POSLJEDNJI ŠANK UMJETNIKA I BOEMA

'KOD NJEGA SMO SE ŽENILI, LJUBILI, DRUŽILI I MIRILI, BIO JE DUŠA OD ČOVJEKA' Glumci, sportaši i estradnjaci opraštaju se od legendarnog ZG ugostitelja

 Darko Tomaš / CROPIX
 

Umro je Pavo Kremenić, legendarni ugostitelj, zakupnik kultnog zagrebačkog restorana Karaka i, sve, eto, praktički do jučer, kafića, onog prednjeg, u zagrebačkom kazalištu Gavella, u čijem “izlogu” dnevno i noćno obitava galerija neobičnih likova.

Poduzetnik i veseljak, ugostitelj i nogometni zaljubljenik (i na velikom terenu gazda, i na haklu), bijaše “svetac zaštitnik” sviju noćnih ptica zagrebačke kulturne i nogometne scene. Visok, ćelav, brkat, odmjerenih pokreta i gestikulacije, naočigled u dobroj kondiciji, iako malko pognut - nisam znao da je prevalio sedamdesetu godinu života, a kamoli da kreće na put s kojega nema povratka.

U nekim lošijim danima bio bi jedino vedro lice koje bi me dočekalo na vratima Gavellina kafića. Ne znam mnogo o njemu, više je on znao o meni. Žao mi je, eto, što, na koncu, nismo zaigrali nogomet, sto puta me je zvao. Doduše, bijaše u tome odbijanju nešto i moje taštine. Prosječan golmančić poput mene možda se nije htio sramotiti pred španerom koji je, po računu svojih prijatelja nogometaša, Marka Mlinarića i Velimira Zajeca (dječjih idola svakog dinamovca moje generacije), postigao oko dvadeset tisuća golova. A igrao je, eto, gotovo do smrti.

S ljudima, što je mnogo teže, i s loptom, što je ipak mnogo lakše. Ne znam detalje, ali vjerujem da je svjestan dočekao finale Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. Čovjek bi pomislio - Pavo Kremenić za to finale ne bi žalio života. Sretnih ishoda u životu nema, srebro je životnije od zlata, a smrt je jedina pravda na ovome svijetu ili, u Pavinu slučaju, nepravda.

Nikad ni o kome gospar Pavo nije izustio lošu riječ. U njegovu pozitivnom gardu ne bijaše ikakva računa. Jednostavno, volio je ljude. O ratu nikad nismo pričali. Dragovoljci se ne hvale. Oni i danas tuguju. Taj žal za boljim budućnošću, koju smo naivno sanjali, gospar Pavo oplemenio je razumijevanjem za svačiju nevolju. Mnoge je umjetnike u grob ispratio, ravno sa šanka koji život znači, a sad će mnogi umjetnici ispratiti njega. Ljude nije dijelio na lijeve i desne, nije sudio nikome, a sebe nikad nije gurao ni u drugi, a kamoli u prvi plan.

U društvu koje umjetnike ne cijeni, u zagrebačkoj malograđanštini, stisnutoj i zavidnoj, Pavo je bio iznimka. Za njegovim stolom svatko se osjećao kao gospodin. Nikome nije zavirivao niti u čašu, niti u novčanik, jedino u dušu. Nenametljivo, diskretno, empatično.

Vjenčanje Gorana Grgića

Rođen je u Dubrovniku, 10. srpnja 1946., a umro je, eto, u Zagrebu, u 72. godini. Kazat će netko, lijepe je godine doživio, a nije - otišao je prerano.

Ugostitelj, sportaš, a zapravo kulturni radnik, bijaše Pavo Kremenić jedinstvena pojava u životu glavnoga grada i njegov gubitak jest, mimo svake fraze - nenadoknadiv. Laka ti bila hrvatska zemlja, za koju si se borio i koju si volio, onako kako vole jedino plemeniti i skromni ljudi.

“Kod njega smo se ženili, ljubili, družili i mirili. Duša od čovjeka”

GORAN GRGIĆ

“Pavu sam upoznao čim sam došao na Akademiju. Uklopio sam se u starije društvo s kojim sam išao u Karaku, kultni klub. Tamo sam upoznao brojne estradnjake, što mi je bilo vrlo važno da se na neki način dodatno obrazujem. Supruga i ja smo kasnije u Karaki čak i imali svadbenu večeru. Pavo je oko sebe skupljao kreativce i sve nas je skupa ‘zaduživao’ razgovorima. Svuda se može otići piti i družiti, ali je tamo bilo posebno. Svi smo se dolazili opustiti, u miru, među prijatelje i kolege, a on nije dozvoljavao da dolaze oni koji bi narušili dobru atmosferu. Bez njega je uvijek bilo gluho i prazno.”

DRAŽEN FERENČINA

“Moji su prvi izlasci bili na početku srednje škole, i to baš u Karaku. To je bilo njezino zlatno vrijeme, kada je Dinamo osvojio prvenstvo. Bio sam presretan što sam tamo dobio priliku igrati biljar ili fliper s, primjerice, Markom Mlinarićem. U vrijeme kada sam počeo ići u Karaku nisam ni sanjao da će mi Pavo postati prijatelj te da ću kasnije biti ravnatelj kazališta u kojem će on imati kafić. Nikada niste mogli čuti da je rekao ružnu riječ o ikome niti ste od drugih mogli čuti išta loše o njemu. Oko njega su se okupljali drugačiji ljudi, svakakav svijet, svi su osjećali tu ljudsku toplinu i vraćali mu se.”

MATIJA PRSKALO

“Gavella je bila kultno mjesto za našu branšu. Otamo pamtim mnogobrojna cjelonoćna druženja i dočekivanja zore. Počela sam ići tamo negdje sredinom devedesetih. Pavin nas je odlazak sve pogodio pa smo mi kolege zadnjih dana neprestano u kontaktu i jedni se drugima javljamo s ogromnom tugom.”

DUŠKO LJUŠTINA

“Karaka je bila jedan od prvih diskoklubova i kultno mjesto Dinamovih igrača, Ćirine generacije, gdje su se najljepše osjećali. Gavella je također postigla kultni status. Bilo je to mjesto skupljanja kazališnih ljudi, kazališnih kreacija, mirenja, a ponekad i svađa. U dosta slučajeva je baš Pavo bio most koji je zbližavao i mirio ljude. Da postoji stroj koji mjeri ljudsko poštenje, na Pavi bi se potrgao”

VLAHO SREZOVIĆ

“Adio, Pavo, adio, moj dragi Pavo... Ne postoje riječi koje bi opisale sve radosne i lijepe trenutke koje smo proveli s našim Pavom. Znamo se još od srednjoškolskih dana. Nismo išli zajedno u školu, ali smo se družili.

Na početku, u vrijeme otvaranja Saloona 1970-ih, nismo ni sanjali da ćemo postati uspješni ugostitelji, jedan vlasnik Karake i Gavelle, a drugi Saloona. U početku je Pavo radio kao prvi šanker u Saloonu, dok nije i sam krenuo u poslovne vode. Došli smo u Zagreb s velikim snovima koje smo neočekivano ostvarili. Bezbroj je lijepih trenutaka iza nas od kojih ne znam koji bih posebno izdvojio, bilo je tu sportskih proslava i poraza Dinama, Cibone, vaterpolista, slavilo se i tugovalo, i u Karaki, i Gavelli, i u Saloonu. Društvo poznatih i s estrade i iz sporta kretalo se u istom krugu, prvo bi bili u Karaki ili Gavelli, a onda bi se preselili u Saloon, koji je radio do dugo u noć.

On je bio vrhunski i neponovljivi ugostitelj, no siguran sam da će njegov duh uvijek biti s nama u društvu dok budemo nazdravljali. Jedine svađe među nama odvijale bi se na nogometnom terenu u Varšavskoj gdje smo nedjeljom punih 20 godina, od 11 do 12 sati, bez obzira na vremenske uvjete igrali utakmice, a kasnije se veselili i mirili uz pivo u Zagorcu.

ALBERT PAPO

Pavo i ja ne da smo samo bili prijatelji, nego smo i kumovi, a veže nas prijateljstvo dulje od 30 godina i više.

Toliko smo nerazdvojni da imamo i vikendice jednu do druge u Lozici. Veliko je to obiteljsko prijateljstvo jer i naše su kćeri istih godina, kao i unuke, ne znam više što da vam kažem osim da je Pavo bio divan i velik čovjek. Skupa smo imali Karaku dok je bila diskoklub pa kad su ih zabranili u Jugoslaviji, ja sam izvisio jer jednostavno nije bilo dovoljno posla za obojicu. On je naprosto genijalan jer je od malog podruma u centru Zagreba napravio čudo u koje su dolazili svi poznati glumci, sportaši... Svatko tko je nešto značio tamo je zalazio.

Mogao bih vam sada svašta otkriti, ali znate kako se kaže, sve što je najzanimljivije mora ostati tajno, a što je za javnost je dosadno. O tome koliko smo dobri prijatelji bili govori i činjenica da se nikada nismo posvađali otkad se znamo, a to je od srednjoškolskih dana. Zadnji put sam ga vidio u lipnju, prije nego što sam otišao na svoj godišnji odmor, ali produženi jer sam penzioner, i tad je bio zdrav, kao i inače. Bio je dobro, a, eto, sada mu se spremamo na pogreb.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 04:09