HRABRE I OPTIMISTIČNE

INSPIRATIVNA PRIČA O BLIZANKAMA INES I LAURI (16) 'Imamo cerebralnu paralizu, ali uz džudo živimo bez granica'

Sestre Ines i Laura (16) unatoč bolesti žive punim plućima: treniraju džudo, uče jezike...
 Ranko Suvar / CROPIX

Velikogoričanke Ines i Laura Bičanić su mlade džudašice. One su i hrabre, i jake, i optimistične i pozitivne djevojke koje boluju od cerebralne paralize. I vrlo su šarmantne. Iako se teško uklapaju u društvo, uz džudo je, kažu, lakše.

- U dvorani se osjećamo živo i ravnopravno. Nitko nas ne tretira drugačije jer ne možemo hodati - objašnjavaju svoju ljubav prema borilačkoj vještini.

Jednoj je taj sport više rekreacija, dok druga želi graditi sportsku karijeru.

- Kroz džudo jačam mišiće, što je nama jako važno. Osim toga, tamo sam pronašla društvo. Volim puno pričati pa imam priliku družiti se s drugom djecom - iskrena je Ines.

Laura je, pak, oduvijek maštala o tome da se bavi nekim sportom, ali to je bilo nerealno jer ne može samostalno stajati na nogama.

Najvažnija je volja

- Voljela sam borilačke vještine. I onda je jedan dan mama došla s posla i rekla mi da kći njezine kolegice otvara džudo klub za osobe s invaliditetom.

Sutradan smo otišle pogledati trening i ja sam se zaljubila u judo u jednoj milisekundi - priča nam Laura oduševljeno.

Dodaje kako ju džudo uči razmišljanju i stvaranju strategija te nadilaženju prepreka, kao i kvalitetnoj borbi i samoobrani.

- Džudo i klub Fuji naučili su me da su granice tamo gdje ih mi postavimo. Ali, ako imaš cilj i volju, samo nebo je granica. Danas živim svoj san: sportašica, džudašica, ravnopravna i nezaustavljiva - kaže nam Laura. Treniraju jedanput tjedno. Počinju zagrijavanjem, slijede kondicijske vježbe i vježbe snage. I potom džudo.

Strah u očima

- Ponavljamo stare tehnike, učimo nove, te se na samom kraju treninga borimo s trenerima. Ja bih jednog dana zaista željela pokušati nešto ozbiljnije - govori Laura.

O svom životu s bolešću 16-godišnjakinje govore vrlo otvoreno. Nije im lako. A najteže je uklopiti se u društvo.

- Djeca i odrasli ne znaju kako nam prići. Neki su zbunjeni, sa sto upitnika iznad glave, a neki u strahu: ‘što ću… kako ću s njima?’. Jednostavno, vidi im se u očima. Najviše se družimo s roditeljima, pa smo im ponekad vjerojatno dosadne kad pričamo o svojim interesima kao što su kazalište ili filmovi. Ali, to je tako kada nemamo puno prijatelja među svojim vršnjacima s kojima bismo razgovarale.

Želja za samostalnošću

Ljudi kada nas vide vjerojatno misle da smo kao društvo same sebi dovoljne, ali nas dvije smo sasvim drukčije, s puno različitih interesa i zapravo imamo malo zajedničkih tema. Kod nas u životu ništa nije jednostavno. Sve je drugačije i kompliciranije, pa i to uklapanje u društvo - pričaju nam.

Kad razmišljaju o budućnosti imaju jedan cilj - osamostaliti se i osposobiti za život tako da što manje ovise o drugim ljudima. Voljele bi završiti željene fakultete i pronaći posao u struci da mogu same ostvariti svoje snove i želje.

A što bi voljele raditi?

- Nismo još sigurne, ali imamo vremena razmisliti tijekom četiri godine srednje škole. No, obje bismo htjele putovati što je više moguće i obići što više zemalja i gradova. Ja bih voljela jednog dana ostvariti paraolimpijsku karijeru, ovisno o tome hoće li se džudo toliko razviti u paraolimpizmu - priča Laura.

Današnjim gimnazijalkama osnovna škola je dobro prošla. Iako je svima, i profesorima i kolegama, trebalo vremena da se naviknu na njih i da nauče kako s njima. Profesori su, kažu, bili vrlo pristupačni.

Previše liječnika

- Nismo ni sanjale da će tako dobro reagirati na nas. I djeca su nas prihvatila, ali nismo se previše povezali. Srednja škola je zahtjevnija, no to je normalno. Profesori su dobri, kolege su nas dobro prihvatili. Cura koja se voljela družiti s nama i s kojom smo se sprijateljile prebacila se u drugu školu, a školski kolege su nam u početku pomagali oko kretanja po školi, no sada imamo asistente, pa nam oni pomažu - govore djevojke. O njima se brine mnogo liječnika, pa im se čini da su često kod njih.

Svakih tri do šest mjeseci moraju ortopedu, fizijatru, oftalmologu i svakih šest mjeseci do godine dana idu neuropedijatru. A trenuci krize, naravno, postoje. Najviše nakon operacija zbog oporavka ili kada se osjećaju usamljeno jer nemaju s kim razgovarati, nedostaju im razgovori s vršnjacima. - Volimo o tome porazgovarati s roditeljima i krenuti dalje - kažu nam.

Ines, osim džuda, voli i jahanje, a Laura također ide na jahanje, satove španjolskog jezika i u glazbenu školu za solo pjevača. I dok Ines obožava kazalište, sestra Laura voli filmove. One su odlučile živjeti punim plućima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 01:06