DOPING U KOMUNIZMU

KAKO JE HEIDI POSTALA ANDREAS 'Svaki dan dobili smo hrpicu tableta. I da sam htio, nije bilo šanse da ostanem žena'

Na fotografiji: Andreas Krieger
 Matija Djanješić / CROPIX
 

U Hrvatskoj se voli ponavljati mantra da je sport najbolji ambasador zemlje, iako brojni primjeri iz prošlosti i sadašnjosti pokazuju da su se tom krilaticom uglavnom vodile države s, blago rečeno, nedostatkom demokracije te da im sport uopće nije pomogao da bi u očima ostatka svijeta postale simpatičnije. Recimo, bivšoj Istočnoj Njemačkoj, DDR-u, teško da se itko divio zbog izvanrednih uspjeha njihovih atletičara i silnih rekorda koje su postavili u različitim disciplinama. Post festum, nakon ujedinjenja Njemačke, pokazalo se i da su ti uspjesi rezultat monstruoznog plana koji je vlada DDR-a godinama u tajnosti provodila.

Po uzoru na fašističku Italiju i nacističku Njemačku, koja je ljetnu Olimpijadu 1936. u Berlinu nastojala iskoristiti za veličanje režima i dokazivanje superiornosti arijevske rase, i socijalistička DDR nastavila je s doktrinom po kojoj je sport više od samog sporta. Diktatori i autokratske vlasti sport su doživljavali kao sredstvo propagande na međunarodnom planu, kao i sredstvo za postizanje nacionalne kohezije, potiskivanje nezadovoljstva, stimuliranje društvenog kapitala i ujednačavanje razlika među stanovništvom na unutarnjem planu.

U tom ključu, Istočna Njemačka desetljećima je, u vrijeme hladnog rata, provodila takozvani Državni plan 14.25 koji se bazirao na sustavnom dopingiranju elitnih i običnih atletičara, i to od maloljetničke dobi. Bez njihova znanja i dozvole, istočnonjemački sportaši bili su kljukani tabletama anaboličkih steroida i testosterona te drugim drogama, sve kako bi osvajali medalje na međunarodnim natjecanjima poput Olimpijada i europskih i svjetskih prvenstava u raznim sportovima.

Stravične posljedice

Rezultat nije izostao - na ljetnim i zimskim Olimpijskim igrama, u periodu od 1956. do 1988., sportaši DDR-a osvojili su ukupno 203 zlatne, 192 srebrne i 177 brončanih medalja. No, tek po raspadu države otkrivena je monstruozna pozadina istočnonjemačke sportske politike. Procjenjuje se da je oko 10 tisuća njemačkih sportaša bilo podvrgnuto višegodišnjem sustavnom dopingiranju, u količinama koje su bile višestruko iznad prihvatljivih, što je na te ljude ostavilo stravične zdravstvene posljedice - od depresije i drugih mentalnih problema preko višestrukih pobačaja do brojnih tumora, cisti i drugih anomalija na organima.

Jedna od najpoznatijih žrtava Državnog plana 14.25 je Andreas Krieger. Andreas je rođen 20. lipnja 1966. kao osoba ženskog spola, Heidi Krieger, koja je 1986. postala europska prvakinja u bacanju kugle. Heidi je godinama, i ne znajući, bila podvrg­nuta tretmanu anaboličkim steroidima i hormonima, što je uzrokovalo promjenom tjelesne kemije. Nakon što je 1991., zbog brojnih zdravstvenih problema, prekinuta njena sportska karijera, Heidi se 1997. odlučila za operaciju promjene spola te je i službeno postala muškarac, promijenivši ime u Andreas Krieger. O njegovom su slučaju 90-ih puno pisali njemački i svjetski mediji, a Andreas Krieger se do današnjeg dana prometnuo u jedno od najpoznatijih svjetskih lica antidoping kampanje. Međunarodna konferencija pod nazivom “Borba protiv dopinga u rekreativnom okruženju” dovela ga je ovih dana u Opatiju, gdje je stigao sa suprugom Ute Krause, bivšom istočnonjemačkom plivačicom koja je također bila žrtva višegodišnjeg dopingiranja.

- Sportom sam se počeo baviti sa 10 godina. To je bila izvannastavna školska aktivnost, četiri puta tjedno sam odlazio na trening. Bila je to priprema za elitnu sportsku školu koju sam, uz pristanak roditelja, počeo pohađati 1979., sa 14 godina. Skauti su me prije toga snimili i procijenili da sam ja materijal za tu školu pa su tražili dopuštenje roditelja. Tako je funkcionirao sustav – ispričao nam je Andreas Krieger.

Žrtve dopinga

Heidi se već u tinejdžerskim godinama isticala snagom i talentom te je, kao članica poznatog SC Dynamo Berlin, započela s nizanjem uspjeha na natjecanjima. Tu počinje priča o dopingiranju, a Andreas danas govori da mu tada ništa nije bilo sumnjivo.

- Dobili bi svaku dan hrpicu tableta, bez ikakvih oznaka, bez recepata i kutija. Davali su nam ih treneri. Nismo znali što pijemo, ali nismo to ni propitkivali. Jednostavno, imali smo povjerenja u njih i nismo ni sumnjali da bi nam mogli davati nešto što je za nas loše. Ne bih taj odnos s trenerima nazvao očinskim, bilo ih je više, mijenjali su se u različitim fazama. Ali, bile su to osobe kojima smo vjerovali - priča Krieger.

Tek je devedesetih, kaže, postao svjestan da je godinama bio žrtva dopingiranja. Otišao je 1991. u sportsku mirovinu, nakon što mu je zdravlje postalo toliko loše da se, kako se prisjeća, od bolova u koljenima jedva mogao spustiti stepenicama.

- Nakon što sam se prestao baviti profesionalnim sportom, 1995. me, prvi put, pregledao liječnik. Pitao me jesam li uzimao hormone, a ja sam odgovorio: “Ne”. Majka mi je devedesetih pokazala knjigu Wernera Frankea i Brigitte Berendonk “Doping: Od istraživanja do prakse” o dopingiranju u Istočnoj Njemačkoj. Majka je našla moje ime na popisu i rekla mi: “Vidi, i ti si dobivao doping”. Nisam vjerovao, rekao sam: “To nije istina, to je zapadnjačka propaganda!” - govori.

Kaže da se u sportskim krugovima u kojima se kretao nikad nije govorilo o dopingu.

- Postojao je taj pojam, ali u DDR-u se nije spominjao. Nama su prali mozak, uvijek se govorilo da u nas toga nema - priča.

Iako su, naravno, postojala istraživanja o anaboličkim steroidima, pa i knjiga koja je pokrivala njihovu upotrebu u DDR-u od 1968. do 1972., sedamdesetih je jednostavno izdan naputak da se ubuduće ne koristi termin “anabolički steroid” već “sredstva za poticanje snage”. Državni plan 14.25 raz­radio je kompletan sustav kako dopingirati djecu i bio je zaštićen oznakom državne tajne, u rangu procedure kako postupati u slučaju napada NATO-a ne neku od država Istočnog bloka.

Opatija, 050618.
Hotel Royal, medjunarodna konferencija o borbi protiv dopinga u rekreativnom okruzenju. Specijalni gost konferencije je Andreas Krieger, koji se bori za podizanje svjesti o stetnosti dopinga.
Na fotografiji: Andreas Krieger.
Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
Matija Djanješić / CROPIX
Na fotografiji: Andreas Krieger

Andreas Krieger se, kaže, počeo osjećati kao muškarac u ženskom tijelu još kao dijete. Svjestan je da bi možda i bez dopinga krenuo u smjeru transrodnosti, ali to ne mijenja činjenicu da mu je, bez njegova pristanka, uništeno zdravlje te da je transformacija bila kemijski nametnuta.

- Još kao vrlo mali ponašao sam se više kao dječak nego kao djevojčica. Sviđale su mi se žene, ali nisam bio lezbijka. To sebi nisam znao objasniti ni nakon prestanka bavljenja sportom. O tome se, jednostavno, nije govorilo i nisam imao s kime o razgovarati. Nakon ujedinjenja Njemačke, nazvao sam profesora Frankea i pitao ga jesu li ti hormoni koje sam dobivao kao sportaš imali veze s time što sam ja danas Andreas Krieger. Rekao mi je da to nije presudno, jer često se svijest o spolu razvija u tinejdžerskoj dobi. Ali, ako se hormoni daju u tim količinama, kao što je kod mene bio slučaj u pubertetu, onda to može biti katalizator u pravcu maskuliniteta. To što su nam davali bili su, naravno, muški hormoni, testosteron. Sa 17-18 godina dobivao sam nekih 180 miligrama, godinu kasnije 1200 miligrama. Žena proizvodi na dan jedan miligram testosterona, muškarac proizvodi oko 10 miligrama testosterona. Čitao sam o tome i izračunao da sam ja dnevno dobivao 7,1 miligrama testosterona, što je sedam puta više nego što ga normalno proizvodi žensko tijelo. Nije bilo šanse da u pubertetu postanem bilo što drugo osim muškarca. Da sam čak i želio ostati žena, nije bilo načina da u tome uspijem. U pubertetu se tijelo nanovo razvija, hormonski također. S tim količinama hormona, nije bilo šanse da se razvijem drugačije nego što sam se razvio. To je bilo pretprogramirano. Hormone sam dobivao od trenera, a da mi nije objasnio što uzimam. Od ginekologa sam, preko recepta, dobivao kontracepcijske pilule, upravo zato što su to bili hormoni. Rekli su mi da su kontracepcijska sredstva hormoni, ali da muške hormone dobivam i od trenera, to mi nitko nije rekao - priča Andreas Krieger.

Procjenjuje se da je samo u 1986., kada je osvojio zlato na Europskom prvenstvu u atletici, Krieger dobio čak 2600 miligrama steroida. To je 1000 miligrama više nego što je, recimo, Ben Johnson uzeo za Ljetne olimpijske igre 1988. godine.

Sudske tužbe

Na pitanje što danas misli o treneru koji ga je, bez njegovog znanja i privole, kljukao hormonima, Krieger odgovara da mu je u to vrijeme bezuvjetno vjerovao.

- Nismo mogli izabrati trenera, dodjeljivali su nam ga. Trenirao sam kod trenera koji je bio vrlo uspješan s bacačicama kugli. Odnos nije bio pretjerano blizak, ali on je za mene bio autoritet i ja sam slijedio koncept treniranja koji je zacrtao. Taj čovjek više nije živ i bolje da ga nikad više nisam ni susreo - govori Andreas Krieger.

Osjećao se, kaže, kao heteroseksualni muškarac zarobljen u ženskom tijelu, što si nije znao objasniti. Zbog toga je, kaže, razvio depresiju. Operaciji promjene spola podvrgnuo se 1997. godine.

- Uvijek sam mislio da sa mnom nešto ne valja, a ne da se radi o nečemu drugome. Tada sam sreo čovjeka koji mi je rekao: “Kada pogledam tebe, kao da vidim sebe u ogledalu”. Nikad se nije bavio sportom, ali bio je transseksualac. Rekao mi je da zna što se sa mnom događa. On mi je otvorio oči i pokazao da je to u Njemačkoj priznato stanje i da postoji put kojim mogu poći. Da je operacija dostupna i da mogu i fizički postati muškarac. Da nisam promijenio spol, da nije bilo te operacije, danas ne bih bio tu. Oduzeo bih si život. O tome sam intenzivno razmišljao - prisjeća se Andreas Krieger.

Njegova obitelj, veli, nikad nije prihvatila to da je on, u stvari, muškarac i da će kirurškim putem promijeniti spol.

- Pokušavao sam to objasniti braći, mami. Rekao sam im: “To je moj izbor i ja ću ići tim putem”. Ali, kako nekome objasniti da se osjećate drugačije? - priča Krieger.

Njegov je bivši klub, SC Dynamo Berlin, 90-ih postao simbol stravične državne politike prisilnog dopingiranja i krenuli su javni istupi žrtava, traženje pravde, sudske tužbe i procesi koji su rezultirali presudama protiv dvojice bivših klupskih liječnika. Još uvijek se vode procesi protiv Jenapharma, tvrtke koja je proizvodila steroide, a nakon ujedinjenja Njemačke tužilo ju je 200-injak bivših atletičara.Krieger veli da su, ovisno o razmjerima zdravstvenih problema, žrtve dopingiranja dobile do 10 tisuća eura odštete, ali da mnogi sportaši, pogotovo oni koji nisu dostigli profesionalnu razinu i dogurali do Olimpijada i prvenstava, nisu dobili ništa.

Svoju je zlatnu medalju iz 1986., koju je osvojio kao Heidi Krieger, vratio, a rekord koji je postavio kao bacačica kugle, nažalost, ne može vratiti jer se tada nije provodila doping kontrola pa nema dokaza da ga je postavio pod dopingom. Zdravlje mu je nepovratno uništeno te i dan danas osjeća bolove u bedrima i preponama i može podnijeti samo lagane napore.

- Moje zlato iz 1986. sada je “Heidi Krieger medalja”. Dodjeljuje se svake godine Nijemcima koji su se istaknuli u borbi protiv dopinga - kaže Andreas Krieger.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 21:27