Postoje li ikakve upute za nas roditelje koji smo djeca jedinci?

Svaka nova mama zna - povratak kući iz rodilišta praćen je vatrometom osjećaja. Čitavoj situaciji teško je odrediti predznak - emocije se prelijevaju iz ponosa u strah, iz ganutosti u bespomoćnost, iz sreće u očaj.

- Tako je to s prvim djetetom. S drugim će ti sve biti lakše, čak i briga o prvom - govorila mi je Isabella koja je sve, uključujući dolazak u London, najam stana, brak, prvo dijete, drugo dijete - obavila dvije godine prije mene, tako da igra ulogu moga joker zovi za sve izazove koje donosi život. Ovaj put joj nisam vjerovala niti riječ. No, uskoro se pokazalo da je u pravu. Umjesto strahu, prepustila sam se propuštenim mailovima i neskuhanoj večeri. Sve je bilo kao i prije, s time da je uz nas bila kolijevka u kojoj je mirno spavao novi član obitelji. No, izazov koji se nametnuo bio je posve drugačije vrste. Prestravljeno sam promatrala svoga starijeg sina od trenutka kada je nas je s tatom došao posjetiti u rodilištu i danima nakon toga. Nisam znala trebam li mu se ispričati što više nije naše jedino dijete ili s njime zaplakati zbog takve promjene okolnosti. Očekivala sam njegov gnjev, nevjericu, da me svojim skromnim vokabularom okrivi za izdaju. Umjesto toga, on je promatrao svoga maloga brata pun ljubavi, pipajući mu sićušne ručice i ljubeći mu glavu. Nisam odustajala. U jednom trenutku sam mu rekla da ništa ne brine: da je on i dalje najljepši i najvažniji i da nikome nećemo dopustiti da se nešto promijeni. Moje ponašanje suprug je pripisivao postporođajnoj depresiji. No, ono što ni on, a niti sveznajuća Isabella - koji oboje imaju sestre, nisu mogli prepoznati jest drugačiji fenomen: ja sam jedinica.

Dobro je poznato da izostanak brata ili sestre ima utjecaj na karakter djeteta. Jedinci su razmaženi, ali samostalni. Oni su usamljeni, zato kreativni. Za obilje roditeljske pažnje koju dobivaju u djetinjstvu kasnije plaćaju brigom za ostarjele roditelje, bez podrške ostalih članova obitelji. Štošta je poznato o djeci jedincima, a što je s nama odraslim jedincima? Savjetuju nas kako biti roditelji jedincima, ali ne i kako biti roditelj, a jedinac.

Slična su pitanja dominirala jednim ženskim druženjem na plaži u Brightonu, gdje su Britanke Bernice i Jane razgovarale o svojim iskustvima iz djetinjstva i kako su ih formirala u odrasloj dobi. Dvije su dame naoko imale posve različita djetinjstva - Bernice je odrasla u obitelji intelektualaca na bogatom engleskom jugu, a Jane je iz radničke klase industrijskog Manchestera.

Berniceini roditelji su bili popustljivi, njegujući laissez-faire način odgoja, dok je Jane bila neprestano praćena strogim pogledom dominantne majke. Ipak, dvije su žene imale gotovo identična sjećanja iz djetinjstva i jednako slična zapažanja svojih odraslih odnosa. Ono što ih je vezalo, naime, bio je vrlo snažan zajednički nazivnik: obje su jedinice. Nakon ove spoznaje, psihoanalitičarka Bernice Sorensen sve se češće susretala s činjenicom da njezini pacijenti odrasli bez braće i sestara svijet promatraju na drugačiji način i zbog toga se susreću sa sličnim problemima i emotivnim izazovima. Shvatila je da je uobičajeno shvaćanje da su iskustva jedinaca nešto što se odnosi isključivo na djetinjstvo pogrešno i naredna tri desetljeća posvetila je istraživanja o utjecaju koje odrastanje bez braće i sestara imaju na osobni, društveni i kulturni aspekt odraslog života. Svoja zapažanja iznijela je u knjizi “Iskustvo jedinaca i osrasla dob”, dosad najkompletnijoj studiji o odraslim jedincima. Središnja teza Dr. Sorensen jest da karakterom jedinaca dominira “uvijek prisutna usamljenost” koja počinje u ranoj dobi, kada se dijete ponavljano osjeća kao višak u vezi njegovih roditelja, a manifestira se kroz različite obrasce ponašanja tijekom cijelog života. Dr. Sorensen ne tvrdi da je biti jedinac dobro ili loše, već u zapadnom društvu čije obitelji danas čak u 46% slučajeva čine one s jednim djetetom smatra nužnim pokretanje dijaloga o utjecaju koje ima odrastanje bez braće i sestara.

Razgovarajući s dr. Sorensen, prepoznajem se u nekim simpatičnim potezima svojstvenim samo nama: kada upoznamo nekoga tko nam se sviđa, zagušimo ga ljubavlju i pažnjom.

- Ti si moja najbolja prijateljica! - rekla sam jednoj djevojčici prvi dan škole, a ona je šutke pobjegla. Ne krivim je, poznavale smo se samo nekoliko sati. Potreba za vezanjem za zanimljive poznanike nije me napustila niti kasnije. Nevolja je u tome što je oduševljenje jedinaca kratkotrajno. Ta prikrivena potreba za pronalaskom bratske ili sestrinske uloge u životu je nestalna i olako seli s jedne osobe na drugu. Kada napokon pronađemo životnog partnera, mi jedinci smo osobiti daveži jer se u nama sukobljavaju navika samostalnosti i želja da sve dijelimo, tako da partner odjednom mora preuzeti i ulogu našeg nesuđenog brata ili sestre i popuniti usamljenost koju nosimo u sebi. Naši odnosi s roditeljima su osebujni.

Bernice tvrdi da je kao dijete toliko često i otvoreno razgovarala s roditeljima da je jednostavno znala više od svojih vršnjaka. Jedinci nemaju potrebe da se uistinu odvoje od svojih roditelja. Bernice ih je s fakulteta nazivala barem tri puta dnevno, i to u doba prije mobitela, a ja sam sa svojima redovito odlazila na godišnji odmor sve do udaje.

- Problem u tome jest to da jedinci osjećaju da su odgovorni za sreću svojih roditelja, što je težak uteg koji nose tijekom čitavog života - govori. Mi jedinci katkad smo čudni: puna kuća ljudi može nas izludjeti. Koliko puta sam tijekom posjeta gostiju bježala od vječitog žamora na osamu, koristeći lažne isprike samo kako bih neko vrijeme bila sama.

Kada, pak, postanemo roditelji, nosimo obećanje da će naša veza s djetetom biti posebna. Preplavimo dijete ljubavlju, pažnjom i očekivanjima, kako to samo roditelji jedinaca znaju. Kada u kuću dođe drugo dijete, ponovno smo jedini jedinci u kućanstvu.

- Kako raspršiti roditeljsku ljubav na dva dijela? - pitam dr. Bernice Sorensen, a ona se smije jer isto si pitanje postavljaju mnogi jedinci. Odgovara mi da nema recepta i da će raspodjela ljubavi biti instinktivna i sasvim prirodna. I tako je jedne noći kuću preplavio istovremeni plač naših dvaju sinova. Mali je probudio velikoga koji me, nenavikao na buku usred noći, prestravljeno tražio iz svoga kinderbeta. Potrčala sam kako bih ga utješila, no nešto sam zaboravila - novorođenče koje se grčilo u svome krevetiću. “Što sada?!”, ponavljala sam kroz gluhu noć. Naposljetku sam namjestila fotelju između dva krevetića i zapjevala omiljenu uspavanku svoga starijeg sina. Do neki dan, to je bila samo njegova uspavanka. Promatrajući kako obojica tonu u san pod blagim tonovima pjesme o zvjezdicama, postala je njihova zajednička uspavanka. I čini se da nitko zbog toga nije bio uvrijeđen niti začuđen, osim, možda malo, njihove mame-jedinice.