32 GODINE U LOKOMOTIVI

VIDEO: SEDAM SMRTI STROJOVOĐE SABE 'I danas vidim oči 19-godišnjaka koji me gleda, sekundu prije no što će umrijeti...'

 Tomislav Krišto / CROPIX
 

'Ovo je fenomenalan posao. Bez obzira na sve što mi se dogodilo, nikad ga ne bih mijenjao i nikad ne bih odustao od njega.

Znaš, biti strojovođa je velika privilegija. Pazi, rano jutro, izmaglica, sunce se polako diže, probija se kroz niske oblake, a ispred tebe, petstotinjak metara dalje, preko pruge prelazi veliki jelen s golemim rogovima. Kapitalac. I dok prelazi, zastane, onako se ponosno postavi, u onom svom gardu. Pogleda te direktno u oči pa zakorači dalje. Znaš, to mogu vidjeti samo ja.

Ili kada fazan leti dvjestotinjak metara usporedno s lokomotivom. Leti s tobom. Utrkuje se. I nitko to ne može vidjeti, samo ja. Nedostaje tek da te ljeti, na onoj jutarnjoj izmaglici, među hrastovima odjednom na bijelom jelenu dočeka Malik Tintilinić. Samo on nedostaje. Zar ne?'

Nakon što mi je ovo ispričao, Željki Sabi razvukao se osmijeh, pogled je otišao negdje u daljinu, a u očima, koje je pokušao skriti, počele su se nakupljati suze.

U dva sata koliko smo razgovarali ovo nije bio prvi put da su se caklile oči tog prilično velikog čovjeka iz Bjelovara.

Željko, veliki emotivac, pune 32 godine proveo je na željeznici kao strojovođa, prošao je gotovo sve pruge u Hrvatskoj, no uglavnom je vozio sjeverozapadnim djelom Hrvatske. Prije mjesec dana otišao je u mirovinu, završio je svoj radni vijek. On je treća generacija obitelji Sabo na željeznici.

Bjelovar, 270218.
Umirovljeni strojovodja Zeljko Sabo. 
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Foto: Tomislav Krišto / CROPIX

Prije njega, radio je djed, pa otac, a sada obiteljsku tradiciju nastavlja njegov mlađi sin. Svi su bili vezani uz svoje lokomotive.

Željko Sabo kao strojovođa je imao četiri nesreće sa smrtnim posljedicama. Pod njegovim vlakom stradalo je sedmero ljudi, u dva slučaja bila su to samoubojstva, u preostala dva prometne nesreće na pružnim prijelazima. Među petero poginulih, bilo je dvoje djece - dječak od četiri godine i djevojčica od osam.

- Krivnja postoji. Ja sam upravljao vlakom. No s druge strane, nisam kriv jer nisam nikoga namjerno želio ubiti. Nisam to htio. No koliko god sam svjestan svoje nevinosti, uvijek se negdje u mojoj glavi javlja krivnja. I to ponekad ubija - počinje priču Željko Sabo u kojoj nam pokušava dati odgovore na pitanja kako je pred svojim očima nemoćno gledati kako nestaje nečiji život, kako živjeti s tim, kako si pomoći i je li to uopće moguće.

Sa Sabom smo razgovarali samo dva dana nakon tragedije u Slavonskom Brodu, kad je vlak naletio na mladića sa slušalicama u ušima. Hodao je prugom. Mladić je bio 10. žrtva ove godine na hrvatskim željeznicama.

Prva nesreća

U prva dva mjeseca 2018. prema statistici HŽ Infrastrukture, na željezničkim prugama poginulo je 10 osoba.

Bilo je pet samoubojstava, dvije osobe smrtno su stradale na pružnim prijelazima, a tri prelazeći preko pruge na mjestima gdje to nije dopušteno.

“Strojovođa ga je vidio kako hoda prugom, stradali nije reagirao na zvučne signale”, “Vlak naletio na osmogodišnje dijete u blizini pružnog prijelaza i usmrtio ga na licu mjesta”, “U Dugoj Resi poginule dvije osobe nakon naleta vlaka na automobil”, bili su naslovi u medijima koji su opisivali ovogodišnje nesreće.

U razdoblju od 2014. godine do danas na prugama HŽ Infrastrukture poginula je 181 osoba. Zbog nedopuštenog prelaska pruge ili neopreznog kretanja uz prugu i po pruzi došlo bila su 44 smrtna slučaja, 26 ih je smrtno stradalo na željezničko-cestovnim prijelazima, a 111 osoba počinilo je samoubojstvo.

Dvije takve nesreće imao je Sabo. Pamti ih vrlo dobro.

Prva je bila u ožujku 1995.

- Bilo je pola četiri ujutro i mi smo išli prema Križevcima - prisjeća se Sabo.

Vidjeli su iz daljine nešto između šina, no kako je rasvjeta bila slaba, nisu znali o čemu je riječ. U početku su mislili da je mrtva životinja, no kad su se približili, shvatili su da je ljudsko tijelo. Prošli su preko djevojke cijelim vlakom jer je toliko trebalo vlaku da se zaustavi nakon kočenja.

- Meni su se oči samo zatvorile. Nisam imao snage izaći iz lokomotive, izašao je moj kolega. Kad se vratio, rekao mi je da od nje nije ostalo ništa. Poslije toga sam od jednog kolege koji je radio na policiji doznao da to nije bilo samoubojstvo, nego da je nju netko tamo stavio i zavezao kako bi inscenirao samoubojstvo. Navodno su, tako su mi rekli, toj djevojci džepovi bili puni droge. Imala je 15 godina - priča Sabo.

Dok priča, govori tiho, mnogo zastaje.

Na svaki spomen nesreće, oči mu se pune suzama, uzdiše. Kad govori o nesrećama, ponekad kaže “onda sam ih ja udario”, no vrlo brzo se ispravi.

- Ne ja, nego ih je vlak udario - kaže.

Bjelovar, 270218.
Umirovljeni strojovodja Zeljko Sabo. 
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Foto: Tomislav Krišto / CROPIX

Jedino pitanje na koje nije odmah dao odgovor bilo je ono je li se čuo s obiteljima poginulih. Razgovaramo u dnevnoj sobi, a razgovor je dva puta prekinula njegova supruga Ivanka. Nudila je kavu i domaću šljivovicu. Željko nam toči do vrha, no on ne pije. Prestao je, kako se prisjeća, 29. studenoga 1993. godine.

- Zbog jetre. Imao sam problema s jetrom i doktorica mi je rekla da zaboravim na piće ako ne želim otići svetom Petru. Tog dana popio sam zadnje dvije pive i čašu crnog vine - prisjeća se Željko.

Ono što u ovom trenutku budi znatiželju jest to da se Željko gotovo u sat sjeća kad se ostavio alkohola, no kad ga pitam kad su se točno dogodile nesreće, o čemu je tada razmišljao i što je rekao supruzi, on sliježe ramenima pa gotovo djetinje nevino kaže da se toga ne sjeća.

- Mogu pogledati u radnu knjigu ako hoćete - kaže. Nismo inzistirali.

Mogući odgovor zbog čega je to tako dobit ću kasnije.

Nikad slobodan

Željko Sabo rođen je u Bjelovaru 1960. Njegov djed u to je vrijeme radio na željeznici kao serviser lokomotiva, a otac je bio strojovođa. Često je putovao s ocem, a on mu je uvijek govorio kako strojovođe nemaju nikad slobodno, kako rade i nedjeljom i blagdanom, kako rade na Novu godinu kada su svi veseli i kada se svi zabavljaju.

- Želio mi je pokazati kako je to težak posao. On je tada među ostalim vozio šinobuse. Šinobusi su bili u to vrijeme. To su bili ljetni vlakovi. Grijanja u zimi nije bilo, vozili su se u bundama. Bilo je strašno hladno. Otac je smatrao da će uvjeti na željeznici uvijek ostati takvi, i uspio me nagovoriti da ne idem u strojovođe - priča Željko.

Stoga je završio srednju školu za alatnog brusača, a obuku je imao u tvornici “Tomo Vinković”. No kad se vratio iz vojske, u toj tvornici više nije bilo posla. Njegov otac početkom 80-ih otišao je u mirovinu, a Željko je pronašao posao u jednoj radionici u sklopu kolodvora. Tamo je čuo kako se svake godine održavaju prekvalifikacije iz metalskog i elektro smjera u strojovođe, te je 1984. godine otišao za Zagreb. Položio je za strojovođu, dvije godine je odradio u Zagrebu, nakon čega se vratio u Bjelovar.

Kada je došao doma, odmah se javio ocu.

- Rekao sam mu ‘tata, ja sam sad strojovođa kao i ti’. Nije ništa odgovorio. Nije bio nesretan, ali ništa nije rekao. Moj sin je završio sa strojovođu i pet godina smo skupa radili. Htio sam i ja biti u lokomotivi s mojim ocem. No, on nije htio ići. Oprostite, ovo je bilo malo emotivno - tiho kaže pa okrene glavu kako bi zaustavio suzu.

Bjelovar, 270218.
Umirovljeni strojovodja Zeljko Sabo.
Na fotografiji: plakete iz tri obiteljske generacije zeljeznicara.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Foto: Tomislav Krišto / CROPIX

Druga nesreća dogodila se tri mjeseca nakon prve. Bio je lipanj 1995. Nedjelja, 18 sati. Upravljao je vlakom koji se kretao iz Vrbovca prema Zagrebu. Prvom pružnom prijelazu, nedaleko od stanice, približavao se stari trabant. Za volanom je sjedila ženska osoba, na suvozačevu mjestu bio je muškarac, a iza je sjedila starija ženska osoba s dvoje djece - djevojčicom od osam godina i dječakom od četiri.

Automobil je odjednom stao na pružnom prolazu. Sabo je počeo svirati, sirena se oglasila, no automobil je ostao nepomično stajati. Zadnjih desetak metara, Sabo je samo okrenuo glavu.

- Znao sam što će se dogoditi. Nisam mogao gledati. I onda tih dvije sekunde... Ništa. Ništa. Ništa. To je bilo dvije sekunde. A meni se činilo kao da je vječnost. I u jednom času sam pomislio ‘pa možda su prošli, spasili su se, sve je prošlo dobro’. Onda se čuo jak udarac. Dum. Nisu prošli, bilo mi je jasno što se dogodilo - uzdahne.

Sljedećih deset minuta Sabo se tresao, nenormalno znojio, imao je osjećaj da su mu se oduzele noge.

U to vrijeme u vlakovima je bila policijska pratnja i vrlo brzo je pozvana policija i hitna pomoć.

‘Nisu je uspjeli spasiti’

Suvozač, starija ženska osoba i dječak poginuli su na mjestu. Osmogodišnja djevojčica zbog teških je ozljeda umrla u bolnici.

- Nisu je uspjeli spasiti. U om trenutku meni se srušio svijet jer sam tada imao dva sina koja su bila isto godište kao i poginula dječica. Ne znam može li tko to shvatiti. Žao ti je, a ne možeš ništa učiniti. A srce se raspada - priča Sabo dok rukama briše suze.

U policiji je dao iskaz, zatim je u ambulanti dao krv i urin. Iz postaje su javili supruzi da će kasniti doma. Kući je stigao oko ponoći. Supruzi je tek tada rekao što mu se dogodilo, da ima mrtvih i da nije kriv.

- Nema tu detalja. Moja Ivančica je plakala. I ja sam se tada promijenio. Postao sam gnjevan. Sve mi je smetalo, postao sam zločest prema djeci. Živcirala me njihova igra, njihovo pričanje, njihovo trčanje po kući. Nikome ništa nije bilo jasno jer su mi počele smetati stvari koje su bile banalne. Tada mi je supruga rekla da poduzmem nešto - prisjeća se.

- Kad ste se vratili na prugu - zanimalo me.

- Nakon dva dana. Ponovno sam bio na istoj pruzi. Tada nismo imali pravo na pet slobodnih dana kao danas, nego si dobio dva dana slobodno. Cijela situacija ti s počne vraćati. I ponovno sve proživljavaš. Ponekad zatvoriš oči da ne gledaš mjesto nesreće ili okreneš glavu. Ponekad zaboraviš na to, a onda se nakon kilometar, dva sjetiš da nisi reagirao. Pa ponovno reagiraš i tako u krug - priča Sabo.

Nikakvu pomoć, kaže, nije tražio i u svojoj ispovijesti zapravo otkriva da se o takvim slučajevima na željeznici i među strojovođama i nije govorilo previše.

Vladala je neka vrsta željezničke omerte, a Sabo vrlo jasno objašnjava zašto je bilo tako.

- Za vrijeme Jugoslavije, kad sam počeo voziti 1985., poslodavci su smatrali da je to sve rizik posla. Kao strojovođa, ne ideš na posao s mislima da će danas vlak kojim upravljaš udariti u nekoga. Ima ljudi koji su prošli kroz radni vijek a da im se to nije dogodilo nikad. U to su vrijeme poslodavci mislili da više nisi za taj posao ako tražiš pomoć, psihološki tretman. Da nisi sposoban raditi nakon nesreće. A to je bilo sve što si želio raditi u životu. I zato nitko nije tražio tretman. Ako bi htjeli s nekim podijeliti te stvari, bili bi praktički žigosani. I mi svi smo to onda prešućivali, svoje boli smo nosili u sebi, i sami to pokušali preživjeti. A to se onda taloži, taloži, taloži i ostavlja posljedice - kaže tiho.

U HŽ Putničkom prijevozu kažu da nemaju zaposlenu stručnu osoba za pružanje psihološke pomoći strojnom osoblju. Navode da sukladno odredbama Kolektivnog ugovora HŽ Putnički prijevoz omogućava strojnom osoblju pravo na plaćeni dopust u trajanju od pet radnih dana u slučaju pregaženja ili naleta na cestovno vozilo.

“Tijekom zdravstvene obrade i liječenja radnicima se u slučaju potrebe osigurava psihološka pomoć, a HŽPP u slučaju privremene nesposobnosti za rad zbog profesionalne bolesti, nesreće na radu, pregaženja ili usmrćenja na pruzi, strojnom osoblju za vrijeme liječenja osigurava plaću u 100%-tnom iznosu. U tim slučajevima poslodavac podmiruje dnevnu bolničku naknadu i troškove specijalističkih pregleda u iznosu do 1500 kn po pregledu u privatnim specijalističkim ustanovama koje radnik sam odredi, čime je radniku osigurana brza i učinkovita medicinska pomoć. Psihološka pomoć strojovođama nakon nesreća bitan je element postupka liječenja koje provode ovlaštene zdravstvene ustanove”, piše u odgovoru koji smo dobili.

Nakon liječenja, odnosno prestanka bolovanja, navodi se dalje, radnik po vlastitom nahođenju podnosi zahtjev za naknadu štete za pretrpljeni strah. Te zahtjeve obrađuje Povjerenstvo za rješavanje odštetnih zahtjeva fizičkih i pravnih osoba sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

“HŽPP radnicima u cijelosti nadoknađuje dokazanu pretrpljenu štetu, uz pokretanje regresnih postupaka protiv odgovornih za nastanak štetnog događaja i pretrpljenu štetu. Tako radnici nisu oštećeni, a njihovi predmeti rješavaju se u najkraćem mogućem roku. Ako se tijekom kalendarske godine ponovi potreba za korištenjem plaćenog dopusta za te slučajeve, poslodavac na radnikov zahtjev može odobriti korištenje plaćenog dopusta i u dodatnom duljem trajanju. Uz to, strojnom osoblju dodatno se uvećava plaća za 5% mjesečno za osobito stresan posao strojovođe i pomoćnika strojovođe”, stoji u odgovoru HŽPP-a.

Željko Sabo kaže da se situacija uistinu promijenila početkom 2000-ih, no dodaje da se tek rijetki odlučuju na medicinsku pomoć.

- Ima svakakvih strojovođa. Neki tu situaciju i ne osjete, drugi je duboko proživljavaju. Problem je otići kod doktora iz jasnih razloga. Što ako ti kaže da više nisi sposoban? Što onda? Dobivaš drugo radno mjesto, više nisi u lokomotivi, radiš neki posao na kolodvoru, imaš manju plaću, a to ne želiš. Ja vama sad ovo pričam, vi me pozorno slušate, no ne razumijete u potpunosti jer ovo niste proživjeli. Svim bi strojovođama, siguran sam, bilo lakše kad bi međusobno o tome razgovarali, kad bi se jedni drugima ispuhali, kad bi rekli što osjećaju. No umjesto toga, pustili smo vremenu da nas izliječi - priča mi.

Vrijeme bi možda izliječilo Sabine boli da nije stiglo proljeće 2005. Željko je bio u smjeni na relaciji Bjelovar - Križevci. Odmah na ulasku u Bjelovar, kraj Sirele, ispod nadvožnjaka, vidio je mušku osobu kako prolazi prugu. Na tom dijelu pruge mnogi su prelazili pa je Željko počeo trubiti. Dao je znak da dolazi vlak. Muškarac je bio na pruzi, no kad je čuo sirenu, maknuo se u stranu. Željko je osjetio olakšanje. Muškarac se zatim popeo na drugu prugu, no opet se maknuo kad je prošao drugi vlak.

Željko je pomislio da je to bio običan prolaznik. Bio je u krivu.

- Samo se stvorio ispred mene. Bio je udaljen deset metara, a na prugu je skočio tako da je vlaku bio okrenut leđima. Onda je okrenuo glavu i pogledao me u oči. Fiksirao me. Baš me gledao u oči. Gledali smo se, i za sekundu njega više nije bilo. Nestao je pod vlakom, ali je ostao u mojoj glavi. I dan danas. On živi tu. Njegov pogled. Imao je devetnaest godina - priča Željko.

Ovaj slučaj možda mu je i najpotresniji.

- Mogu sad zažmiriti i vidjeti njegov pogled, njegove oči. To me dugo proganjalo - nastavlja.

Njegova supruga Ivančica kasnije će mi reći da za tu nesreću dugo nije znala, odnosno nije znala gdje se točno dogodila. Priča nam kako je godinama sa Željkom išla u šetnju, i da su se uvijek išli šetati na drugu stranu grada, nikad prema tom mjestu.

- Kad god bih mu spomenula da idemo na to mjesto, on bi se počeo znojiti i drhtati. Tada mi je sve ispričao - kaže Ivančica.

Željko kaže da je katolik i kako je mir pokušao pronaći kod Boga. Išao je na ispovijed kod svog župnika i na razgovor kod evangeličkog pastora koji je imao crkvu nedaleko od njegove obiteljske kuće.

- Znate, svaki put mi se pojavljuje krivnja. Ja sam kriv za smrt nedužnih. A znaš da nisi kriv. I onda svjesno ili nesvjesno kažeš, Bože, oprosti mi, nisam to htio. Prouzročio sam nečiju smrt, a to nisam želio. Ali krivnja je uvijek negdje tu. To me ubijalo. I onda sam išao razgovarati, da se ne osjećam kriv. Želio sam se ispovjediti, da me se odriješi tog grijeha. Da imam takvo olakšanje. Samo, s druge strane, u ovom slučaju nisam imao grijeha. Nisam bio kriv. Shvaćam ja to, ali uvijek vam taj teret dođe i kao da se ne želi maknuti - priča Željko.

Strah od reakcija

Posljednja, četvrta nesreća bila je prije gotovo dvije godine, kraj Kloštra Podravskog.

“U stravičnoj nesreći danas oko 19.30 sati na pružnom prijelazu u Kloštru Podravskom pokraj Đurđevca u kojoj je vlak naletio na auto poginula je 20-godišnja vozačica iz Kozarevca, a dvije ženske osobe teško su ozlijeđene. Neslužbeno smo doznali da su u autu bile četiri ženske osobe, a suvozačica je uspjela izaći iz auta prije samog naleta vlaka pa je prošla bez ozljeda. Policijski očevid je u tijeku”, glasila je vijest na portalu.

Željko je vidio dolazak automobila, svirao je, no vozačica je smatrala da može proći.

- Suvozačica je pobjegla, druge dvije su ostale pozadi, a ja sam lupio... Ne ja, vlak je lupio u auto i zabacio automobil. One su bile ranjene i preživjele su, Bogu hvala. Policija je kasnije pronašala mjenjač u trećoj brzini. Zbog toga se valjda ugasio automobil - priča Sabo.

Nakon svake od nesreća, kaže Željko, sljedeća dva, tri mjeseca, svaki automobil kojeg je vidio na cesti bio mu je potencijalna opasnost koja je kod njega izazivala strah da će baš taj auto, iako trenutačno stoji na prijelazu, krenuti kad se njegov vlak približi.

Svima koji su stradali mislio je ići na pogreb, no nije otišao ni na jedan. Bilo ga je strah reakcije obitelj.

- Meni je žao, neizrecivo žao tih ljudi. Oni su nekog izgubili, možda ne razmišljaju da u tim situacijama ja nisam kriv, nego na način ‘ajmo ga razapet na križ’. I zato nikad nisam otišao - kaže.

Kaže da je bio u blizini očeva djevojke i mladića koji se u statistici vode pod stavkom - samoubojstvo. No, hrabrosti za razgovor s njima nije imao.

Oca djevojke koja je prva stradala pod njegovim vlakom, Sabo je susreo na kolodvoru. Djevojka je bila iz pokrajnjeg sela, roditelji su joj bili rastavljeni. Svake godine otac bi išao na mjesto stradanja svoje kćeri kako bi o obljetnici smrti ili rođendanu zapalio lampaš. Jedan od konduktera rekao mu je da je Željko tada vozio vlak. Dvojica muškaraca susreli su se na kolodvoru, znali su koji je onaj drugi, no nisu si prišli.

- Nakon nekoliko godina, njezin otac ponovno je došao zapaliti lampaš, no tog je dana bio iznimno pijan.

Bio je u jednom restoranu u Križevcima, a onda je navečer išao zapaliti lampaš za kćer. I te je noći nestao. Našli su ga nakon tri dana, uz prugu gdje je stradala ta malena. On je, pokazalo se kasnije, zapalio lampaš, i zaspao. Počeo je padati snijeg i zatrpao ga. Nakon tri dana otkriveno je tijelo. Čovjek je umro tamo gdje mu je umrlo dijete - tiho će Željko.

S jedinom preživjelom iz druge nesreće susreo se samo u sudnici. Nisu razgovarali. Nije pričao ni s ocem 19- godišnjeg mladića koji se bacio pod njegov vlak. Otac je imao neku trgovinu u Bjelovaru.

Željku su trebale neke stvari, i imala ih je samo ta trgovina. Ušao je u trgovinu, gledao oca mladića, no nije imao hrabrosti predstaviti se i javiti. Uzeo je ono što mu je bilo potrebno, platio i zatvorio vrata trgovine.

- Sada više nemam snage otići. Ako nešto trebam, pošaljem nekog. Došlo mi je da kažem tko sam, ali se onda predomislim. Možda ljude ne bi trebalo podsjećati na tu tragediju. Možda ti ljudi to ne žele. I tko sam onda ja da im ponovno otvaram rane - priča mi.

Prije pola godine Željko je posljednji put bio na poslu. Tada je u osmosatnoj smjeni imao tri izbjegnuća. Na putu prema Virovitici, na pružnom prijelazu kod Svetog Trojstva jedva se zaustavila Inina cisterna. Pola metra je nedostajalo do sudara. Srce mu je tada počelo jače tuči. Kad su se vraćali iz Virovitice, na jednom prijelazu, kamion je prošao prijelazom koju sekundu prije vlaka. Treće izbjegnuće bilo je ponovno na putu prema Virovitici, kraj Kloštra Podravskog, gdje je poginula djevojka u automobilu. Automobil je prošao samo koju desetinku prije Sabina vlaka. Osjetio je jaku glavobolju, ruke su mu se počele znojiti. Željko mi kaže da je jedva preživio taj dan.

Noćne more

Tu istu večer imao je noćne more.

Sanjao je raspadnuta tijela oblivena krvlju. I pogled mladića koji mu se bacio pod vlak. Kad se ujutro probudio, otišao je k doktorici koja ga je odmah poslala na hitnu. Trebao je ostati u bolnici, no kako nije bilo mjesta, dogovorio je da će dolaziti na tretmane sa psihologom u bjelovarskoj bolnici.

U toj grupi ima sedam, osam muškaraca, no on je jedini strojovođa. To mu je jako žao.

Priča mi da u Bjelovaru gotovo da nema strojovođe koji nije doživio prometnu nesreću sa smrtnim posljedicama ili samoubojstvo.

Kad na njega dođe red, grupi objašnjava što mu se događa, što ga muči, ima li noćne more.

Ponekad sanja kako vozi vlak i kreće s kolodvora. No, odjednom više nema pruge. Pokušava kočiti nogama, no noga samo klizi i javi mu se u snu onaj osjećaj kad pokušava stisnuti kočnicu, ali ne može. Zatim se vlak odjednom nađe na jednoj zelenoj livadi. A pruge nema. No vlak nekako ide, prvo po cesti, pa po oranici. Tada se Željko probudi nezadovoljan jer bi želio taj vlak vratiti na prugu i dovesti ga do kolodvora.

- Da putnici sigurno dođu na svoje odredište - uzdahne.

U dnevnoj sobi u bjelovarskoj Demetrovoj ulici tada je nastupila tišina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 03:03