NEVJEROJATNA ŽIVOTNA PRIČA

Slijepa Otilija: Ismijavali su me, ali sam uporna. Trčim, veslam i studiram. Jedino ne mogu u kino...

ZAGREB - Otilija Nemet, 26-godišnja apsolventica filozofije i sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, obožava kino i kazalište, no rijetko ih posjećuje jer u Zagrebu nema predstava prilagođenih slijepim osobama.

Otilijina je dijagnoza pigmentna retinopatija, genetska bolest za koju još nema lijeka. Probleme s vidom imala je već u ranom djetinjstvu, no do 15. je godine još mogla čitati. Danas vidi samo obrise. Nije potpuno slijepa, no za kretanje u prostoru potrebna joj je pomoć bijeloga štapa.

Kulenović za početak

Kada se govori o potrebama osoba s invaliditetom, svi govore o rampama. Razumijem da su one neophodne osobama u kolicima, no što je sa mnom? Ja mogu trčati i skakati, ako treba mogu se popeti i na vrh nebodera. S druge strane, silno želim otići na predstavu, poput svih ljudi, a za to se država neće pobrinuti - kaže Otilija.

Nekoliko je puta bila u kinu sa sestrom. No, to je za obje djevojke bilo vrlo neugodno iskustvo.

- Ljudi oko nas gledali su nas poprijeko jer mi je ona potiho opisivala što se događa na platnu, a što ja nisam mogla vidjeti - ispričala mi je Otilija dok šećemo praznom dvoranom Dramskog kazališta Gavella. Tu će se u ponedjeljak, 23. svibnja, održati prva predstava u potpunosti prilagođena slijepim, gluhim i gluho-slijepim osobama. Na repertoaru je “Leda” Miroslava Krleže, u režiji Borisa Svrtana. Suorganizatori su Grad Zagreb i Udruga za promicanje kvalitetnog obrazovanja mladih s invaliditetom “Zamisli”. Otilija ne može sakriti koliko je uzbuđena.

- Predstava je dio našeg programa “Slušam, dakle vidim” koji se provodi od 2006. - priča. Skromno priznaje da je ideja o pokretanju projekta bila njezina, a prvi ju je put izložila na ljetnom kampu Udruge.

- Razgovarali smo o tome kako ćemo obilježiti Međunarodni dan bijeloga štapa. Predložila sam da napravimo posebne projekcije namijenjene slijepim i slabovidnim osobama. Ideja se odmah svima svidjela. Već u siječnju iduće godine u zagrebačkom je Cinestaru prikazan film Gorana Kulenovića “Pjevajte nešto ljubavno” u potpunosti prilagođen slijepim i slabovidnim osobama. Nakon toga slijepima je prilagođeno još 10-ak hrvatskih filmova - kaže.

Glumci u akciji

Za hrvatske su se filmove, objašnjava, opredijelili iz dva razloga: puno je lakše takav projekt dogovoriti s domaćim autorima i slijepe osobe vrlo loše govore engleski. Jedan je od razloga i taj što je vrlo malo literature za učenje stranih jezika prilagođeno slijepim osobama.

Senzibilnost za probleme slijepih pokazalo je i nekoliko glumaca, među ostalima Goran Grgić, Ankica Dobrić i Barbara Nola, koji su sa slijepim osobama odlazili na predstave. Ankica Dobrić bit će narator i na Krležinoj “Ledi” koju će u ponedjeljak zajedno pratiti slijepe i gluhe osobe. Njezin glas slijepi će pratiti putem prijemnika i slušalica. Gluhi će dijaloge između glumaca pratiti na posebnim titlovima na videozidu dok će za gluho-slijepe osobe biti osiguran tumač.

U Zagreb je Otilija došla iz Pakraca gdje je završila osnovnu školu i krenula u srednju. Živjela je u domu. Dolazak u veliki grad za nju je bio popriličan šok. Prvo je prošla višemjesečnu obuku kretanja i snalaženja u prostoru. Sada suvereno kroči ulicom, a poznaje i najzabitiji kutak Zagreba.

Kako im pomoći?

- Kad sam završila osnovnu školu, prvo sam krenula u pakračku gimnaziju. Frustriralo me je to što sam nekim profesorima stalno morala objašnjavati da ne vidim, iako sjedim u prvoj klupi. Oni to naprosto nisu mogli prihvatiti, pa sam se prebacila u Zagreb u Centar “Vinko Bek”. Tu su mi predložili da upišem normalnu gimnaziju. No ja sam rekla: Ne, hvala. Bilo mi je dosta zdravih ljudi - iskreno priznaje.

Posebno je bolan za nju bio odnos vršnjaka prema njezinoj bolesti. Još su joj se u vrtiću rugali i nazivali je pogrdnim imenima. Govorili su joj “ćoro”. Kada je došla u osnovnu školu, normalnim se smatralo to da joj podmeću nogu ili skrivaju stvari.

- Ako bi mi pala gumica na pod, oni bi je sakrili, a meni bi se smijali kako je tražim - prisjeća se Otilija. S jednim od dječaka koji je najviše maltretirao čak se i potukla na putu kući. U srednjoj školi metode vršnjačkog zlostavljanja bile su još perfidnije. Otilija je patila, majka je odlazila u školu, molila za pomoć i razumijevanje, no nastavnici su najčešće tvrdili da problema nema.

- Otilija je naprosto preosjetljiva - govorili su.

Sve što je doživjela i proživjela Otilija je zaključala duboko u sebi. Prošle su godine, a njoj se, priznaje, još događa da prema zdravim ljudima teško gradi odnos povjerenja.

U Hrvatskoj, na žalost, ljudi od malih nogu nisu dovoljno educirani o osobama s invaliditetom. Mnogi ne znaju ni kako im pomoći, pa se događaju razne apsurdne situacije. Znalo se dogoditi da su slijepu osobu doslovce unosili u tramvaj. Meni pretjerana pomoć ne smeta, no ima ljudi kojima to itekako smeta - rekla je Otilija.

Kada je došla u Zagreb samopouzdanje su joj, priča, vratili profesor etike u školi “Vinko Bek” i njezin trener veslanja Nikša Županović.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. studeni 2024 08:30