LUKA BRAJNOVIĆ

NEVJEROJATNA PRIČA O PRVOM HRVATU ČLANU OPUSA DEI Bio je ugledni novinar, hapsili su ga fašisti i partizani, nije se želio svrstati uz NDH...

Luka Brajnović (1919. - 2001.), katolički novinar iz Boke kotorske, kojeg su u Drugom svjetskom ratu hapsili talijanski fašisti i partizani, ali im je u oba slučaja pobjegao te se na preporuku kardinala Alojzija Stepinca kao izbjeglica 1948. skrasio u Španjolskoj gdje je 53 godina živio i radio kao ugledni profesor novinarstva

Tati je uvijek nedostajala njegova Boka kotorska - govori Elica Brajnović de Leahy, počasna hrvatska konzulica u Španjolskoj, zemlji u kojoj se njen otac Luka Brajnović skrasio kao hrvatski izbjeglica 1948. Izbjeglica koji je u džepu nosio preporuku kardinala Alojzija Stepinca.

Knjiga memoara i članaka njenog oca Luke Brajnovića “Služiti istini” u izdanju Glasa Koncila i pod pokroviteljstvom veleposlanstva Kraljevine Španjolske, predstavljena je ovih dana u Hrvatskom institutu za povijest. Knjiga je priča o katoličkom novinaru i intelektualcu koji je u Hrvatskoj gotovo zaboravljen. Njegov životni put govori o odrastanju u doba Kraljevine Jugoslavije u Boki kotorskoj, o tome kako je njemu bilo biti katolički novinar u doba NDH, kako su ga uhitili talijanski fašisti pa zarobili partizani te o njegovom nesvrstavanju uz NDH, iako mu je samostalna Hrvatska bila ideal. Putu koji je prošao kao emigrant, do pronalaska novog doma u Španjolskoj, gdje je bio profesor novinarstva.

Luka Brajnović rođen je 1919. godine u Boki kotorskoj, u uglednoj kotorskoj hrvatskoj obitelji Brajnović Dabinović. Podrijetlom je obitelj bila iz Rovinjskoga Sela. Brajnović je djetinjstvo proveo u Kotoru, gimnaziju pohađao kod franjevaca na otoku Badiji pokraj Korčule, u Dubrovniku i Kotoru, a potom je od 1938. studirao pravo u Zagrebu. U gimnaziji je s prijateljima uređivao i izdavao tajni dvomjesečnik Hrvatski Graničar. Poslije kao sveučilištarac, bio je predsjednik nacionalnog ogranka Pax Romane i urednik književnog časopisa Luči te je radio u tjedniku Hrvatska straža u Zagrebu.

Prvo uhićenje

Prilikom jednog posjeta rodnom kraju 1941. godine, uhitili su ga talijanski fašisti.

“Privela me talijanska vojna policija - talijanske su postrojbe pripojile gotovo cijelu hrvatsku obalu - te bez ikakva objašnjenja i optužbe odvela 13. svibnja 1941. u pritvor. Tamo nas je bilo četvero zatvorenika... Zatekao sam se s njima “slučajno”, jer nisam bio političar, vojnik ni državni dužnosnik. Nisam bio niti potpuno nepoznat, iako tek u dobi od 22 godine, barem što se tiče određenih kulturnih krugova hrvatske intelektualne mladeži”, opisao je Brajnović na početku knjige.

Ni sam, piše dalje, nije bio potpuno siguran zašto su ga priveli, no pretpostavio je da je razlog njegovo objavljivanje jednog članka o Benitu Mussoliniju, netom prije nego što je stigao u Kotor, u kojem je govorio o “megalomaniji i sljepoći svojstvenima nabusitom i osrednjem diktatoru koji sanja o novoj zapadnoj civilizaciji”.

Opisuje dalje da su talijanski vojnici uhapšenu grupu ukrcali na brod. Druge noći, kad su bili napušteni na palubi broda, ispod jedara da bi se zaštitili od jake kiše, njih petorica mladića odlučili su pobjeći plivajući. Silazili su s broda držeći se za lanac jednog od sidara. Kad su se našli u moru, ronili su koliko su mogli dalje kako ih ne bi vidjeli dok je rotirajuća svjetiljka rasvjetljavala dio u kojem su plivali. Uspjeli su u bijegu, ustvrdio je Brajnović, zbog slabog noćnog nadzora na brodu talijanske vojske. On bježi prvo kod tete koja živi šest kilometara od Kotora, a potom “vlakom bježi od okupatora Dalmacije” i vraća se u Zagreb.

Promjene

“Izbivao sam iz Zagreba malo više od mjesec dana i na povratku mi se učinio gotovo neprepoznatljivim. Nije se radilo o promjenama u vanjskom izgledu, nego u ljudskom okruženju”, piše u njegovim memoarima. “Gornji grad (Grič) preobrazio se u neku vrst ‘zabranjenog grada’ s obzirom na to da bez posebne dozvole nitko nije onuda mogao proći, čak ni oni koji su tamo imali prebivalište. Ta oštra mjera poduzeta je s namjerom jamstva sigurnosti - u teoriji - čelnika i dužnosnika vlade (i samog Poglavnika, čije se boravište tamo nalazilo), jer su se na tom području nalazila sjedišta većine ministarstava”, zapisao je svoje utiske.

Opisao je i atmosferu Donjega grada: “Promjene su bile između ostalih novotarija, živost njegovih trgova i parkova; nove vojničke uniforme i one civilnih službenika, organizacija mladeži i politički vođe, koje se moglo posvuda vidjeti, povorke njemačkog pješaštva uz njihove ‘pobjedničke napjeve’ i neizbježne glazbene sastave, podignute zastave na brojnim građevinama i opći metež, kao da se radilo o trajnom sajmu na kojem se slavila radost ljudi, radost prostodušna i iskrena. Postojala je i tužna nota: židovski prolaznici obilježeni komadićem žute tkanine na kojoj je bila utisnuta Davidova zvijezda”. Jedino je, zapisao je, područje Kaptola ostalo mirno.

Brajnović sa suprugom u Zagrebu 1942.

Hrvatska straža

Zatekao je promjenu i u novinama u kojima je radio. Dnevnik Hrvatska straža je nestao. Preostao je tjednik Hrvatska straža. “Razni urednici i sam glavni urednik podlegli su zavodljivim ponudama novih novina koje je novčano potpomogla vlada” piše.

Prilikom jednog njegovog putovanja vlakom 1943., nekih sto kilometara od odredišta, eksplodirala je snažna bomba ili mina na željezničkoj pruzi pa je lokomotiva ispala iz tračnica. Vlak je stao i sudar između vagona izazvao je paniku. Počela je pucnjava.

“Bacio sam se na pod, kao gotovo svi koji su bili u vagonu. Iako vlak nije prevozio oružje ni čete, a još manje okupatorske ili kolaboracionističke snage, već samo civile... partizani su nečovječno napali vlak topničkim projektilima, ručnim bombama i rafalom mitraljeza”.

Tada je zarobljen od partizana. Određen je za strijeljanje, a spasio ga je, piše, oficir koji je znao da je Brajnović novinar, smatrajući da im je kao novinar i poznati urednik potrebniji živ. Isprva s njim vode prijateljske razgovore i traže od njega da istupi na radiju, za BBC.

“Trebao bih se predstaviti kao urednik jednog časopisa i katoličkih novina, predsjednik intelektualne mladeži i studenata udruge Domagoj, i prema tome kao čovjek različitih principa od komunističkih, no ističući uvijek to da sam se dobrovoljno priključio oslobodilačkom pokretu iz uvjerenja da je njihova borba pravedna, časna i idealistička. Na sav glas hvalili su ‘herojski trud nadbiskupa Stepinca u obrani progonjenih’, hineći divljenje prema zagrebačkom nadbiskupu”, opisao je Brajnović.

Partizanski štab

Prebivao je dugo u podrumu jedne od vojarni partizanskoga štaba, a metode su postale s vremenom znatno grublje i okrutnije. Njegovu kći Elicu Brajnović de Leahy pitamo kako je otac pobjegao od partizana.

- Partizani su često mijenjali lokaciju, bili su smješteni negdje kod Kamenskog, kad je nešto eksplodiralo. Tata je iskoristio nastali metež i s jednim drugim zarobljenikom, koji je bio iz tog kraja pa se dobro snalazio, jednostavno pješice otišao do Karlovca, a potom za Zagreb - odgovara njegova kći.

U Zagrebu se prvo oporavljao. I onda nakon svega što je proživio, dolazi zapovijed o zabrani lista u čije se uredništvo uključio. Istinski i neposredni uzrok tomu, stoji u knjizi, bilo je objavljivanje na njihovim stranicama jedne homilije - govora Pija XII., u kojemu je ponovno osudio rasizam, Hitlerovu ideologiju i zločine počinjene u ime apsurdne “Rosenbergove doktrine”.

“U istom smo broju objavili niz citata iz propovijedi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, izgovorenih od 1941. do tog trenutka, u kojima se mržnji i osveti suprotstavljao milosrđem i ljudskom solidarnošću te je osuđivao rat kao takav i posvuda počinjene pogrješke svih strana, ističući, kao što je često činio, jasnoću kršćanskog nauka temeljenog na ljubavi i pravdi. Službeno nam se zamjerala ‘neumjesnost’ objave tih citata i, među njima, jednog iz propovijedi novijeg nadnevka, u kojoj se, među ostalim, govorilo o pravima, dostojanstvu i poštivanju ljudske osobe ‘bez ikakve iznimke’ u smislu nacionalnosti, profesije, dobi ili spola, jer je ona vječna slika istog uzora, Boga Stvoritelja”, zapisao je.

U nalogu Odjela propagande kao razlog ukidanju navodio se nedostatak papira, ali svi su znali pravi razlog. Uredništvo je raspolagalo s dovoljno rola papira za još dugačak period izlaženja.

Bijeg

- S mojom majkom Anom Tijan vjenčao se u studenom te 1943. Upoznali su se još na studiju prava - kaže Elica Brajnović de Leahy.

Prijatelj mu je uskočio u pomoć jer je bio bez posla i ponudio suradnju na Sveučilištu, na Institutu za sociologiju, gdje je predavao 1944. Dolazi 1945. i približavao se dan ulaska partizana u Zagreb.

- Tata nije želio otići iz Zagreba. Govorio je kako on nema veze s politikom i da zašto bi morao bježati. Tada se vjerovalo i to da Amerikanci neće dopustiti da partizani dugo zadrže vlast. No moji stričevi, braća od moje majke, uspjeli u ga uvjeriti da je za njega, kao katoličkog novinara, bolje da ode. Sugerirano mu je da ode i jer je vođen kao bjegunac iz partizanskog logora. S mojim stričevima odlazi u Austriju, prvo u izbjeglički logor u Klagenfurt. Ja sam tada imala samo tri mjeseca i ostala sam s mamom u Zagrebu - govori Elica Brajnović de Leahy.

Uz sestru Mariju, Luka Brajnović bio je jedini među svojom braćom, a imao ih je troje, koji je preživio Drugi svjetski rat. Stariji brat Ivo, svećenik, ubijen je na Daksi 1944. godine, a mlađeg su brata, Tripu, ubili partizani u Zagrebu 1944.

Prognanik

Kao prognanik u savezničkim izbjegličkim logorima u Austriji i Italiji prošao je od Klagenfurta i Krippendorffa do Udina, Trevisa, Bologne, Reggio Emilije, Modene, a najduže je bio u logoru Fermo. U izbjegličkom logoru pokreće bilten Vijesti. Krajem iste godine upisuje studij medicine na Sveučilištu La Sapienza u Rimu. Luka Brajnović upoznao je u Rimu sv. Josemaría Escrivu de Balaguer, utemeljitelja Opusa Dei, te je bio jedan od prvih Hrvata u njegovu članstvu, pridruživši se prelaturi još 1946. S utemeljiteljem Escrivom imao je dobre odnose.

- Kad je stigao u Rim, družio se s mladim Hrvatom, Vladimirom Vinceom, budućim svećenikom koji je dobro poznavao Escrivu i koji ih je upoznao. To je bila i njegova veza prema Španjolskoj, iako je važan razlog zašto je otac odabrao tu zemlju bio i taj da nam je želio ostati što je najbliže moguće. Tata je kasnije sa španjolskoga na hrvatski jezik preveo knjigu “Put” od sv. Escrive. Bili su dobri poznanici - kaže njegova kći.

Španjolski život

Španjolski život Luke Brajnovića započinje 1948., kad je stigao u tu zemlju s putovnicom Međunarodnoga Crvenoga križa, kao izbjeglica, s oznakom bijele boje - što je označavalo osobu protiv koje nije bilo nikakvih optužbi da je sudjelovala u zločinima.

- Nakon 12 godina, na kolodvoru u Münchenu 1956., susreo se ponovno s mamom i sa mnom. Stigle smo Orient-Expressom, dobile smo dopuštenje za posjet obitelji u Njemačkoj, no išle smo zapravo tati. Mama je nakon završetka rata imala dosta problema, ali nakon nekog vremena su je pustili na miru, i živjele smo u njenom rodnom Senju - kaže Elica Brajnović de Leahy.

Zagreb, 230217. 
Mala kavana.
Elica Brajnovic de Leahay pocasna je konzulica u Spanjolskoj i kcer je Luke Brajnovica o kojemu je upravo izasla knjiga.
Na fotografiji:  Elica Brajnovic de Leahay.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX
Elica Brajnovic de Leahay

Španjolska je Brajnoviću bila dom ostalih 53 godina, tijekom kojih je postigao jednu od zapaženijih karijera hrvatske emigracije te podigao obitelj koja je ondje postala bogatija za još četvero djece - sina Antonija, i tri kćeri Olgu, Ljerku i Anu Mariju. Jedan od njegovih većih projekata, na kojem je radio dvije godine uzastopno, bio je prijevod Biblije na hrvatski, tada već staroga nadbiskupa Ivana Evanđelista Šarića. Za prijevod Biblije dobio je podršku tadašnjeg pape Ivana XXIII., koji im je dao 15 tisuća pesosa.

Krajem 50-ih godina bio je jedan od suosnivača Instituta za novinarstvo Sveučilišta u Navari, autor jednoga od prvih udžbenika novinarske etike na području Europe, te je bio novinar u dnevniku Diario de Navarra, gdje je ispisao 6059 kolumni. Na španjolskom je jeziku objavio tri zbirke pjesama. Brajnovićevo ime nosi ugledna međunarodna novinarska nagrada koju je još za njegova života ustanovilo španjolsko Sveučilište Navara u Pamploni. U Hrvatsku se prvi put vratio 1987. s kćeri i suprugom, te su posjetili i Kotor. Drugi put u Hrvatsku je došao 1997. Na sveučilištu u Zagrebu održao je nekoliko predavanja o novinarskoj etici s kćeri Elicom, koja je također novinarka i profesorica. Luka Brajnović umro je u Španjolskoj 2001.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 15:37