NESEBIČNA MISIJA

TREBAO JE TO BITI MEDENI MJESEC IZ SNOVA, NA KRAJU JE TO ISPALA ŽIVOTNA MISIJA Maja i Željko promijenili su živote čak 35 tisuća ljudi

 Emica Elvedji / CROPIX
 

U svoju nesebičnu misiju Maja i Željko uvukli su i cijeli niz prijatelja, među kojima su i arhitekti Višnja Kljajić i Marko Vuger koji potpisuju projekte za sve objekte, Edvard Skejić koji im održava web stranicu, Dino Senčar snimio je dokumentarac o Centru, Mladen Petrlić radi sva grafička rješenja, a fotografkinja Jutarnjeg lista Emica Elveđi potpisuje većinu fotografija i njihovih humanitarnih kalendara.

Trebao je to biti njihov medeni mjesec iz snova, prvo bračno putovanje na koje će uspomena ostati vječna, a na kraju su iz njega dobili nešto puno veće i uzvišenije. Dobili su svoj drugi dom u kojem ih uvijek, kada god mu se vrate, čeka na tisuće najiskrenijih širokih osmijeha, u kojem ih čeka neizmjerna i istinska ljubav njihovih velikih i malih prijatelja, djece i odraslih kojima su omogućili perspektivu i život dostojan čovjeka. Ovo je priča o tome kako su Osječanka Maja Sajler i Pločanin Željko Garmaz začeli pokret koji je preokrenuo svijet jedne afričke zajednice smještene u srcu Ruande, u tamošnjem selu Kivumu udaljenom svega 40-ak kilometara od Kigalija, glavnoga grada ove, sredinom 90-ih godina, ratom poharane i uništene države u kojoj je zabilježen jedan od najvećih genocida modernog u kojem je živote izgubilo više od milijun ljudi. Maja i Željko upoznali su se dok su zajedno radili u Vjesniku.

Osijek, 260419.
Reportaza o udruzi Srce za Afriku i njihovom  humanitarnom radu 9. godina.
Na fotografiji: Emica Elvedji i Ivan Sertic s djecom u selu na putu do skole.
Foto: Emica Elvedji / CROPIX
CROPIX

Ona je bila dopisnica iz Osijeka, a on urednik u Zagrebu, no ta udaljenost nije bila prepreka da se između njih rodi ljubav koja je okrunjena 2006. godine, kada Maja svome djevojačkom prezimenu dodaje i muževo, a on se doseljava u Osijek. I prije nego što su sklopili brak pao je dogovor da medeni mjesec provedu u Africi, gdje je Željko već nekoliko puta boravio i svojim pričama zarazio Maju. Plan puta bio je zanimljiv, atraktivan, avanturistički... Ona je željela posjetiti šume gorja Virunga i vidjeti planinske gorile, kojima je tamo dom, a Željkov je plan bio popeti se na vrh 3470 metara visokog aktivnog vulkana Nyiragongo. No, za to im je trebala dobra i sigurna baza, a izbor je pao na Ruandu u kojoj je već gotovo cijelo desetljeće vladao mir. Istraživali su po internetu i nabasali na podatak da u ovoj zemlji ima naših misionara, a prvi kojega su kontaktirali bio je fra Ivica Perić, bosanski franjevac koji je u Kivumu došao 2003. godine.

- Gledano iz današnje perspektive, to nije moglo biti slučajno. Jednostavno se moralo dogoditi da se odlučimo za odlazak u Ruandu i moralo se dogoditi da prvi kojeg smo kontaktirali bude upravo fra Ivica, od kojega smo željeli dobiti samo osnovne informacije o potencijalnom smještaju u Ruandi. No, on kakav već jest, širokog i dobrog srca, odmah nam je ponudio smještaj u misiji koju je vodio, a na svako naše pitanje koje je uslijedilo dok smo dogovarali dolazak odgovor je bio isti: "Moj čo'ek, ništa se ti ne brini. Samo vi dođite". Takva neposrednost i jednostavnost te iznenadi, ali samo dok ne upoznaš čo'eka koji stoji iza tih riječi – priča nam Željko, a Maja dodaje:

- Znali smo gdje idemo. Znali smo da ćemo mjesec dana provesti u selu bez struje i vode, u kojem ljudi žive u kućicama izgrađenim od blata i kravlje balege, no niti jednog trenutka nismo pomislili na to da odbijemo fra Ivičinu velikodušnu ponudu iz koje se rodilo veliko prijateljstvo, ali i velika promjena u našim životima.

Osijek, 260419.
Reportaza o udruzi Srce za Afriku i njihovom  humanitarnom radu 9. godina.
Na fotografiji: Svacano otvaranje prve zgrade Srednje skole Centra otac Vjeko u Kiwumu 21.04.2013.
Foto: Emica Elvedji / CROPIX
CROPIX

Tako se naš medeni mjesec pretvorio u nevjerojatno putovanje koje i danas traje i za koje se nadamo da će još dugo trajati – istaknula je Maja, koja često prepričava jednu zgodu iz njihova prvog posjeta Kivumuu, a koja je vjerojatno bila prijelomni trenutak u kojem su ona i suprug odlučili da to neće biti njihov zadnji posjet ovom selu i njegovim ljudima, da se s medenog mjeseca neće vratiti tek kao zadovoljni turisti, a da ne pokušaju barem nekako pomoći ljudima koji su ih osvojili.

- Željko i ja zabavljali smo se s djecom u selu, kada nam je prišao jedan dječačić s komadićem pečenog kukuruza u ručici. Uključio se s nama u igru. Pogledala sam ga, pokazala mu rukom na kukuruz i rekla nešto u smislu: "Njam, njam". To dijete je, iako mu je to možda jedini obrok u tko zna koliko dana, bez sekunde razmišljanja, prelomilo svoj komadićak kukuruza i jednu polovinu spremno pružilo meni. Bili smo šokirani! I dan danas mi zadrhti glas kada pričam o tome. Nakon toga, u nama se jednostavno nešto prelomilo. Odlučili smo učiniti sve što možemo kako bismo toj djeci omogućili barem ono osnovno, a to je pravo na školovanje kako bi sami sebi, zahvaljujući znanju i vještinama, mogli osigurati bolju budućnost – ispričala nam je Maja, danas predsjednica Humanitarne udruge "Srce za Afriku", koja unazad nekoliko godina čini čuda u ruandskom selu Kivumu, koje broji čak 35.000 stanovnika.

Za bolje razumijevanje ove priče valja nam se vratiti u 1994. godinu kada je Ruandom bjesnio krvavi građanski rat. U Kivumuu je tada djelovao jedan drugi bosanski franjevac i misionar. Bio je to fra Vjeko Ćurić. Nevjerojatan čovjek, prožet i blagoslovljen milosrđem, ali i vizionar koji je znao da je za gladnu djecu koja su ga okruživala i kojima je čak i jedan obrok dnevno često bio nedosanjani san jedini spas za izlazak iz bijede i siromaštva koje ih je okruživalo bilo obrazovanje. Ljudi u Kivumuu obožavali su fra Vjeku, koji je tamo imao status božanstva. Čak je naučio i njihov kinyarwande jezik, stopivši se s lokalnim stanovništvom koje je u njemu vidjelo čovjeka koji im donosi nadu i spas što je posebno do izražaja došlo u tri krvava ratna mjeseca.

Nesebično je i hrabro pružao utočište ljudima spašavajući ih od sigurne i užasne smrti, ne pomišljajući napustiti Ruandu u kojoj bijelaca praktički više nije bilo. Ilegalno je u svom terencu Mercedesu prevozio ljude preko granice, skrivao ih u prostorijama biskupije..., a računa se da je tako spasio više od 150.000 ljudi, među kojima su bili pripadnici oba zaraćena plemena. I Tutsija i Hutua. Prvo je spašavao jedne, a onda druge, što su mu potom ovi prvi zamjerili. Na kraju je ubijen 1998. godine u istom onom Mercedesu kojim je spasio na tisuće ljudskih života. Pokopan je u crkvi koju je dao sagraditi u Kivumuu, a već godinama postoji inicijativa da se pokrene proces proglašenja fra Vjeke svetim, no to se službeno još nije dogodilo, iako je on za svoje Ruanđane još za života bio svetac.

Osijek, 260419.
Reportaza o udruzi Srce za Afriku i njihovom  humanitarnom radu 9. godina.
Na fotografiji: Misionar fra Ivica Peric s djecom u skoli.
Foto: Emica Elvedji / CROPIX
CROPIX

Na žalost, fra Vjeko nije za svoga ovozemaljskog puta stigao pokrenuti školstvo u Kivumuu kako je planirao, ali pet godina poslije u ovo selo iz Ugande stiže njegov veliki prijatelj fra Ivica, kojemu je životna misija postala gradnja škole u Kivumuu u spomen na brata Vjeku. U selu bez osnovnih životnih uvjeta to se činilo nemogućom misijom, ali za fra Ivicu nikad ništa nije nemoguće, ako se čovjek dovoljno potrudi, ako ima volju i vjeru u ono što radi i ako je to ispravno. A, ovo je bilo i više nego ispravno. Fra Ivica je osnovao Centar "Otac Vjeko". Krenuli su vrlo skromno, osposobivši jednu zgradu za strukovnu školu u kojoj su se obrazovali budući stolari, krojači, zidari, vodoinstalateri, električari i zavarivači.

- Kada smo došli u Kivumu, doživjeli smo sve kontraste Afrike na jednome mjestu.

Okruživala nas je sirotinja i neimaština, ali s ljudskih lica, osobito dječjih, osmijeh nije silazio. Bili smo u šoku i pitali smo se kako je to moguće. Iskreno, u početku nam se bilo teško nositi s time, no s vremenom smo shvatili da to moramo prihvatiti naprosto zato što nam ljudi koji su nas okruživali svojim ponašanjem nisu dali izbora. Njihova vedrina i široka srca, unatoč katastrofalnim životnim uvjetima, unatoč činjenici da možda i tri dana nisu ništa jeli, da spavaju na prostirkama na zemljanim podovima nerijetko i u istoj prostoriji s domaćom životinjom, nisu nam dali prostora da budemo tužni, a nismo to ni smjeli, jer bismo ih time uvrijedili. Tu razinu siromaštva teško je objasniti i zato često kažemo da je ono što je u Hrvatskoj siromaštvo, u Africi predstavlja blagostanje. Ipak, oni su uvijek nasmijani i sretni. I snalaze se.

Osijek, 260419.
Reportaza o udruzi Srce za Afriku i njihovom  humanitarnom radu 9. godina.
Na fotografiji: Ucinici smjera stolari su napravili kompletan namjestaj za opremanje skole.
Foto: Emica Elvedji / CROPIX
CROPIX

Primjerice, djeca nemaju igračke. Lopte si prave sami tako da trskom u kuglu povežu list banane, a mnogi od njih nikad u životu nisu okusili meso, a kamoli slatkiše – ističu Maja i Željko.

Doživjevši sve to, odlučili su pomoći fra Ivici. Prvo su počeli pisati tekstove za web stranicu: vjeko-rwanda.info putem koje donatore u svijetu fra Ivica obavještava o svemu što se događa u misiji. Sljedećih godina redovno su se vraćali u Kivumu, a onda su došli na ideju da napišu knjigu o fra Ivičinom životnom i misionarskom putu. Nazvali su je, a kako bi drugačije nego "Naš čo'ek u Africi" i polučili sjajan rezultat. Prodali su više od 6000 primjeraka knjige po cijelome svijetu, a sav novac išao je za gradnju nove zgrade srednje škole u Kivumuu. Paralelno s time osnovali su Humanitarnu udrugu "Srce za Afriku".

I tako je krenula lavina koja je do danas ovom afričkom selu osigurala novu tehničku školu od 800 četvornih metara, s jedanaest učionica, informatičkim kabinetom i prostranim dvorištem, pri čemu su sagrađeni i veliki podzemni i nadzemni tankovi kako bi se prikupilo dovoljno kišnice za sanitarnu vodu, jer u selu nema vodovodne mreže. Prije tri godine sagrađena je i druga zgrada tehničke škole na 900 četvornih metara te dodatnih osam učionica, knjižnicom i čitaonicom. Potom je otvoren i vrtić, a nedugo nakon toga i osnovna škola za djecu koja prođu predškolsko obrazovanje unutar Centra.

Osijek, 260419.
Reportaza o udruzi Srce za Afriku i njihovom  humanitarnom radu 9. godina.
Na fotografiji: Krojacice su sasile sve torbe i uniforme za ucenike.
Foto: Emica Elvedji / CROPIX
CROPIX

- Trenutno u Centru "Otac Vjeko" - u vrtiću, osnovnoj te obje srednje škole, strukovnoj i tehničkoj, imamo oko 700 djece i mladih koje besplatno obrazujemo i za koje svakodnevno osiguravamo i topli obrok te pitku vodu. To je posebno važno, jer je većini njih to i jedini obrok koji imaju u jednome danu. Do sada je kroz Centar "Otac Vjeko" prošlo nešto više od 2000 mladih koji su ovdje završili srednjoškolsko obrazovanje i ono što je najvažnije, više od 95 posto njih odmah je našlo posao te danas žive jedan bolji život. Uspjeh je tim veći, jer su to uglavnom mladi iz obitelji gdje su roditelji nezaposleni. Tako da oni sada uzdržavaju svoje obitelji. A to je više od 2000 obitelji – istaknula je Maja.

Međutim, "Srce za Afriku" i dalje kuca. Štoviše, što je starije, njegova snaga sve je veća. Željko je prošle godine objavio i knjigu "Fra Vjeko Ćurić svetac našeg doba" i, naravno, sav prihod namijenjen je daljnjem razvoju školstva u Kivumuu. Tako je početkom ove godine sagrađen i opremljen učenički dom za djevojke, kapaciteta 240 ležajeva, dok se isti toliki dom, samo za dečke, trenutno gradi. Sjajni rezultati koje je fra Ivica uz veliku pomoć brojnih donatora, a u najvećoj mjeri zahvaljujući Maji i Željku, ostvario donijeli su Centru "Otac Vjeko" status Uzor škole među 289 istovrsnih škola u Ruandi, što je povećalo interes djece i tinejdžera iz okolnih mjesta za upis u njihove škole. Kako bi im to omogućili, odlučili su sagraditi i učeničke domove. Donacije im pristižu iz cijeloga svijeta.

- U početku nije bilo lako uvjeriti ljude u naše iskrene namjere. Međutim, kada su se skupila prva sredstva i kada je škola počela "rasti", a sve smo faze gradnje uredno objavljivali u foto albumima na našoj Facebook stranici Srce za Afriku, tako je i povjerenje ljudi prema onome što radimo bivalo sve veće. Neizmjerno smo zahvalni svima. I onima koji su dali po jednu kunu i onima koji su uplatili stotine tisuća kuna. U ovome smo svi jednaki. Maja i ja pokrenuli smo priču, ali ništa se ne bi dogodilo bez brojnih drugih osoba, naših prijatelja, koje su dale svoj obol – dodao je Željko.
Među njima se ipak ističu arhitekti Višnja Kljajić i Marko Vuger, koji su volonterski napravili sve projekte za sve objekte, Edvard Skejić iz Stobreča im održava web stranicu http://www.vjeko-rwanda.info/, fotografkinja Cropixa Emica Elveđi i velika obiteljska prijateljica Garmazovih potpisuje većinu njihovih humanitarnih kalendara i fotografija, Dino Senčar snimio je dokumentarac o Centru "Otac Vjeko", Mladen Petrlić radi sva grafička rješenja, a tu su i drugi članovi udruge koji redovno pomažu u aktivnostima – Katarina Baotić, Nikolina Pavin, Marinela Tolja, Marijana Vuger...

Osijek, 260419.
Reportaza o udruzi Srce za Afriku i njihovom  humanitarnom radu 9. godina.
Na fotografiji: Srednja skola Centra otac Vjeko u Kiwumu snimljena 22.09.2017.
Foto: Emica Elvedji / CROPIX
CROPIX

- To su ljudi koji su dio svoga vremena proveli volontirajući u Kivumuu i postali su nam kao obitelj. Da ne izdvajam sada svakog poimence, svi jednako radimo sa srcem i bez skrivenog interesa što je i rezultiralo ovako velikim uspjehom. A nama je najveća nagrada – osmijeh naših mališana kada dođemo u Kivumu – istaknuli su Maja i Željko kojima je, kako smo već napisali, ovo afričko selo postalo drugi dom, a fra Ivica poput člana obitelji. - Bez njega ništa ne bismo mogli ostvariti. On je naš pokretač, naša snaga, čovjek koji je svoj život posvetio drugima i čiji primjer želimo slijediti. Koliko je on važna osoba u našim životima potvrđuje i to što smo našu djecu Grgu i Gretu krstili u Kivumuu, jer nam je to bio logičan slijed, a fra Ivica im je, naravno, bio i kum i krstitelj.

Ova priča nikad neće stati. Štoviše, još će se širiti. U planu je, naime, pokretanje i Politehničke škole, koja bi bila u rangu fakulteta, a svi koji žele i mogu pomoći najlakše će to učiniti donacijama na IBAN u Addiko Bank: HR7725000091101366453 Primatelj je Humanitarna udruga Srce za Afriku, Kralja Zvonimira 15, Osijek, a u opis plaćanja samo treba navesti "Donacija". Više informacija može se dobiti i na njihovim web i Facebook stranici kao i na e-mailu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..

- Kada smo ušli u ovu priču, odlučili smo da nećemo ići u širinu, nego se bazirati na jedan projekt, ali da to bude onako kako treba. Ne zanosimo se mišlju da ćemo ovime promijeniti svijet. U početku smo razmišljali kako bi bilo divno pomoći i jednom djetetu, a sada znamo da će to biti tisuće njih – poručili su Garmazi, koji su za svoj humanitarni angažman dobili nagradu Ponos Hrvatske te Povelju humanosti Osječko-baranjske županije, a Vlada Ruande dodijelila im je medalju za pomoć u poboljšanju školstva.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 08:03