Jedino što nisam čuo za sedam dana u Kragujevcu jesu - narodnjaci, trubo-folk te slična muzika. A nije da nisam špancirao gradom, urednim a zapuštenim, danju i noću, po kafićima i klubovima, restoranima i kazalištima, pa i kafanama. Kragujevac, barem njegov prilično nedefiniran centar, nepravilna mreža usko-širokih, gore-dolje ulica, grad je rock&rolla, popa i džeza, a zvukovna kulisa neobično ti se sklopi u sliku iz mladosti, iz osamdesetih godina prošloga stoljeća, uz okuse najrazličitijih rakija što se posvuda prodaju za pristojne cijene.
Zaista nisam ljubitelj alkohola, ali nisam mogao odoljeti da ne kušam sve što se ozbiljnije reklamiralo. Napokon sam i ja uživao u koktelima. Od tri vrste šljivovice. Ne smijem reklamirati brendove, ali neka su lokalna imena doista živopisna: Zavet 10, Žuta osa. Dakako, idealno je ispiti samo jednu čašicu, odmah te “preporodi” i zapravo natjera da nešto radiš. Ako već nema motike, predstave ili roka za predaju teksta, dobra je i šetnja. Takva nepatvorena rakija “radi” zbilja bolje od bilo kakva energetskog napitka. I ne ostavlja nikakve posljedice na organizam. Jedna čašica dnevno, moramo upozoriti. Ne svaki dan.
Razmišljam dok hodam grad kao vremeplov. Hodam gradom koji kao da je tek jednim vrškom cipele izvirio iz socijalističke prošlosti, tek je jedan golem blistav, nov trgovački centar podignut na brežuljku ka periferiji. Vladaju pogledom i njuhom i nogama rupe u trotoaru, nizovi jedva sklepanih dućančića što prodaju koješta; centar kipi od sitnog, najsitnijeg poduzetništva, sve je šareno, nahereno, neuniformirano, fasade novogradnji iz socijalizma se ne obnavljaju, električni vodovi i dalje vise po stupovima, cjelina se doima nelogično i razuđeno, a opet ne osjećaš se loše, ne osjećaš se izgubljen.
U Srbiji jest sve provincija osim Beograda, pa tako, primjerice, beogradski taksisti, koji ovih dana štrajkaju jer se bune protiv tamošnje, autohtone inačice Ubera, start naplaćuju 170 dinara, a ovi u Kragujevcu 60 dinara. A koliko će naplaćivati, propisuje im - vlast. Znači, ovi u Kragujevcu vrijede otprilike triput manje od onih u Beogradu. Zašto?
Skupina amatera
Dok sam, dakle, tjedan provodio uglavnom u Knjaževsko-srpskom teatru, gdje sam, kao član žirija, gledao predstave tamošnjeg sve značajnijeg kazališnog festivala, sada strogo međunarodnog, 14. Joakim Inter Festa, štrajkali su i kragujevački taksisti. Do njih još nikakve aplikacije nisu stigle, oni se bore za to da im se smanji broj i povisi početna tarifa. Iz perspektive beogradskih, djeluju kao skupina amatera…
Država je ovdje ne jedino naočigled korumpirana na svim razinama vlasti - što čitam iz stanja javne imovine, javnih zgrada, zapuštenih trotoara, kolnika, rasvjete, struje, fasada - nego i vrlo moćna. Primjerice, misao da država “mora znati tko prevozi ljude” ovdje je opće stanje svijesti, pa onda se valjda podrazumijeva da država određuje i po kojoj se cijeni usluge prijevoza smiju naplaćivati. Ta što koga briga, a pogotovo državu, koliko ja naplaćujem start, ili moja firma, javlja mi se odmah neoliberalno, zapadnjačko pitanje u mislima.
Karlovčanin sam, jedan od, što se kaže, prvaka obrane grada 1991., a Kragujevac je nekad bio naš grad pobratim. Dok, kao i gotovo svako jutro, šetam prema Šumaricama, pomno održavanoj spomen-šumi, gdje su Nijemci 21. listopada 1941. iz obijesnoga rasizma strijeljali, po Hitlerovoj đavolskoj formuli, oko 2800 građana, dječaka i muškaraca od 16 do 60 godina, među njima 144 gimnazijalca, učenika najstarije srpske gimnazije na teritoriju Kneževine Srbije 1833., razmišljam koliko je tragično da mi ove ljude doživljavamo kao neprijatelje ili da oni kao neprijatelje doživljavaju nas.
Spomen-park Kragujevački oktobar ubavo je, prostrano idilično mjesto, pa sjena smrti što se nadvila nad njom, materijalizirana u dvanaest spomenika i skulptura, djeluje to trajnije.
Ljudi je malo, lijepo je vrijeme, penzioneri šeću ljubimce, pa nekako jače zamisliš, pa i osjetiš jezu toga zločina od kakvoga se teško jedan grad, ne prevelik, oporaviti može. Osjećam da se sjena tih smrti i danas nadvija nad gradom. Takva je sudbina naroda na Balkanu. Najviše stradaju oni koji su bili najmiroljubiviji.
Stojim pred Spomenikom strijeljanim profesorima i đacima Prekinuta krila, uspjeloj, dostojanstvenoj plastici od betona, rad kipara Miodraga Živkovića iz 1963. Njegov sitan gipsani odljevak imao sam nekad na polici, a sad, ovako uživo, djeluje dostojanstveno i skladno još više.
Ovdje su ljudi blagi koliko je blag pejzaž, i jezik je blag, melodiozan, lingvisti znaju da je posrijedi i geografija i slavenska povijest nenarušena, i prirodno je ovdje, primjerice, govoriti kajkavski.
I razmišljam dalje, dok se penjem na blagu uzvisinu, odakle se pomalja šumovit pejzaž blagih brežuljaka šumadijskih, sličnih našim prigorskima, koliko je bilo potrebno pohlepe i laži da se jedan mlad Kragujevčanin uvjeri da dođe mene ubiti u moj Karlovac. A opet, nisu brigade iz Kragujevca na nas hrlile, glupo je ne reći, drago mi je zbog toga.
Zastava oružje
Ubijaju ljudi, ne ubija oružje. Stojim pred ulazom u upravnu zgradu Zastava oružja, čije sam proizvode, osobito kalašnjikov, u nekim životnim razdobljima iznimno cijenio. Ispred je pruga, zapuštena, iza se naviruju dimnjaci, a po strani je nekakva kovana ogradica i posve sam slučajno, iz nedefinirane radoznalosti, prošao kroz nju te ustanovio da se nalazim u samome srcu moderne srpske države.
U toj je Staroj crkvi, najstarijoj sačuvanoj građevini u Kragujevcu, koju je knez Miloš Obrenović podigao godine 1818., proglašen 1835. Sretenjski ustav, prvi dakle srpski, a u toj je crkvi dinastija dočekala i proglašenje nezavisnosti Srbije u sklopu Berlinskoga kongresa 1878. Crkva, rad arhitekata Milana Glođevca i Giuseppea di Antonija, lijepo je održavana, ali, za naše pojmove nevjerojatno, kao namjerno skrivena. Čovjek stječe dojam da se Srbi zapravo stide vlastite države!
Knjaževsko-srpski teatar također je najstariji na području takozvane uže Srbije. I njega je 1835. utemeljio knez Miloš Obrenović. I otad se nije promijenilo mnogo. Zgradu bi zapravo trebalo konzervirati, pretvoriti u muzej, a na slobodnoj parceli iza toga zdanja, koje se svaki las može ugušiti u požaru, takav sam dojam stekao, podignuti nov teatar, kakav zaslužuje grad od gotovo 200 tisuća stanovnika.
Gradskome ministru kulture nisam jedino iznio svoja zapažanja o gradu, nego sam mu predložio da prenese gradonačelniku poruku da bi se prijateljstvo između dva grada moglo obnoviti. Ne tako davno javno sam pitao tadašnjeg gradonačelnika karlovačkog, Damira Jelića, sadašnjega župana, je li za obnovu veza. Pristao je bez zadrške, što sam i objavio u Jutarnjem.
Primjerice, gradski ministar kulture pojma nema da je i u Karlovcu niknula golema privatna tvornica oružja s više od 1500 zaposlenih. Ratovati više nećemo, a prodavati hoćemo. Uostalom, da ponovimo, ne ubija oružje, ubijaju ljudi.
Kazališna publika u Kragujevcu je zahvalna, strpljiva i tolerantna. Šest sam predstava pogledao s njom, među kojima samo jednu, našu, hrvatsku, komercijalnu u klasičnom smislu, a sve ostale bijahu, što se kaže, netransparentije. No svejedno, ni u kojem trenutku nije se osjećao zamor niti je ijedna izvedba donijela glumcima negoli sretan završetak.
Upravitelj kazališta Miloš Krstović glumac je, po svemu sudeći, odličan, a susreće se s problemima koji su tipični i u nas izvan Zagreba. Nedovoljno novca, bez vlastitoga računa, bez zapravo nade u novu zgradu, on predvodi sjajnu ekipu koja je organizirala vrhunski festival s ozbiljnim programom.
Zahvalan sam selektoru festivala, Slobodanu Saviću, kazališnom kritičaru, novinaru i uredniku RTS-a, što me je pozvao u žiri i udružio s dvoje ljekovito duhovitih i pametnih ljudi: Anđelkom Nikolić, beogradskom redateljicom i prevoditeljicom, aktivisticom i dječjim pedagogom istodobno, čiji su znanje, humor i pozitivna energija činili naše susrete uzbudljivim, pogotovo u kombinaciji s Peterom Denčevim, najmlađim među nama (bijah premoćno najstariji), jednim sjajnim mladim čovjekom iz Varne, redateljem i prozaikom, koji ne jedino odlično govori i srpski i hrvatski i slične jezike, nego i upravo voli sve južne Slavene, pogotovo Makedonce, i općenito je jedna sofisticirana pojava, mlad čovjek bez predrasuda, vrlo načitan.
Uživali smo, primjerice, i u peripatetičkim šetnjama, a najviše u “prepoznavanjima” tipa: svi smo čitali “Sječu šume” Thomasa Bernharda. Tko je čitao, shvatit će, a tko nije - neće. Ili što bi rekao Alan Ford: bolje izdati knjigu nego prijatelja.
Komentari (0)
Komentiraj