Watch Dogs (recenzija)

Ako barem malo pratite vijesti iz, i koje okružuju, industriju video igara, tada je nemoguće da niste čuli za Watch Dogs. Najnoviji visokobudžetni blockbuster projekt iz Ubisofta se pompozno najavljuju još od izlaska konzola nove generacije. Također je vrlo vjerojatno da ste i čuli/pročitali informaciju vezanu za astronomske tehničke zahtjeve igre na PC-u. Upravo smo se zbog njih igru odlučili testirati na PS-u 3, kako bismo mogli izvući maksimum iz onoga što imamo na raspolaganju.

Hakerski raj

Watch Dogs, čini nam se, pokušava biti moderna high-tech verzija Assassin’s Creeda. Ako smo u pravu onda joj to uspijeva u nekim aspektima, dok u nekima baš i ne. Krenimo od priče koja zapravo ne zna što bi sa sobom. Iako ponekad blesav Assassin’s Creed se uvijek shvaćao apsolutno ozbiljno, dok sa druge strane imamo igru možda i sličniju Watch Dogsu – GTA V. GTA V, kao i njegovi prethodnici su prikazivali satirično-ironičnu sliku svijeta koji sprda kako druge, tako i samog sebe, punog karikaturnih likova koji idu iz jedne krajnosti u drugu. Watch Dogs se našao negdje između. Iako se pokušava shvatiti relativno ozbiljno, konstantno nas bombardira takvim suludim scenarijima i još luđim likovima da je teško shvatiti cjelokupnu priču iole uvjerljivom. Dodajte tu još i Aidena Pearcea, glavnog lika dubokog kao bara prije kiše i naravno da ćete imati osjećaj da su developeri možda trebali upotrijebiti koncept sličniji onom iz GTA franšize.

Priča je takva kakva je i tu se ništa više ne može mijenjati, ali na svu sreću gameplay u skoro svakom pogledu izdiže igru iz prosjeka. Prije svega treba reći da iako igra ne forsira, svakako u prvi plan gura stealth igranje (barem kroz većinu igre). Stealth elementi su izuzetno dobro napravljeni, a tu možda i najveću ulogu ima A.I. koji je neobično ljudski. Neprijatelji nisu niti svemoćni niti su zamjena za bandere. Iako to ne znači nužno da je igra teška (jer i nije), svakako daje element uvjerljivosti i dozu razmišljanja prilikom igranja. Naravno, iako su developeri zamislili da je to “pravi” način da se Watch Dogs igra i u njemu uživa, uvijek postoji i mogućnost da se naoružate do zuba i krenete u krvoločni pohod. Ovakav koncept je jako sličan onome iz posljednjeg Hitmana i zapravo nalazi savršeni balans za sve tipove igrača, iako moramo priznati da biste od same igre više dobili kad biste barem pokušali igrati ju na način na koji je to i predviđeno.

Izuzev stealtha, svakako valja izdvojiti i to famozno hakiranje kojeg ima stvarno na svakom koraku. Ona važnija će se odvijati kroz mini-igre sa i bez vremenskih ograničenja, dok su ona u službi gameplaya dostupna “u hodu” dok se borite, vozite, bježite itd. Unatoč tome što vjerojatno ne biste mogli sa mobitelom raditi sve što je u igri moguće, sve što radite se čini uvjerljivim. Hakiranje kamera je normalna stvar, isto kao i raznih električkih vodova i sličnih prekidača, ali kada možete mobitelom aktivirati bombu čovjeku u džepu onda znate da su developeri uzeli malo previše kreativne slobode. Na tom je primjeru još jednom vidljivo da developeri nisu bili sigurni žele li sa igrom ići u smjeru realnosti ili čistokrvne akcije. Ako stavimo na stranu ono što je realno i ono što nije, ipak ovdje govorimo o video igri, moramo priznati da je gameplay u srži jako dobro posložen i nemamo nekih ozbiljnijih zamjerki.

Osim klasičnih misija kroz igru ćete, kako to i priliči open world igrama, moći raditi masu stvari koja nema nikakve veze sa glavnom radnjom. Varijacije se protežu od jednostavnih partija šaha ili pokera, pa sve do kontroliranja ogromnog mehaničkog pauka s kojim morate napraviti što više štete kako biste dobili bolji rezultat. Trebalo bi dakako spomenuti i vožnju, s obzirom da ćete dosta vremena provoditi i po raznim vozilima. Ona je tipično arkadna, karakteristična za ovaj tip igre i u konačnici ništa ne donosi niti oduzima cjelokupnom dojmu.

Chicago na dlanu

Kao što smo već u uvodu istaknuli igru smo testirali na PS-u 3, što samo po sebi znači da nismo uspjeli iskusiti maksimalni grafički potencijal, no bez obzira na to igra izgleda stvarno odlično čak i na staroj konzoli. U određenim elementima možda čak i nadmašuje već toliko uspoređivani GTA V. Glasovi, gluma i zvukovi, slično kao i vožnja, se po ničemu ne ističu. Sasvim prosječna predstava od svih navedenih, s tim da ćete glavnog lika zaboraviti brzo nakon što igru završite.

Nova generacija vs. stara generacija

Osim dakako izgleda (iako je i on vrhunski s obzirom na platformu), nećete niti u jednom drugom aspektu biti zakinuti u Watch Dogsu ukoliko ne posjedujete nove konzole ili high-end PC, zato se nemojte libit nabaviti igru za svoje “stare mašine” i uživajte u hakerskim avanturama.