Livanjska umjetnica i aktivistica Tinka Anić prvi je put u Sajković kročila nekoliko godina poslije rata. Tada ju je pod ruku uzeo i u selo pod Dinarom, na samoj administrativnoj granici s Bosanskim Grahovom, odveo njezin dobar prijatelj. Od svega su joj, kaže, najviše u sjećanju ostale breze i jedna kućica skrivena među njima, piše Slobodna Dalmacija.
Proći će nešto više od 15 godina prije nego što će se Tinka vratiti u Sajković. U međuvremenu je završila školu u rodnom gradu, otvorila galeriju pa se, kao i njezini brojni zemljaci, otisnula preko granice. Nije daleko, samo sto i kusur kilometara, u - Split.
- Znate kako mi to odavde radimo: prvo su zapravo bila Kaštela, a onda Split. Provela sam tamo ravno 10 nezaboravnih godina, gradila se kao čovjek i umjetnik, imala izložbe, ekipu... Došla sam s 20, a otišla iz Splita s 30 godina - kaže Tinka.
Već tada je svojim povratkom u rodni grad, nečim atipičnim generacijama i generacijama Livnjaka, iznenadila mnoge, ali još više svojom novom misijom - spašavanjem gradskih pasa lutalica.
- U tim prvim danima nakon povratka vidim od portala do kafića kako svi viču da su im napušteni psi najveći problem. Ni rat i njegove posljedice, ni nazaposleni i rasturena poduzeća, ni ljudi koji odlaze, već psi. I krenem ja pomagati tim jadnim bićima, jer Općina jedino što bi napravila bila je da pozovu lovce-krivolovce i oni u jednoj noći potamane sve što se kreće.
Već tada imala sam i svog psa Roka, kojeg sam dovela iz Splita. Bila ga je udomila jedna moja prijateljica, ali je još kao beba pao s kuće. Imao je teške unutarnje ozljede, a kako ga prije više nije mogla držati na balkonu, ja sam ga uzela. Trebala mu je hladna i mračna soba i tako je Roko ušao u moju kuću i moj život - govori Tinka.
U onaj spomenuti Sajković doći će kada u Livnu postane neizdrživo i njoj i ljubimcima. Već ih je u bakinu kuću udomila sedam komada, osigurala sve, ali su se počeli žaliti susjedi. I to neki nabildani mrgudi. Prvo su joj zvali veterinarsku inspekciju, ali kada su došli, veli Tinka, naišli su na apoteku. Idući korak bio je, međutim, puno okrutniji.
Počeli su mi trovati pse
- Počeli su mi trovati pse. Bilo je treperiti povazdan i čekati hoće li im tko šta napraviti ili otići. I kažem ja jedan dan mom ocu da vidi izdaje li ko kakvu kuću. Još me pitao gdje bih ja, a ja iz topa: Sajković. To je i njemu bilo previše, jer ti je ovo ovdje za Livnjake 'kraj svijeta'.
Kada ti evo njega za dva dana i kaže mi da je našao kuću u Sajkoviću. Sjednemo mi u auto, pa preko Livanjskog polja, dođemo u selo, vozimo i puf pred onu moju kuću u brezama. Eto šta ti je život - reći će za Slobodnu Dalmaciju Tinka.
Kuću i imanje iznajmila je od vlasnika koji su za rata odselili se u Banju Luku. Problem je bio što je kuća bila u nikakvom stanju i trebalo ju je obnoviti. Počev od vanjskih zidova i krova koje je raznijela granata, pa do podova ispod kojih su se nastanile zmije. Ali Tinka ne bi bila Tinka da nije svih tri tisuće maraka koliko je imala pod madracem sprašila na beštije.
- Rekla sam prvo oni, pa ja. Izgradila sam boksove, i to ne bilo kakve već s 30 centimetara cerklaže ispod i iznad zemlje da vukovi ne bi iskopali put i poklali ih. Pomogli su mi roditelji i neki dobri ljudi, pogotovo moj odvjetnik. Kada je došao i vidio što radim, čovjek se sažalio i rekao da ima 10 tisuća maraka nekakvog potraživanja od Brodomerkura i da tamo uzmem sve što mi treba.
Uzela sam ubodnu pilu, sjekiru, još svakakvog alata, a sebi peć na drva i nešto namještaja. Svaka mu čast - kaže Tinka, ali ime svog dobročinitelja ne želi javno objaviti jer je to njegova želja.
Već ubrzo nakon preseljenja pod Dinaru Tinka je skrbila za čak 40 pasa.
- Ne bih ih ja ni tada ni danas nikada nakupila ovoliko cuka, pa nisam ja kolekcionar. Ali, kako ne bih odmah za štence i bolesne mogla naći udomitelje, ja bi ih donosila sebi i veterinarski zbrinjavala. Mene su vam zapravo ljudi uvalili u sve ovo. Dođu, ostave šest štenaca i odu, a da se i ne jave.
Slušajte ovo: jedan dan bilo je oko 9 sati, dolazi auto, a u 70 posto slučajeva ista stvar - izbaciti cuku. I ovi koji su došli urade isto, ali s bebom od dva mjeseca. Odmah su mu ostali psi kičmu slomili, ne zato što su ubojice, već zato što si im bacio igračku.
Psić ostao nekako živ, uzmem ga u naručje i krenem hvatat te ljude. Stignem ih negdje u Livanjskom polju, kada u autu baka i djed. Pitam ih jesu li svjesni što su napravili, a oni meni mrtvi-hladni odgovaraju: "Pa šta, tebe ionako Općina financira!"
Meni para na uši, skinem majicu, trbuh se za leđa zalijepio, a kod nas su i ovi s proračuna širi već duži. Lakše ih preskočiti nego zaobići! Na kraju sam te ljude natjerala da uzmu štenca. I sami su se zgrozili kada su vidjeli što su napravili - kroz suze će Tinka.
Latila sam se lovačke puške
Iako radi posao za Općinu, oni se ponašaju kao da Tinka i njezinih na desetke zbrinutih životinja ne postoje. Sve što je dobila bilo je lanjskih jednokratnih 400 maraka, iako je projekt bio kao stvoren za azil za pse. Do načelnika je pokušavala doći mjesecima, i to četvrtkom kada je dan za prijem građana, no uvijek ju je dočekao odgovor kako je odsutan.
Ali Neri, Maku, Luni, Maji, Luciji, Olafu, Vesni..., ne fali ni ptičijeg mlijeka kod Tinke. Kada ne može ona, uskaču dobri ljudi. Počeli su se javljati ovoj mladoj Livanjki i ljudi sa strane koji bi ih udomili. Tako su dva cukca završila u Torontu, tri u Splitu...
- Reći ću vam kako to kod mene funkcionira, ali nemojte me smatrati nikakvim čudakom. Ja vam imam dogovor s Bogom da ću biti najbolja što mogu dok sam tu, a on da meni osigura sve što mi je potrebno. I mi tako surađujemo. Kada ne bi imala što dati psima za jesti, sebi bi prvo rekla da ni sama nekada ne jedem po cijeli dan. Ako mogu ja, mogu i oni.
Međutim, nikada, ama baš nikada nije se desilo da nisu jeli dva dana, jer uvijek bi se netko javio ili bi u krajnjem slučaju novac posudila od mame - otkriva recept preživljavanja sebe i svoje družine pod najvećim dinarskim vrhom, Troglavom.
Ipak, za Tinku nije baš sve tako bajkovito. Ima tu i problema, i to onih najsirovijih. Najveći su, kako to biva, ljudi, a onda i divlje zvijeri.
- Došla su meni dva pijana čovjeka ovdje da doslovno zapišaju teritorij. Neke lokalne kabadahije, uvezani s politikom. Kada sam ih vidjela, prvo sam kroz prolaz rekla da ne prilaze. Nisu poslušali, već su ušli u kuću, došli tu u dnevni boravak. Nije bilo druge već sam se za 'dobrodošlicu' latila lovačke puške. Kada su vidjeli da sam spremna i pucati, podvili su rep i otišli.
Nazvala sam ja i policiju, ali bolje da nisam. Htjeli su mene progoniti zbog puške, odustali su kada su vidjeli da ima urednu dozvolu, ali ne i ove razbojnike koji su meni upali u kuću. Pa ja svoju rođenu mater nazovem i pitam mogu li doći, kamo li koga drugog - navodi Tinka, dodajući da je svjesno pustila priču o 'dečku' koji se uselio kod nje kako je slični likovi ne bi više maltretirali.
Nisam vidila da su drugi išta sretniji od mene
- Svi su me upozoravali na vukove. Ali lako meni za njih, ne mogu nikako u kraj s divljim svinjama. Prošla zima bila je oštra, puno snijega, pa su se počeli tu spuštati i napadati mi pse. Pet su ih pojeli prasci. A ja optuživala vukove sve dok jednom nisam skužila njihove specifične tragove. Kažu da je divlja svinja najveći predator europskih šuma.
Dođe tu, gleda me u oči i ne boji se. Neko me savjetovao i iduće ću zime pokušati ih otjerati zvukom. I onim najjačim heavy metalom - najavljuje Tinka.
Psi su je toliko zaokupili da skoro nema vremena za umjetnost. Voli onu primijenjenu, pa je tako nedavno papirnatim zmajem oslikala snowborad koji joj je darovao prijatelj. Premijeru će imati ove zime na Kupresu, kao i kapa koju je počela plesti. Svi koji poznaju Tinku kažu da je velika šteta što se umjetnički nije okušala u nekoj sredini većoj od Livna, pa i Splita.
- Ljude najviše interesira koliko ću izdržati ovdje. Pa koliko mogu! Ja bih možda i sutra otišla, ali pod uvjetom da mogu humano zbrinuti sve svoje pse. I ovih ovdje 30 koliko ih je trenutačno, i onih sedam što sam ih uvalila ocu. Dotle nema mrdanja. Osim toga, nisam vidila da su išta sretniji od mene ovi što se grče i bore za tu neku sigurnost. Kažu moraš biti prijavljena radi penzije, a danas nam penzioneri s 40 godina staža umiru od gladi - reći će za kraj Tinka Anić.
Tinkina misija
Ono što radi u Livnu i Sajkoviću Tinka zove svojom misijom. Polako su se nakon godina počeli privikavati i prvi susjedi, kao i sugrađani.
- Nije da se više gurkaju i govore 'evo one...'. Čak mislim da se politički aktiviram da bih imala i velikog uspjeha. Ako u ovih četiri-pet godina nisam pomagala ljudima svih vrsta, nisam ni odmagala. Kada god bi se pružila prilika, dala bih sve od sebe. Tako se izredalo svijeta i svijeta. Bila bi na onim izbornim listama zato jedina koju bi znali iz stvarnog života - reći će Tinka.
Priča o ovnu
- Došla meni tu u Sajković jedna obitelj da bi udomili cuku, ali ne štene, već da odmah bude s ovcama. A ja kupila uoči Božića jednog ovna. Svi kolju, no ja odlučila da ću podariti život jednom janjcu. Izbrojala za njega 150 maraka, čuvala ga, družili se... Beki se zvao i nakon nekog vremena postao prava momčina. Trebaju mu ovce, a on sa mnom i cukama. U međuvremenu sam se raspitala tko u kraju dobro drži ovce. I baš mi dođe ta obitelj, mladi ljudi koji su odlučili ostati i boriti se. I ja ti njima, kako nisam imala psa kakvog su tražili, ponudim ovna. Ljudi ostali u šoku. Još domaćinu kažem neka prvo odveze ženu i dijete pa dođe po ovna. A on kaže da će prvo ovna pa svoje. Valjda se bio prepao da se ne predomislim. Jedino što sam uvjetovala jest da ne završi u klaonici, već ga ostave za rasploda - ispričala nam je Tinka.
Projekt zaštite
Čuvena narodna da 'nije kome je namijenjeno, već kome je suđeno' pokazala se i u Tinkinu slučaju.
- U srpnju sam na par dana otišla sestri koja živi u Berlinu. Šetam parkom, fale mi psi, treći dan da ih nisam pomazila i ugledam ženu s ovčarom. Priđem, pitam mogu li ga pomaziti, ona kaže da mogu i mi riječ po riječ. Ispostavi se da je ona neka velika faca na razini EU-a za zaštitu životinja. Baš jutros mi preko Facebooka šalje poruku i pita hoćemo li raditi projekt zaštita pasa na razini cijele BiH - navodi Tinka. Inače, do sada se ustručavala pitati brojne strane organizacije koje izdvajaju nemala sredstva za sve i svašta u BiH. To joj je kaže donijelo i neki kredibilitet, pa kada ona zapomogne ili podvikne iz Sajkovića, sve što treba odmah se stvori.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....