Ovo je priča o tajni koju često čuvamo za sebe skrivajući je od znatiželjnih pogleda i osuda...”, tim riječima Ivana Sansević počinje polusatni dokumentarni film “Žena zmaj”, priču o tri djevojke koje su se godinama borile s anoreksijom i bulimijom. Među njima je i njezina sestra.

U procesu traženja sebe prošle su težak put prehrambenih poremećaja. No, to je priča i o jednoj djevojci koja se godinama osjećala krivom jer nije pomogla svojoj sestri kada joj je to bilo najpotrebnije. A sestra je bolovala od anoreksije.

Zaštitnički odnos

Autorica filma Ivana je ta sestra s osjećajem krivnje što nije pomogla starijoj sestri Ani Katarini. Ali Ana joj ništa ne zamjera. Kako i bi? Sedam godina mlađoj seki tajila je svoj poremećaj kako ne bi i ona slučajno pokušala nešto slično.

Njih dvije su vrlo bliske. To je očito.

Ana je imala 18 godina kad su se unutar obitelji pojavile situacije s kojima se ona nije znala nositi.

- Tata je bio u teškoj depresiji... Imala sam osjećaj da se moram pobrinuti za njega. No, u toj se dobi zapravo ne možeš brinuti za odraslu osobu. Tada se još odrasli brine o tebi. Kombinacija toga i moje osobnosti bila je okidač... Tako je krenulo - prisjeća se Ana, danas 41-godišnja majka dviju djevojčica. Kontrola nad hranom pružala joj je lažan osjećaj sigurnosti i onda više nije znala stati. To postane ovisnost kao i svaka druga.

- Skužiš u jednom trenutku da to nije dobro za tebe, ali ne odustaješ. Zbog srama, nelagode i predrasuda ne možeš to ljudima ispričati. Jer mnogi će reći da sam sama kriva za to, da me nitko nije tjerao da se izgladnjujem ili povraćam. Teško je izaći iz tog kruga. Ali, kad nisam mogla više živjeti s tim, morala sam si pokušati pomoći. Imala sam 22 godine kad sam rekla partneru za svoj problem, a dvije godine poslije i bliskoj prijateljici. Tu je počeo proces oporavka - kaže nam Ana.

Šest godina se borila s tim da nitko nije znao, a onda još pet godina uz podršku njoj bliskih ljudi.

- Bilo je perioda kada bih bila bolje. Trajali su po šest mjeseci. A onda bi se dogodila neka stresna situacija s kojom se ne znam nositi i to je bio novi okidač. Tada sam se zapitala hoću li tako cijeli život. Drugu vrstu ovisnosti je, čini mi se, lakše eliminirati iz života. Jer ni droga, ni alkohol, ni cigarete ti ne trebaju za preživljavanje. A jesti moramo - objašnjava.

Sa 29 godina je, kaže, postala funkcionalna. I krenula potom na edukaciju za psihoterapeuta. Bez psihoterapije, tvrdi, nema pomaka. - Ponovno sam gradila dijelove sebe koji su nedostajali: osjećaj sigurnosti, preuzimanje odgovornosti, kontrolu emocija... - otkriva.

A kad je znala da je gotovo, pitamo je.

- Bila sam sama doma i pomislila: sad je prilika da povraćam. Ali nije mi se dalo. Mislila sam: bolje da radim nešto drugo - prisjeća se uz smijeh. Danas radi kao psihoterapeutkinja i pomaže drugim curama s poremećajem u prehrani. To je, kaže, njezina strast, pa uz stalni posao u jednoj velikoj korporaciji radi s curama koje prolaze ono što je ona prošla prije desetak godina.

- Treba o tome normalno govoriti kao o nečemu što se događa i nije sramotno. To je jedan oblik neuroze, a svatko od nas ima neki oblik neuroze. Imamo svoje strahove s kojima se ne znamo nositi - komentira Ana, čiju pomoć možete potražiti na www.tihrem.net

Maknuti tu stigmu s poremećaja u prehrani, anoreksije i bulimije, svojim filmom je htjela i seka Ivana.

- Zato smo za film i uzele djevojke koje nisu šokantne. Ni Ana nikada nije imala 29 kila. Imala je minimalno 45, a danas ima 53. Psiha je tu ključna. Zato te djevojke trebaju u društvu pronaći podršku, a ne osudu. Postoji način da iz toga izađu - kaže Ivana i pritom pogledava sestru. Dugo godina nije znala da starija sestra boluje od anoreksije.

Sestra kao najveći uzor

- Ana mi je jako važna. Nisam se mogla pomiriti s tim i okrivljavala sam sebe kako to nisam primijetila tako dugo - govori Ivana. A Ana joj pojašnjava: “Nisam se usudila. Bila si mlada. I bilo me strah da ne bi i ti počela”.

- Nisam razumjela. Imala sam tu sliku o savršenoj osobi i to je poremetilo moju sigurnost - govori Ivana. Na ideju za film došla je na jednoj radionici o dokumentarnom filmu. I u početku uopće nije mislila uključiti Anu. Dugo je tražila sugovornice. I pronašla ih u Magdaleni i Sari. Bilo je mučno, kaže.

- Bila mi je emotivno iscrpljujuća ta tema. Nisam znala biti kvalitetna podrška, doživljavala sam anoreksiju kao smrtnu bolest... Kad mi je Ana govorila o padovima, i to mi je bilo apstraktno... Imala sam faza u kojima sam opsesivno proučavala sve o anoreksiji. A onda sam i nas ubacila u film i shvatila da je to film o nama - priča nam Ivana. Skromno kaže da film možda nije tehnički idealan, a i rađen je u prilično skromnim produkcijskim uvjetima, no one bi voljele da dođe do šireg kruga ljudi.

- Često su me pitali zašto mi cure nisu jako mršave? No, moj cilj je bio da se ljudi mogu s njima identificirati. Da rješavamo predrasude da je to neizlječivo. Bilo bi dobro da film dođe u škole - razmišlja Ivana. Dodaje kako je film pomogao i njoj samoj. - Shvatila sam da je OK ponekad podbaciti - zaključuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 15:53