KOLUMNA ELLE DVORNIK

U ovom ubrzanom životu unakazili smo svoj jezik koji je u biti predivan

Ella Dvornik
 Boris Kovacev / HANZA MEDIA

Piše: Ella Dvornik

Razmišljala sam neki dan. Zašto mi je jednostavnije lijepo napisati riječima što mislim, a kada to isto idem izreći zvuči totalno drugačije. Nekad pogledam svoj video i zapitam se kakvi su to padeži.

Valjda razmišljam prebrzo pa mijenjam tok rečenice. Krene s jednim, završi s nečim drugim. Poštapalice su ono što me najviše smeta. Kada pogledam svoja videa, iživciram samu sebe. Previše koristim riječi “onak”, “fakat”, “kaj”, “full”.

Engleski sam počela učiti sa sedam godina, s devet sam ga već tečno pričala i putovala po američkim kampovima gdje se govorio isključivo engleski jezik. Naučila sam mnogo riječi od ljudi s kojima sam se družila.

Uvijek mi je najzanimljivije bilo to što je engleski toliko tečan i jednostavan da možeš izmisliti riječi i ljudi će shvatiti o čemu pričaš. Nije mi dugo trebalo da na engleskom počnem i pisati, razmišljati. Engleski mi je došao prirodnije nego hrvatski. Nisam trebala previše razmišljati o padežima, sibilarizaciji, jotaciji i vremenima, sve je bilo logično.

Prije nego što sam se odselila u London, bila sam uvjerena da ga govorim savršeno.

U usporedbi s mojim prijateljima je i bio savršen, no tek kad sam se doselila u London shvatila sam da znam samo oko 40 posto. Britanci imaju nevjerojatan raskošan vokabular. Neke stvari zvuče tako lijepo i profinjeno kada ih izgovaraju da se uz njih osjećam kao polupismeni Rus koji koristi google translate.

Družila sam se s ljudima svih klasa i učila po 10 novih riječi svaki dan. Nitko nije koristio sleng, nikakav. Svi su pričali stari engleski.

Dijete od pet godina koristi riječ “elokventan”. Odakle djetetu od pet godina objašnjenje riječi elokventan?

Upoznala sam i ljude koji u Londonu pričaju sleng, ali njih sam upoznala jako malo i zaista ih nisam ništa razumjela. Nije mi zvučalo uopće kao da su te osobe pričale engleski.

Druženje s takvim ljudima utjecalo je na način na koji pričam i razmišljam. Budući da sam naučila toliko puno od ljudi kojima sam okružena, neke stvari mi je bilo lakše zamisliti na engleskom jeziku, ljepše mi je opisivalo taj trenutak ili osjećaj, koji na hrvatskom ne bih možda znala opisati.

Bol mogu detaljno opisati na engleskom do te mjere da druge zaboli, a u Hrvatskoj tu istu bol mogu nazvati samo “kiselom”.

“Kiselom? Kako misliš kiselo?”, pitao me zubar nakon što je provjeravao koliko me boli. “Da, onak, kiselo.”

To je sve što sam uspjela reći, a u glavi sam imala savršeno objašnjenje, samo nisam znala kako da ga pretočim u riječi.

Ovo nema veze s jezikom, ovo ima veze s ljudima i odabirom. U Zagrebu sam se družila s ljudima koji pričaju slengovima i koriste posuđenice. Svaka druga riječ je “jebote”, “kurac”, “kužiš”, “onak”, “kaj”, “i tak”, “full”. Sasvim je logično kada provedeš cijeli svoj život u društvu ljudi oskudnog vokabulara da ćeš i ti patiti od toga, osim ako, naravno, ne čitaš knjige ili se potrudiš naučiti više. Jer učiš samo one riječi koje koristiš s drugima, koje drugi koriste u razgovoru s tobom.

I nema te čitanke koja će te naučiti koristiti te riječi, kad ćeš se pod odmorom vratiti slengovima i zaboraviti sve što su te tjerali da čitaš. I pomalo je žalosno.

I tako sam sjedeći shvatila da je jako lako zaboraviti svoj jezik. Ne na način da ga ne znaš pričati ili razumijeti, to su gluposti, već na način da ga ne koristiš u potpunosti jer sve skraćuješ.

Sjećam se kad sam išla u osnovnu da sam najviše voljela pisati zadaćnice i čitati tekstove Dobriše Cesarića i Petra Preradovića. Riječi koje su oni koristili da opišu nešto meni su poznate, ali ih ne koristim.

Moj odabir je da ih ne koristim, ne trudim se sjetiti ih se i koristiti ih. Kad se vratim sada na tu istu čitanku i pregledam tekstove koje sam nekoć čitala i voljela, sramim se svojeg odabira.

Sramim se što sam odlučila zaboraviti sve lijepe riječi koje su me učili u školi i što sada koristim isključivo jako ograničeni dio hrvatskog rječnika.

I gledam svoje prijatelje i poznanike kako natucaju riječi hrvatskog koje svi već znamo. Nisam još upoznala osobu koja bi me impresionirala svojim rječnikom. Nisam odlučila ni postati osoba koja će druge impresionirati svojim rječnikom.

Danas dok razgovaram s ljudima, sve kažem u što je kraćem roku moguće, ne trudim se previše opisivati niti se trudim rečenice razdužiti u nešto prekrasno i slikovito.

Čak i oni najpametniji zvuče glupo kada koriste samo osnovne riječi potrebne za komunikaciju.

Kad sam bila mlađa, čini mi se da mi je bilo puno bitnije naučiti nešto novo i drugačije, a sada, kada sam starija, kao da sam zanemarila kako je to jako bitan dio našeg odrastanja.

Nije stvar u tome da se ljudi sa znanjem stranog jezika bolje izražavaju, već je stvar u tome da se ja nisam nikada odlučila naučiti izražavati u svome.

I voljela bih se više potruditi i voljela bih da se drugi više potrude i nadam se da ću jednog dana izaći iz ove glupe navike ubrzavanja svega u životu te jednom sjesti, imati ugodan poduži razgovor s osobom koja će vratiti dostojanstvo našem jeziku te me samim time podsjetiti koliko je naš jezik ustvari predivan i koliko ga uzimam zdravo za gotovo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 00:38