DAVOR KRMPOTIĆ

RAZGOVARALI SMO S ČOVJEKOM O KOJEMU BRUJI CIJELA RIJEKA S balkona na 18. katu nebodera zasvirao je saksofon i obilježio koronakrizu

Davor Krmpotić
 Srđan Vrančić / CROPIX
 

U riječkom naselju Kozala nekoliko se visokih nebodera penje u oblake, prateći liniju tjemena brda Goljak iznad kanjona Rječine. Tri od tih sedam impozantnih stambenih tornjeva zaustavilo se na dvadeset i jednom katu, odakle puca pogled na trsatske padine i lučko-industrijsku vizuru grada Rijeke. Relikti su to arhitektonski, iz doba Corbusierova funkcionalizma, pa se planerske ideje jasno vide i u programskim namjenama susjednih građevina: škole, vrtića, trgovine i velike sportske dvorane. Ovaj se kvart, ako hoćete, nikada ne mora napuštati. Tu je i, razumije se, jedan lijepi park, gdje susrećem rijetke građane. Napokon ću dobiti informacije o sviraču.

- Oprostite, na balkonu jednog od ova tri nebodera čovjek već danima svira saksofon. Znate li na kojem je katu, kako ga pronaći? Ja sam novinar, htio bih nešto napisati o tome - obraćam se s preporučene udaljenosti i pod maskom dvojcu koji opušteno ispija pivo, bez mnogo razmišljanja o socijalnoj distanci, ili ikakvoj zaštiti od koronavirusa. Za njih je ovo redovan sunčani dan. - Slušaj - govori mi jedan od njih - reci tom tipu da prestane glumiti Talijana. On ti je u onom najzapadnijem neboderu, odmah uz cestu. Ne znam na kojem je katu, ali negdje visoko.

Svirke o kojima se priča

Zvonim na parlafon, netko nepoznat mi otvara vrata, bez pitanja tko je. Ulazim u lift, krenut ću od 17. kata. Biram jedna od četvora vrata i kucam.

- Dobar dan, oprostite što ovako upadam, ali tražim svirača.

- Osamnaesti kat, vrata dijagonalno od mene - govori mi odmah i uz smiješak susjeda koja očito pripada grupi onih koji u doba koronavirusa mogu podnijeti neobično ponašanje građana u karanteni. Tako sam pronašao Davora Krmpotića (29), čovjeka o čijim se svirkama na balkonu govori već danima. I dok su jedni oduševljeni sviračem, drugi mu zamjeraju glasne tonove saksofona: kao da je to instrument koji se uopće može svirati potiho.

Rijeka, 260320.
Kozala, Neboder Ante Kovacica.
Davor Krmpotic, saksafonist na balkonu svog stana svira.
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX
Srđan Vrančić / CROPIX
Davor Krmpotić

- U nedjelju sam počeo svirati s balkona. Odsvirao sam i ponedjeljak i utorak, ali zatim sam morao stati. Susjedi su se počeli žaliti, dolaze mi na vrata - govori mi svirač pa nastavlja o tome kako sa svojim Splash Bandom u “normalno doba” nastupa u popularnom riječkom klubu Bačva, svaki petak, gdje uz Marka Štalekara, Ivu Seksu i Denija Guliju svira covere popularnih pjesama, zabavljajući prisutne funk, pop-rock i disco uspješnicama.

- Svirao sam u poslijepodnevnim satima. Nekad u 15, nekad u 17. Možda sam u krivu, ali razmišljao sam da sada, kad su svi doma i ne izlaze, možda nisu toliko umorni pa ne spavaju poslijepodne i ne kvarim im odmor. Ne želim ispasti arogantan. Međutim, jedan susjed je tražio da prestanem svirati.

Nije zahtijevao da promijenim termin, nego baš da prestanem - govori razočarano saksofonist sa 18. kata nebodera, inače profesor tjelesnog odgoja u jednoj riječkoj gimnaziji. Na snimci Krmpotićeva saksofonističkog nastupa pod oblacima, koja je brzo počela kružiti društvenim mrežama, čuje se kako glazbenik svira puhački instrument uz pratnju house matrice, koju pušta sa zvučnika. Neobičan mash up, no Krmpotić čini da saksofon i house idu zajedno kao najbolji prijatelji.

Nada i prkos

- Fora je tako improvizirati, pratiti neke matrice sa saksofonom. House mi je najdraže staviti za taj instrumentalni dio, ali ide dobro i s funkom, discom, RnB-om, pa i hip-hopom. Saksofon ide uz sve žanrove, to je vrlo osebujan instrument - nastavlja pa se osvrće i na pozitivne reakcije koji su u njegovu sviranju prepoznali prkos, bunt, nadu da će se stvari vratiti na svoje mjesto i da ćemo opet svirati, plesati i zabavljati se uz glazbu.

- Izražavali su mi i podršku, ali ne znam hoću li nastaviti svirati zbog ovih koji se bune. Možda u svojoj sobi. Naravno da sam vidio i što se događa u Italiji. Tamo se pjeva i svira na balkonima, a oni su u još težoj situaciji od nas. Jedan tenor im pjeva svaki dan s prozora. Odlučio sam i ja zasvirati, javila mi se potreba. Osim što ne želim gubiti vrijeme ne svirajući, muzika većinu ljudi smiruje i predstavlja im zadovoljstvo. Ona je lijek i da je nema bili bismo nesretni. Očito ne misle svi tako - govori saksofonist koji se školuje i u tršćanskoj Artemusica glazbenoj školi.

- To su privatni sati, imaš opciju učenja gotovo svih instrumenata, a ja sam izabrao saksofon, jer sam zabrijao na njega otkad me jazz počeo zanimati. Inače sam prije svirao gitaru, klavijature, no kad sam čuo jednog dečka na YouTubeu kako obrađuje pjesmu ‘Thank you’ pjevačice Dido, to me toliko uzelo i naježilo da sam odmah odlučio kupiti saksofon i naučiti ga svirati - priča profesor tjelesnog odgoja i multi-instrumentalist koji, kako kaže, sada kad nema škole, svojim učenicima drži nastavu online.

- Sada malo učimo anatomiju mišića. Ne idem pretjerano u detalje, prilagodio sam gradivo njima, ali drago mi je da imam priliku zainteresirati ih za takve teme. Učim ih i zdravoj prehrani pa i ostalim stvarima povezanim sa zdravim življenjem -zaključuje glazbenik koji već danima svojim saksofonom, sa 18. kata visoke zgrade, muzičke tonove šalje prema kotlini u kojoj je grad, prema trsatskim brdima, kao i prema svim susjedima iz stambenih tornjeva na Kozali.

- Takva je, vidite, priroda muzike. Takav je, jednostavno, zvuk. Baš kao i virus, širi se u svim smjerovima i neovisno o tome tko što mislio o njemu. Izolirati se nije lako - pa nije to nekakav Covid-19! - jer kako znamo, zvuk probija i zidove. Treba li spomenuti kako je posve bezopasan? Zato, ne bi trebalo mnogo brinuti. Trebalo bi plesati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 16:30