PUT OKO SVIJETA U 100 DANA

Hrvoje Šalković: Irkutsk ima štih New Orleansa... i to usred Sibira!

Rusi su odavno raskrstili s tekovinama komunizma, ali ulice se u Irkutsku zovu otprilike ovako – Karla Marksa, Lenjinova, Socijalističke revolucije, Oktobarske revolucije...

Ja sam ipak jedan tipični gradski dečko. Volim jahati konja po mongolskoj stepi, taman toliko da razbistrim misli i shvatim da je putovanje zaista započelo. Volim se popeti i na uzvisinu iznad nacionalnog parka, leći u travu, staviti dlanove ispod potiljka, pa sat ili dva zuriti u nebo. Ali ipak, nakon nekog vremena počne mi nedostajati beton i čelik.

Pa uskočim u auto i vratim se u Ulan Bator, koji barem donekle podsjeća na kakav ozbiljan grad.

Iz Ulan Batora čovjek može otići u četiri smjera:

Prvi smjer vodi prema istoku – vlakom do Pekinga.

Drugi smjer fura prema zapadu – vlakom prema Sibiru.

Treći način napuštanja Ulana vodi do aerodroma, pa ravno u nebo.

Četvrti način vodi prema groblju, za slučaj da zasereš motku, pa se zamjeriš onim štakorima koji noću vrebaju u mračnim ulicama oko hostela.

Za vječna lovišta mi je prerano, avionom mi se ne leti, pa radije biram smjer zapada.

U hostelu se opraštam s prijateljima, hodam do željezničkog kolodvora i ukrcavam se na vlak koji vozi prema Rusiji.

Koristim dobri stari trik zvan 'kako biti siguran da ćeš čitavu noć čitav kupe imati samo za sebe'. Uđem u prazan odjeljak, bacim torbe na jedan ležaj, izvalim se preko drugoga, zasučem rukave, pokažem tetovaže, pa namrštim obrve i nabacim izraz lica – upravo sam izašao iz zatvora.

Ljudi prolaze pored mojeg kupea, naviruju se, ali nitko ne ulazi. Vlak krene, a ja počnem čupati prstenje s limenki piva.

Ujutro otvorim oči i shvatim da na ležaju preko puta mojega sjedi pet priprostih mongolskih curetaka. Sjede, šute i skrušeno me promatraju. Valjda sam se pred jutro sklupčao poput krotkog janjeta, više nisam izgledao opasno, pa su cure skupile hrabrost i ušle u moj odjeljak.

- Ovdje su dva kreveta, a vas je pet – počnem histerizirati… pa kako mislite da mi putujemo zajedno?

- Mi po tri sjediti na svakom krevetu – odgovori curetak na lošem engleskom.

Odjurio sam po kondukterku, pa sam neko vrijeme vikao kako me ne zanimaju njihove gluposti, kako sam platio kartu za svoj krevet i kako u njega ne puštam nikakve mongolke.

- Smiri se tovariš – djevuške izlaze prije granice.

Vratio sam se u kupe i izvalio se preko kreveta. Vlak je krenuo. Drndali smo preko mongolskih vukojebina. Bilo mi je udobno i pravio sam se da spavam. A zapravo sam škiljio prema mongolkama. Stiskale su se na tom kvadratnom metru i izgledale su kao da im baš nije udobno. Jedna je imala zamotane šake, i tad sam shvatio da uopće nema prste na rukama.

K vragu sve! Pridigao sam se i ponudio im da sjednu na moj krevet. Kad smo stali na granici pomogao sam im spustiti kofere iz vlaka.

I onda je u moj kupe ušao Luis.

- Ja sam iz Argentine i idem za Irkutsk. Imam bocu Vodke, ti imaš pive, pa ako ti ne smeta, mogli bi putovati zajedno.

Rekao sam mu da je on moj novi najbolji prijatelj. A onda sam mu objasnio kako se miješanjem Vodke i piva dobiva kombinacija u mojoj zemlji znana kao beton.

Nakon nekoliko sati došli smo do famozne mongolsko – ruske granice. Rekli su nam da ovdje stojimo dobra tri sata. Izašli smo iz vlaka, pa u obližnjem dućanu kupili kobasice i kruh. Onda smo shvatili da su nam lagali, da vlak ne stoji tri sata, i da upravo polazi s perona. Pa smo malo trčali i uskočili unutra na vrijeme.

Nakon još kakvih dvadeset sati drndanja, nakon pune dvije noći i čitavog dana, konačno smo stigli u Irkutsk.

Rusi su odavno raskrstili s tekovinama komunizma, ali ulice se u Irkutsku zovu otprilike ovako – Karla Marksa, Lenjinova, Socijalističke revolucije, Oktobarske revolucije…

Da se pronaći dosta lenjinovih statua, a čak sam spazio i jednog brkatog Staljina.

Arhitektura nije baš tipično socijalistička. Naime, car Nikola I je davnih dana usvojio naviku da u Irkutsk deportira mnoge umjetnike i intelektualce koji su mu radili probleme. Oni su zaslužni za prelijepe drvena pročelja, koji gradu daju nekakav čudan štih New Orleansa… i to usred Sibira…

Čitavog dana smo se potucali po gradu, papali Omul, famoznu bajkalsku ribu, a navečer smo ordinirali po te dvije pristojne krčme koje postoje u ovoj nedođiji.

Ujutro je Luis uhvatio vlak prema unutrašnjosti Sibira, a ja sam pronašao izvjesnu Juliju, lokalnu curu koja će me za sitan novac odbaciti do bajkalskog jezera.

Putem mi je pričala kako se upravo razvela, kako joj je muž bio slabić, kako voli kuhati, i sve takve nekakve bedastoće. Rekla je da ne voli Burjate (autohtoni mongolski žitelji Sibira).

Pitao sam je zašto ih ne voli.

- Zato što nemaju oči.

Onda je nastavila lupetati svoje gluposti, a meni je došlo da je uhvatim u kravatu i počnem gušiti.

Stigli smo do jezera, izjurio sam iz auta, dotrčao do obale, pa sam zauzeo pozu žirafa na pojilu i počeo srkati vodu ravno iz jezera.

Lijepo je Bajkalsko jezero. Ima u njemu i dosta tajnih znakova. Dugačko je 636 kilometara, što je udaljenost jednaka onoj između Snkt.Petersburga i Moskve. Središnji i najveći otok identičnog je oblika kao i samo jezero. Ima još takvih znakova, ali njih ostavljam sljedbenicima lika i djela druga Dana Browna.

Julija me odvela i na vidikovac iznad velike vode. Pa onda i u simpatično ribarsko selo imena Listvyanka.

Lijepo je Bajkalsko jezero, ali ja sam, jebi ga, previše desetljeća života odlazio na Cres, pa tamo navikao na Vransko jezero. Tako da i nisam ostao previše impresioniran.

Vratili smo se do Irkutska, a lajava me Julija odbacila do aerodroma.

Prije nego ću ući u avion za Peking, još sam jednom okinuo QR kod na omiljenoj plavoj dimilici, pa provjerio vijesti na unlimited portalu… Sanader je još uvijek na slobodi… a ništa, možda kad sletim u Peking stvari krenu na bolje…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Komentari (0)

Komentiraj

Ovaj članak još nema komentara
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalima društva HANZA MEDIA d.o.o. dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu društva HANZA MEDIA d.o.o. te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona o elektroničkim medijima.
Linker
29. studeni 2024 11:37