Svakoga dana priče o odlasku mladih iz Hrvatske pune novinske stupce. One su uglavnom optimistične naravi, a upravo to je navelo uglednog liječnika iz Splita u mirovini koji je 13 godina proveo u inozemstvu da ispriča svoju priču.
Dr. Joško Kalilić (79), dugogodišnji ginekolog-onkolog KBC-a Split i bivši sekretar za zdravstvo Općine Split iz ranih devedesetih smatra kako odluka o odlasku, životu i velikoj zaradi u inozemstvu krije brojne zamke i neugodnosti o kojima mladi ljudi, prije konačne odluke, često nemaju pravu predodžbu.
On sam se 1980-ih iz SAD-a zbog nostalgije vratio u rodni Split kojeg smatra najljepšim gradom na svijetu i kaže kako mu je najveći gušt sjesti na rivu i promatrati more.
Dok je bio u Americi gdje je specijalizirao ginekologiju, supruzi je kazao kako se njihova djeca do njihove desete godine moraju vratiti nazad u Hrvatsku jer to neće željeti ako se naviknu na život u Americi i tamo steknu prijatelje.
Sa svojim razmišljanjima o mladima u inozemstvu obratio se redakciji Jutarnjeg, a njegov tekst prenosimo u cijelosti:
- Živeći 13 godina u SAD-u kao mladi liječnik mogu argumentirano govoriti o tim neugodnim iskustvima koja su zajednička većini došljaka u stranu zemlju.
- Kod brojnih mladih Hrvata koji donesu odluku o napuštanju rodne grude, mjesta svojeg odrastanja, roditelja i prijatelja zbog odlaska u neku drugu državu koju ne poznaju dovoljno u nadi za boljim životom te brzom i velikom zaradom, dovodi kod mnogih do psihičkih stresova i emocionalnih trauma.
Hrvatska nije jedna od rijetkih zemalja u kojoj je iseljenički trend pojačano prisutan kao što govore i pišu oni koji nisu dovoljno upoznati s emigracijom u drugim i to najrazvijenijim zapadnim državama - kaže Kalilić i kao primjer navodi velike i razvijene zemlje koje godišnje napuste stotine tisuća ljudi, među kojima i školovani stručnjaci.
- Odlazak u sredinu koja je praktički nepoznata, potencijalno je i opasna za pojedinca i članove njegove obitelji. Jezik u takvoj sredini je najčešće malo ili potpuno nepoznat kao i ljudi, običaji, način življenja, zakonski propisi itd. Često se, posebno u početku, nema zdravstveno kao ni ostala osiguranja. U slučaju nepredviđene bolesti ili veće ozljede pojedinca ili člana njegove obitelji život u tuđini postaje vrlo težak i neizvjestan.
- Adekvatni posao nije lako naći, plaća može izgledati na prvi pogled privlačna, ali to je često prividno jer se uobičajeno govori o bruto, a ne o neto plaći i pri tome došljak nije upoznat s visinom realnih troškova života. Kupnja stana ili kuće praktički nije moguća jer je potrebna ili velika gotovina ili kredit koji je u početku teško dobiti, a kasnije i otplaćivati. Ista je situacija i s automobilom i svim pratećim troškovima oko njega. Cijena najma stana na boljoj lokaciji je visoka i teško podnošljiva, a kod nižih cijena lokacija je nepovoljna uz povećane troškove prijevoza. Hrana je relativno skupa a odlasci u restorane, kafiće ili kulturna događanja značajno opterećuju kućni proračun.
- Slabo poznavanje jezika domicilnog stanovništva djeluje frustrirajuće, a kad se misli da je i ta prepreka donekle svladana, uvijek se došljak osjeća kao stranac u tuđoj državi i domicilno stanovništvo dobro zna da nikakva ljubav prema dotičnoj državi nije dovela došljaka da u njoj živi i radi već isključivo želja za većom i brzom zaradom te eventualnom željom za stjecanjem ili usavršavanjem znanja u svojoj struci.
- Po naglasku izgovora priučenog domicilnog jezika oni lako prepoznaju došljaka od kojeg ne mogu očekivati iskreno domoljublje prema njihovoj državi osim službene i formalne lojalnosti na koju je došljak primoran ako želi do daljnjega biti njihov stanovnik i zadržati posao. Mnoge godine moraju proći da se zatraži i eventualno dobije državljanstvo a do tada došljak nije ravnopravan stanovnik u mnogim stvarima pa tako i u pravu glasovanja ili u eventualnom političkom angažmanu.
- Stranac-došljak uobičajeno je sumnjiv sigurnosnim službama, pogotovo u današnje vrijeme globalnog terorizma. Učestalost kriminala u zapadnim zemljama je velik (u 60 gradova u SAD godišnje se dogodi oko 7000 ubojstava, a čim pade mrak u gradovima nijedan se pješak na ulici više ne osjeća sigurno jer su pljačke i ubojstva tada najčešća). Socijalni, religijski i rasni nemiri u mnogim razvijenim zemljama zapada došljacima su uočljivi od samog početka. Nasuprot tome, Hrvatska je za svoje stanovništvo i turiste za sada u tom pogledu još uvijek jedna od tolerantnijih i sigurnijih zemalja na svijetu.
- Došljakinja koja eventualno zatrudni osjeća se nelagodno i nemirno za vrijeme trudnoće a nakon porođaja nema 'bake servisa' niti prijatelja u blizini za pripomoć u nevolji pa se razne usluge za pomoć (uglavnom od nepoznatih i nepouzdanih osoba) ako zatrebaju, skupo plaćaju.
- Prirodan osjećaj nostalgije ubrzo se razvije kod velike većine došljaka i ako dulje traje nerijetko dovodi do psihičkog stresa koji može dugoročno uzrokovati i fizičke bolesti.
- Mnogi bi se mladi ljudi u tim trenucima rado vratili u svoj 'rodni kraj' ali daljina, manjak novca ili ponos i neugodnost zbog tobožnjeg neuspjeha u stranoj državi prisiljava ih na produžetak boravka u inozemstvu.
- Mnogi se tješe i drže onih prividno pozitivnih misli koje su zajedničke za većinu privremenih došljaka u stranu državu; što prije zaraditi što veću ušteđevinu, naučiti strani jezik, upoznati zemlju i život u njoj, usavršiti stručno znanje koliko je moguće pa onda natrag u svoju domovinu, svojim korijenima, svojoj obitelji i prijateljima.
- Pri tome se često upada u zamku jer nije lako sve to doživjeti i ispuniti u kratkom vremenu, a produžetkom rada i boravka u tuđini kod mnogih se stvaraju razne navike, blijedi veza sa 'starim krajem', rađaju se djeca koja više govore stranim nego materinskim jezikom pa time pomalo stvaraju prijatelje i prilagodbe običajima u zemlji rođenja i bit će sve teže, kako godine prolaze, nagovoriti djecu da se s roditeljima vrate u domovinu o kojoj oni malo ili ništa ne znaju.
- Ženidba ili udaja za stranca ili strankinju može poremetiti ili čak onemogućiti sve osobne planove za povratkom. Psihološki nedostatak, nama svima dragih, redovitih odlazaka u kafiće na 'ćakulu' s rodbinom, prijateljima ili prijateljicama koji nas opuštaju od dnevnih briga i daju ugodan osjećaj pripadnosti svojoj rodbini, dugogodišnjim prijateljima, svojem gradu i svojem narodu, osjeća se kao veliki nedostatak boravka u stranoj zemlji.
- Plavo more za one koji žive na obali Jadrana ili pitoma ravnica i brežuljci za one koji žive u Slavoniji ili Hrvatskom zagorju ne može zamijeniti niti jedna strana zemlja bez obzira na prividne i privremene prednosti, tim više, što svi uviđaju da je teško naći ljepšu zemlju od Lijepe Naše.
- To su jedni od brojnih razloga da se ipak i na našu i njihovu sreću mnogi mladi ljudi nakon određenog vremena ipak vraćaju iz inozemstva jer 'virus nostalgije često uzrokuje duševni nemir i nezadovoljstvo' i prodire u sve pore ljudske osobnosti i ne daje mira mladim ljudima dok se ne odluče za povratak. Vremenski period nakon kojeg oni donesu takvu odluku, a vjerujem da će velika većina tako i odlučiti kao što sam i ja odlučio, ovisi o pojedinačnim specifičnim slučajevima.
- Treba vjerovati da će Hrvatska kao mlada i neizmjerno lijepa država stvorena u teškim ratnim vremenima, obdarena bogatim prirodnim resursima i ljudskim potencijalima, imati dovoljno snage, znanja i umijeća nastaviti poduzimati kontinuirane gospodarske, edukacijske, zdravstvene, socijalne i ostale mjere koje će omogućiti još bolji i privlačniji život za sve svoje stanovnike i tako spriječiti mnoge mlade Hrvate od odlazaka u nepoznati i neizvjesni svijet te utjecati na povratak onih koji su već otišli u inozemstvo - zaključuje dr. Kalilić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....