Prvi službeni polumaraton (21,0975 kilometara) istrčao sam za 1:04:30, i to u posuđenim tenisicama koje su mi bile dva broja premale, poslije sam bušio žuljeve - prisjeća se najbrži hrvatski poštar, umirovljeni 66-godišnji Drago Paripović zvani Parip, koji više od trideset godina drži rekorde Hrvatske u polumaratonu i maratonu. Riječ je o vremenima, u maratonu 2:17:05 iz 1992. godine i polumaratonu 1:03:47 iz 1993. godine, koja, unatoč tehnološkom napretku u proizvodnji tenisica, nitko još u Hrvatskoj nije uspio srušiti.
- Počeo sam 80-ih trčat u espadrilama, pa u onim ‘startasicama‘ iz Borova koje su bile skroz ravne, tek kasnije sam dobio tenisice. Nisi tada imao gdje kupiti tenisice za trčanje, priča Paripović, koji je nakon 25 godine radnog staža 2021. godine otišao iz Hrvatske pošte, a danas je u mirovini.
No, i dalje radi, trenira rekreativne trkače Atletskog kluba Žumberak s kojima želi podijeliti vlastita iskustva, a njihova ‘školica trčanja‘ počela je ovih dana i održava se na zagrebačkom nasipu.
- Ne želim da me nazivaju trenerom jer to nisam, pokušavam im prenijeti osobno iskustvo stečeno 46-godišnjim trčanjem, kaže Paripović, koji je za stadionsku atletiku prilično kasno, tek s 20 godina, počeo ozbiljnije trenirati trčanje.
PROČITAJTE VIŠE Hrvat trčao Antarktikom, između ruske i kineske baze. Utrku su organizirali Amerikanci. Josipu Staniću bio mu je to 101. maraton
- Trenirao sam s profesorom Vjekoslavom Blaževićem u Sisku koji mi je nakon prvih nekoliko utrka rekao da se probam pripremiti za 25-kilometarski Kumrovečki marš koji se održavao 25. svibnja 1981. Procijenio je da bi mogao biti otprilike 60. na toj utrci, prisjeća se Paripović, koji se tada prvi put uhvatio dužinskih treninga, koje u ono doba nije bilo nimalo jednostavno odraditi. Naime, nije bilo pametnih satova koji bi uz pomoć GPS-a mjerili pretrčanu udaljenost.
- Trenirao sam u parku na jednom krugu gdje smo izmjerili kilometar, i onda sam uz put stavio 25 kamenčića i svaki put kad bih istrčao krug maknuo bih jedan kamenčić, objašnjava. Uglavnom na tom maršu osvojio je šesto mjesto i ‘svjetla reflektora‘ u trkačkoj zajednici zasjala su u njegovu smjeru. Paripović je ubrzo dobio i poziv iz Atletskog kluba Dinamo da im se pridruži u Zagrebu na treninzima.
- Ali život je učinio svoje, počeo sam radit pa sam se oženio i mislio sam da sam ‘baja‘, stao sam s treninzima na nekih godinu dana. I što se dogodilo? Dobio sam 12 kilograma i osjećao se kao da trunem, kaže Paripović.
Prijatelji su ga povukli da se vrati treninzima i otada nije stao. Prelazio je u najboljim godinama mjesečne kilometraže od oko 800 kilometara jer uz treninge je radio kao poštar, i posao je obavljao hodajući.
- Trčao sam na posao iz Starog Brestja, gdje sam tada živio, do pošte u Branimirovoj, a to je bilo nekih 12 kilometara, pa bih na poslu prešao isto toliko hodajući, a navečer sam odrađivao svoj trening, uglavnom sam jer nije bilo trkača koji su mogli pratiti moj tempo. Kum bi trčao zagrijavanje i rastrčavanje sa mnom, ali glavni dio treninga odrađivao sam samostalno. To je teže, ali mislim da te mentalno ojača, kaže Paripović, koji ne da nije mjerio laktate i pratio puls prilikom treninga, što se danas radi u sportovima izdržljivosti, nego je sve treninge odrađivao po osjećaju. Tek je početkom 80-ih dobio prvi sat Casio, pa je njime mjerio vrijeme na dionicama. Na pitanje kako to da nitko još nije srušio njegove rekorde, unatoč mladosti, napretku u tenisicama, satovima i u pristupu treninzima, pa i novim znanjima o hidraciji i prehrani, Paripović odgovara da misli kako nema posebne tajne.
PROČITAJTE VIŠE Utrku u Zagrebu sinoć je trčao i Toni, čovjek bez obje noge. ‘Otkud snaga? Sin mi je rekao: tata, navijam za tebe!‘
- ‘Tajna‘ je u treningu. Ja sam žestoko trenirao, ali znao sam stati kad je trebalo, kad bi osjetio da sam blizu svojih maksimalnih mogućnosti. Oduvijek sam bio zahtjevan prema sebi i dandanas mislim da nisam svoj trening pretvorio u rezultat. ‘Vrijedio‘ sam za više, na treninzima sam trčao bolja vremena, imao sam kapacitet za maraton od 2:12, ali posao, noćne smjene, uzeo je svoj danak, kaže. Prema njegovu sudu, mogao je sigurno doći do polumaratona ispod 1:03.
- Satisfakcija u svemu tome mi je što sam s 42 godine bio prvak države u svih šest disciplina: u krosu pojedinačno i ekipno, na 5000 i 10.000 metara, te na polumaratonu i maratonu. Ako to netko od mlađih danas skine, svaka mu čast, ponosan je Paripović te dodaje da je prvak države bio i s 53 godine, točnije 2012. godine, kad je na Zagreb maratonu osvojio pojedinačno prvenstvo Hrvatske u maratonu. Nikada neki hrvatski atletičar nije u tim godinama bio prvak države u nekoj atletskoj disciplini.
Povrede bi ga ponekad usporile, ali nikad zaustavile. Stao bi tek da se zaliječi, ali, vraćao se trčanju čim bi se oporavio.
- Nisam imao težih povreda, ali prošao sam one tipične trkačke, stres frakturu stopala, petni trn na obje pete, ali nisam nikad pristajao ni na kakve operacije. Stao bih s trčanjem dok se tijelo ne bi regeneriralo, objašnjava.
No, vraćamo se na motivaciju, a Paripović otvoreno kaže: ‘Gle, u trčanju nikad nije bilo velike zarade, ali ja bih na utrkama zaradio još jednu godišnju plaću. Motiviralo me kad sam čuo da dečki idu u Italiju na utrke i zarađuju... Nema velike tajne‘.
PROČITAJTE VIŠE Nova era trčanja: Europljani i Amerikanci su zavladali srednjim prugama, a i na dugim su sve bliže Afrikancima
Paripović tada više nije imao trenera, trenirao je sam sebe po osjećaju, a tako trči i danas, dok na ruci i dalje nosi sat Casio. Što se tiče prehrane i hidracije, drži se maksimalne jednostavnosti.
"Gel sam jednom ili dvaput uzeo na treningu, ali mi se nije svidjelo, nije mi odgovaralo. Ništa osim meda i limuna ne koristim, oni su mi glavni prehrambeni artikl. Med si nosim u bočici na utrke, ali ne koristim ga tijekom utrke. Prije maratona ujutro pojedem dvije šnite kruha i med, a na maratonu uzimam samo vodu. Ne želim pod utrkom isprobavati kojekakva gazirana i druga umjetna pića. Ako si ti spreman, dovoljna je i voda. Eventualno si možeš pomiješati med i limun u vodu", kaže.
Drago mu je da se trčanje populariziralo među rekreativcima, ali primjećuje kako ni ta masovnost nije iznjedrila kvalitetu.
- Trčanje je težak sport, treba to izdržat i mnogi se na tom putu polome. Važno je u glavi ostati jak, čvrst. Svaki jaki trening razmišljao sam o utrci koja slijedi i pripremao se za nju, a kad bih došao na utrku, u glavi mi je bio samo taj trening, razmišljao sam o treningu koji sam odradio za tu utrku, tajne su uspjeha najbržeg hrvatskog poštara maratonca.
Komentari
0