PROMJENA

NEVJEROJATNI ŽIVOTNI ZAOKRET ZAGREPČANINA Bio je uspješan programer i dobro zarađivao, a onda je dao otkaz da bi postao potkivač konja

 Darko Tomaš / CROPIX
 

“Zašto sam ja sretan? Pogledajte vi, pogledajte vi … Pa, ‘ko ne bi bio sretan!?”, govori potkivač, provlačeći prste pastuhu kroz grivu. Nenad Dijanović nekad je za život zarađivao kao inženjer. Gledam ga kako je prislonio nos o Buzzovu njušku i zamišljam ga, deset godina mlađeg, kao s naočalama visoke dioptrije bulji u ekran kompjutora, programira prikovan o stolicu. Bio je, pričao mi je, pod zadnje godine na starom poslu, “programer s grčem u želucu”.

Konj u boksu je miran, Nenada promatra s povjerenjem; u trenutku nježnosti jednako uživaju i životinja i čovjek.

Makar živi od potkivanja konja, Dijanović ne zna priču koja stoji iza legende da potkova donosi sreću. Slegne ramenima, izvodeći Buza iz boksa povodac mu veže za ular, vodi životinju na mjesto za potkivanje.

“Potkova konju sigurno donosi sreću. Potkova je konju kao što je nama cipela, mi možemo ići bosi, ali znate da su nam tad mogućnosti jake ograničene, jer to bode, idemo sporije, tražimo mekano tlo. A konj još na sebi ima jahača s mamuzama i korbačem koji ga tjera, pa sad zamislite kako je bosom konju i koliko njemu znači potkova.”

Pada mi na pamet da je potkova baš njemu, Nenadu, donijela sreću. Prije deset godina, s njegovih 45, bio je, priča, “deprimiran, tjeskoban, ponekad eksplozivan, svadljiv. Nisam ja tad bio ovaj koji sam danas. Makar, lijepo sam zarađivao. Ali, mnoge stvari novac ne može nadomjestiti”. Dvadeset i dvije je godine radio kao programer. Pa dao otkaz i otišao u Ameriku školovati se za - potkivača konja.

To da u Hrvatskoj konje potkivati nema tko, a da konja i nije tako malo, doznao je slučajno. Od kćeri. Tad devetogodišnjakinje. Dina se u to doba počela baviti jahanjem. Zaljubljena u konje, volontirala je u udruzi za terapijsko jahanje “Krila”.

Darko Tomaš / CROPIX

Školovanje u Oklahomi

“Jedan dan je došla kući uzrujana, rekla mi da se jedna kobila spotaknula preko ‘skije’. Kad kopito jako preraste, pa se zbog dužine počne uvijati prema gore, to se u žargonu zove ‘skija’, jer i podsjeća na skiju. Tad je konju otežano kretati se. Kobila se spotaknula dok je na njoj jahalo dijete s posebnim potrebama, za vrijeme hipoterapije. Nije se ništa strašno dogodilo, ali mojoj je kćeri to bilo dosta traumatično”, priča Nenad dok Buzzu čisti prednje lijevo kopito. “Počeo sam se raspitivati o čemu je tu riječ, kako to da su konju koji služi za hipoterapiju kopita neuređena. I tako doznao da je potkivača premalo, da se treba dugo čekati, čak i po četiri mjeseca, da konj dođe na red. E sad, ako znate da bi konja trebalo potkivati svaka dva mjeseca, a one sportske svakih šest tjedana … možete misliti kakva je situacija. Rekli su mi tad, 2007., da je u nas 15.000 konja. Danas ih je, neki podaci kažu, više od 20.000.”

Tragao je za informacijama, pitao prijatelja, domaćeg čovjeka koji je neko vrijeme radio kao rendžer u američkom Yellowstoneu, a u Maineu završio školu za potkivače, kakva je situacija. Pitao je i Damira Jakšića, tada direktora ergele Lipik, gdje su potkivači. “Jakšić mi je kazao da je tad bio samo jedan školovani potkivač u Hrvatskoj. Svi ostali su bili priučeni. Šalio se: ‘Imamo jednog školovanog potkivača, a svi ostali rade štetu!’, što ružno zvuči, ali nije daleko od istine.”

Dijanović, dečko odrastao u zagrebačkom centru, koji, kaže, nije bio siguran da krava nije ljubičasta, na selu nikoga nije imao i o domaćim životinjama ništa nije znao, naposljetku se odlučio krenuti u potkivače. “Ali znao sam da ne mogu dopustiti da me školuje YouTube. Išao sam tražiti gdje bih mogao izučiti zanat, bilo je u Europi dosta kvalitetnih škola, ali to je rastegnuto školovanje koje traje dvije godine, a za kojih dobijete 500 sati nastave. Ja to zovem prvi sat-drugi sat-veliki odmor-ferije. Nisam si to mogao dopustiti, tako dugo školovanje. Rješenje je bilo otići u Ameriku, gdje se radi posve fokusirano, pa u četiri mjeseca dobijete čak 700 sati.” Nije puno dvojio.

Otputovao je u Oklahomu, u Purcelle, 30 milja južno od Oklahoma Cityja prema Teksasu. Vlasnik škole je veterinar Jack Roth, nekad zadnji potkivač i veterinar američke konjice, radio je još u doba kad je konjica u američkoj vojsci bila borbena formacija. Umirovljen je 1976. i više od 35 godina drži školu za potkivače i bolnicu za konje. Na Filipinima ima tvornicu koja proizvodi poznati potkivački alat MFC. Dijanović je tamo stigao u studenom 2009. Bilo ih je iz cijelog svijeta, sa svih kontinenata. I nije bio jedini koji o konjima dotad pojma nije imao.

“Među nama je bilo i puno žena. U SAD-u su često ponajbolji potkivači žene. Škola ima princip da svakog učenika promatra individualno. Moj je instruktor doslovce sa mnom provodio po deset sati na dan. Ujutro bi došli u potkivačnicu, od 7 do 8 se slušala teorija, anatomija, patologija, kirurgija, a onda smo od 9 do 16 potkivali konje. Instruktor je stalno bio pokraj mene, kontrolirao što radim, nikad nije umjesto mene napravio stvari, nego me, razgovorom, vodio da sam dođem do zaključka. Nije mi pokazivao kako se radi. Jedino bi, na početku tjedna, imali pokazne demonstracije. Recimo, ako smo se u tom tjednu bavili izradom osnovne prednje potkove, glavni instruktor to bi jutro našoj grupi pokazao kako se od komada željeza iskuje ta potkova. I to je to. Poslije je sve na tebi. Cijeli tjedan nakon toga instruktor ne radi umjesto učenika, nego kad primijeti da učenik nešto čini krivo, makne ga od konja, objašnjava što se radi krivo i kako treba pravilno napraviti…”, govori.

Zimsko je jutro, hladno, magla se vuče Turopoljem. Prohladno je čak i u štali, gdje dvadesetak konja grije prostor svojim tijelima. Dijanoviću, makar je bez jakne, kapi znoja cure s čela. Ipak, uvjerava me da to fizički i nije osobito naporan posao. “Najvažnije je znati pravilno stajati pokraj konja, da leđa ne bole. Mi smo dosta vremena u školi potrošili na to. Težina se ne drži na kralježnici, nego na kvadricepsima, natkoljeničnim mišićima, najvećim i najjačim mišićima u čovjeka. To treba istrenirati i sve onda dođe na svoje. U počecima je bilo i boli u rukama i u kralježnici…”, u tom trenutku se Buzz ritne, Dijanović vješto odskoči i strpljivo umiri konja. “Ti si bio mala beba kad sam ja tebe sreo, pa da, lijepi moj… ”, tonom će kojim se obraćamo djeci i kućnim ljubimcima.

Nebriga vlasnika

Vraćamo se na pitanje kvalifikacije. Je li bio hrabar kad se odrekao kompjutora i okrenuo konjima?

“Nisam tip čovjeka koji će srljati u rizik. Dobro sam se informirao i shvatio da ne mogu pogriješiti. Investirali smo, supruga i ja, oko 60.000 eura, od toga je pola otišlo na moje školovanje. Znanje košta. Trebalo mi je oko četiri godine da povratim tu investiciju. Danas pak imam više posla no što ga mogu preuzeti. U Velikoj Britaniji ne možete u dućanu ni kupiti potkivački alat ako nemate potkivačku licencu. Ne smijete potkivati ni vlastita konja. To se drži kaznenim djelom i sankcionira s do tri godine zatvora. To je kao nadriliječništvo u medicini. Većina ili gotovo svi kovači u nas su zanat izučili šegrtujući. “Gledali su, učili se uz nekoga, priučeni su, nije to dovoljno. Ima puno ljudi kojima su to radili i očevi, djedovi pa su i oni ušli u posao, jer nemaju drugog izvora prihoda. Mnogi rade na veresiju, kod mene toga nema.

U nas pak ni mnogi vlasnici ne brinu da konja redovito potkuju. Nisu svjesni da ako konja ne dadu na vrijeme potkovati, čine životinji štetu, dolazi do izobličenja kopita i s vremenom nastaju zdravstveni problemi”, govori izvlačeći kliješta iz potkivačke pregače. “Najteže mi pada kad vidim nebrigu vlasnika prema vlastitim konjima, u početku sam to jako uzimao k srcu. Recimo, kaže vam čovjek da nema vremena, a nema jednog, nego deset konja. I, ako nema vremena, ti konji uopće ne izlaze van. Ne čiste im ni kopita. A vlasnik je dužan svaki dan podignuti mu kopita i sa strugalicom očistiti kamenčiće, izbaciti van blato, izmet u koji konj stane i brinuti o zdravlju kopita između dva posjeta potkivača, a ima ljudi koji to nikada ne naprave… Dakle, tom konju sam ja jedina osoba koja mu podigne kopito u dva mjeseca. I onda još vlasnik kaže: ‘Ne trebate sad dolaziti, sve je u redu, ili mi nećemo jahati …’ To nije briga o konju. Briga me što on neće jahati. Ali, konja mora održavati.”

Kći Dina danas je groom jahačica, zaposlena u jednoj od najboljih njemačkih štala, Gestuet Sprehe nedaleko od Bremena. Članica obitelji vlasnika, Sprehe, vlasnika štale, Kristina Broring Sprehe, olimpijska je prvakinja u dresuri.

Uskoro će nekoliko dana mjesečno raditi i u Njemačkoj. U Njemačkoj mu je rad, osim financijskog, i profesionalni izazov.

“Tamo nikome ne pada na pamet da kaže da nakon šest tjedana konja ne treba ponovo potkivati.”

Ne ide, kaže, raditi bez rukavica, pregače, potkivačkih cipela. U svakoj su njegovoj cipeli po dva čelična uloška. Teške su? “Nema veze. Sve dok su moji prsti čitavi, ima smisla. Od prvog dana sam, i u Americi, potkivao s rukavicama. Neki su me tamo polaznici škole, Kanađani, zvali pussy. Sve dok taj jedan ‘pussy’ nije dobil čaval u dlan, jer kad je udario, konj je cuknuo i zabil mu čaval u ruku. Od tad su svi nosili rukavice. Jedan je kolega pak završio na hitnoj jer, dok je radio bez pregače, konj mu je ozlijedio arteriju na nozi”, prisjeća se Dijanović.

Darko Tomaš / CROPIX

Kako prići konju

Prva tri tjedna u školi su učili ophođenje s konjima, na koji način prići konju koji se možda boji vruće potkove, dima, koji je nepovjerljiv, kako ga naučiti dizati nogu… “Oko konja nema skakanja, vikanja, trčanja. No, nije istina da konju ne smiješ prići sa zadnje strane, jer će te, kažu, udariti. Treba mu se samo javiti, da se ne bi prepao. Konj ima jako široko vidno polje, daleko veće negoli je ljudsko. Može mu se dolaziti s leđa, ili sa strane, ali ako mu se javite, pozovete ga, ako samo malo glavu okrene, on će vas vidjeti. Dobro je ruku držati na konju kad hodate oko njega, nema dizanja ruke u zrak.

Konji ne reagiraju dobro ako je nešto više od njegove glave, jer konj je lovina i njemu je najosjetljiviji dio iznad ušiju i vrat, to su mjesta za koja predatori u divljini love konja zubima i ruše ga”, kaže zabijajući pocinčani čavao u potkovu. “Konj je u hranidbenom lancu dijametralno suprotan čovjeku, golem je, a zapravo je lovina. Neki put, iz šale, znamo reći da, kad bi konji bili svjesni svoje veličine i snage, ne bi od tog bavljenja konjima bilo ništa, ne bi oni čovjeka pustili da ih koristi ni za sport, ni za radnu snagu. Ali, nisu svjesni.” Okreće se Buzzu: “Ovo je konj koji traži top jahača, jer, osim što je vrhunski, on je po temperamentu pomalo strašljiv pa se onaj koji ga jaše ne smije bojati, kad krene na preponu, ne smije lučiti adrenalin. Jer, konja to plaši.”

Dijanović ne jaše. “Oko konja ću svašta napraviti, sa zadovoljstvom, ali se na njega neću penjati. Imamo mi i našu kobilu, s kćeri je, u Njemačkoj. Jako je mirna, nagovarali su me da se popnem, ali ne. Ne mogu reći da me je strah, ali nelagodno mi je. Kad je čovjeku nelagodno, adrenalin počne rasti, to se ne da kontrolirati, konj je životinja koja sve te hormonalne promjene odmah osjeti i on se onda također osjeća nesigurno i to će i pokazati… U Americi sam jahao, ali nije to to, ne uživam. Ali, ako me pitate hoću li u pol noći potkivati, to hoću…”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 19:53