ZAGREB - Nina Garcia očito se razumije u modu. O tome nam svjedoči njezina biografija (višegodišnja modna urednica, bogata praksa u modnoj industriji te modna sutkinja u emisiji “Project Runway”), ali više od svega ova knjiga, koju je pisala žena sa stilom, za žene za stilom. Ili, za one koje malo više troše na krpice. Dakle, za mene.
Knjiga je to koja se otvara poput ormara, lista poput slikovnice, konzumira u dahu. Zamišljena je tako da udovoljava najnižim ženskim strastima, onome što bi neki autori s prezirom mogli nazvati “kokošjim fantazijama”. No, moje “više ja” nije baš toliko razvijeno da bih negirala vlastite niske strasti i porive (za cipelama s visokim potpeticama i čizmama do koljena).
“Stotka” je nastala tako da je Nina Garcia uređivala svoj stan i u to vrijeme živjela s mužem na drugoj adresi. Svako malo navraćala je u stan po odjeću, a pritom razmišljala koji su to predmeti bez kojih se ne može. Uglavnom su to, zaključuje Garcia, bezvremene stvari, one što nikada ne izlaze iz mode. Prema njima žena razvija poseban odnos, koji po mnogočemu nalikuje na ljubav.
Zašto volimo balerinke
U “Stotku” nipošto ne mogu ući trendy hitovi koje smo nosili jednu sezonu i zatim ih bacili. Ali, na listi će se svakako naći suknje A-kroja, traperice, conversice, espadrile, štikle, male crne i male bijele haljine (koje su baš ove sezone modni hit!). Bez obzira na evidentnu razigranost i prpošnost što vladaju knjigom, ona vrvi podacima iz povijesti mode, od kojih smo za neke čuli, a za mnoge baš i ne. Tako se na njezinim stranicama može pročitati i općepoznata povijest bikinija i jednodijelnih kupaćih kostima, ali i manje znana povijest balerinki.
“Prije nego što je bila glumica”, piše Garcia, “seksi mačkica i modna ikona Brigitte Bardot bila je školovana balerina, vjerna i odana poklonica baletnih špica Repetto. Kad je potpisala ugovor za Vadimov film iz 1956. godine ‘I Bog stvori ženu’, zamolila je Rose Repetto da joj izradi balerinke koje bi mogla nositi za vrijeme onog, sada legendarnog prizora u kojem pleše mambo. Gospođa Repetto, tada radeći u sićušnoj trgovini na Rue de la Paix, napravila je par grimiznih balerinki za B. B., u koje se glumica istog časa zaljubila. Nakon premijere filma, Bardot i balerinke postale su trenutna senzacija.”
Junaci ove knjige nisu samo odjevni predmeti i modni detalji, već i nizovi trendsettera (glumaca, pjevača, manekenki, starleta, biznismena, poslovnih žena…) koji su ovaj ili onaj predmet, model naočala, šešira, rukavica, proslavili.
Posveta velikim autorima
Pa je tako uz kaftan (nemam ga!) vezano ime Diane Vreeland u njezinu stanu na Manhattanu, haljina na preklop (imam je!) nezamisliva je bez Diane von Furstenberg, a prugasta mornarska majica (imam je!) uz Jeana Paula Gaultiera. Hlače širokih nogavica su Katherine Hepburn 1938., smoking je Marlene Dietrich, birkinica, naravno, Jane Birkin.
Jedna od najčešćih, sveprisutnih pojava u ovoj knjizi mitska je figura Coco Chanel: ona se ne spominje samo kad je riječ o torbicama, parfemima i kostimićima, nego i u vezi s narukvicama s malteškim križem Verdura, kakve je prvi put Fulco di Verdura izradio za Madame Coco, ugradivši u njih dragulje koje je dobivala na dar od svojih brojnih ljubavnika.
Danas te široke narukvice od žada, karneola, sandalovine, ebanovine ili oraha koštaju cirka 12.500 dolara, što je po svoj prilici čak i našem bogatom, korumpiranom “življu” malko previsoka cijena. No, nije sve tako skupo kao što se čini: autorica vodi računa o tome da si većina žena ipak ne može priuštiti luksuz, stoga je u njezinim preporukama uvijek nabrojano nekoliko skupih, a zatim i jeftinijih modela: u slučaju krzna i nakita to su “lažnjaci”. Uostalom, sama je Coco prva nosila lažan nakit, s istim užitkom kao pravi.
Daleki Vuitton
Sviđa mi se što se na listi neophodnih modnih detalja našao i-pod, bez kojeg će mnoge žene teže otputovati nego bez kozmetičke torbice.
Na žalost, vrlo brzo sam ustanovila da od “stotke” možda imam trideseticu, jer mojoj ćelavoj garderobi nedostaje toliko divnih stvari koje u ovo vrijeme recesije, a po svoj prilici nikada, neću kupiti.
Pa tako: Chanelov kostimić, Stubbs&Wootton papuče, krznena stola, svileni ogrtač, biserna ogrlica, Missonijevo pletivo…
Naravno da će ženu u Missoniju primijetiti sve žene koje nisu u Missoniju, ali ja ću, očito, pripadati onoj drugoj, nezadovoljnoj skupini. Isto tako, nikada neću imati Vuittonove kofere, slutim, kao ni Hermesove narukvice. Ne kažem da bi se bilo što od navedenog moralo imati. Sve su to predmeti koji bi se mogli nazvati “viškom vrijednosti” te im kao takvim čovjek koji drži do sebe ne bi trebao ni težiti. Ipak…
Milana Vuković Runjić
Knjiga je to koja se otvara poput ormara, lista poput slikovnice, konzumira u dahu. Zamišljena je tako da udovoljava najnižim ženskim strastima, onome što bi neki autori s prezirom mogli nazvati “kokošjim fantazijama”. No, moje “više ja” nije baš toliko razvijeno da bih negirala vlastite niske strasti i porive (za cipelama s visokim potpeticama i čizmama do koljena).
“Stotka” je nastala tako da je Nina Garcia uređivala svoj stan i u to vrijeme živjela s mužem na drugoj adresi. Svako malo navraćala je u stan po odjeću, a pritom razmišljala koji su to predmeti bez kojih se ne može. Uglavnom su to, zaključuje Garcia, bezvremene stvari, one što nikada ne izlaze iz mode. Prema njima žena razvija poseban odnos, koji po mnogočemu nalikuje na ljubav.
Zašto volimo balerinke
U “Stotku” nipošto ne mogu ući trendy hitovi koje smo nosili jednu sezonu i zatim ih bacili. Ali, na listi će se svakako naći suknje A-kroja, traperice, conversice, espadrile, štikle, male crne i male bijele haljine (koje su baš ove sezone modni hit!). Bez obzira na evidentnu razigranost i prpošnost što vladaju knjigom, ona vrvi podacima iz povijesti mode, od kojih smo za neke čuli, a za mnoge baš i ne. Tako se na njezinim stranicama može pročitati i općepoznata povijest bikinija i jednodijelnih kupaćih kostima, ali i manje znana povijest balerinki.
“Prije nego što je bila glumica”, piše Garcia, “seksi mačkica i modna ikona Brigitte Bardot bila je školovana balerina, vjerna i odana poklonica baletnih špica Repetto. Kad je potpisala ugovor za Vadimov film iz 1956. godine ‘I Bog stvori ženu’, zamolila je Rose Repetto da joj izradi balerinke koje bi mogla nositi za vrijeme onog, sada legendarnog prizora u kojem pleše mambo. Gospođa Repetto, tada radeći u sićušnoj trgovini na Rue de la Paix, napravila je par grimiznih balerinki za B. B., u koje se glumica istog časa zaljubila. Nakon premijere filma, Bardot i balerinke postale su trenutna senzacija.”
Junaci ove knjige nisu samo odjevni predmeti i modni detalji, već i nizovi trendsettera (glumaca, pjevača, manekenki, starleta, biznismena, poslovnih žena…) koji su ovaj ili onaj predmet, model naočala, šešira, rukavica, proslavili.
Posveta velikim autorima
Pa je tako uz kaftan (nemam ga!) vezano ime Diane Vreeland u njezinu stanu na Manhattanu, haljina na preklop (imam je!) nezamisliva je bez Diane von Furstenberg, a prugasta mornarska majica (imam je!) uz Jeana Paula Gaultiera. Hlače širokih nogavica su Katherine Hepburn 1938., smoking je Marlene Dietrich, birkinica, naravno, Jane Birkin.
Jedna od najčešćih, sveprisutnih pojava u ovoj knjizi mitska je figura Coco Chanel: ona se ne spominje samo kad je riječ o torbicama, parfemima i kostimićima, nego i u vezi s narukvicama s malteškim križem Verdura, kakve je prvi put Fulco di Verdura izradio za Madame Coco, ugradivši u njih dragulje koje je dobivala na dar od svojih brojnih ljubavnika.
Danas te široke narukvice od žada, karneola, sandalovine, ebanovine ili oraha koštaju cirka 12.500 dolara, što je po svoj prilici čak i našem bogatom, korumpiranom “življu” malko previsoka cijena. No, nije sve tako skupo kao što se čini: autorica vodi računa o tome da si većina žena ipak ne može priuštiti luksuz, stoga je u njezinim preporukama uvijek nabrojano nekoliko skupih, a zatim i jeftinijih modela: u slučaju krzna i nakita to su “lažnjaci”. Uostalom, sama je Coco prva nosila lažan nakit, s istim užitkom kao pravi.
Daleki Vuitton
Sviđa mi se što se na listi neophodnih modnih detalja našao i-pod, bez kojeg će mnoge žene teže otputovati nego bez kozmetičke torbice.
Na žalost, vrlo brzo sam ustanovila da od “stotke” možda imam trideseticu, jer mojoj ćelavoj garderobi nedostaje toliko divnih stvari koje u ovo vrijeme recesije, a po svoj prilici nikada, neću kupiti.
Pa tako: Chanelov kostimić, Stubbs&Wootton papuče, krznena stola, svileni ogrtač, biserna ogrlica, Missonijevo pletivo…
Naravno da će ženu u Missoniju primijetiti sve žene koje nisu u Missoniju, ali ja ću, očito, pripadati onoj drugoj, nezadovoljnoj skupini. Isto tako, nikada neću imati Vuittonove kofere, slutim, kao ni Hermesove narukvice. Ne kažem da bi se bilo što od navedenog moralo imati. Sve su to predmeti koji bi se mogli nazvati “viškom vrijednosti” te im kao takvim čovjek koji drži do sebe ne bi trebao ni težiti. Ipak…
Milana Vuković Runjić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....