“Iduuuu, iduuu! Vikao sam iz svega glasa. Progonili su me strašni neprijatelji. Bio sam u životnoj opasnosti. Sav prestrašen, odjurio sam dugim hodnikom škole u kojoj smo spavali koliko su me noge nosile sve ne bih li sačuvao živu glavu.
Nitko me nije mogao zaustaviti premda su pokušali. Sve koje sam vidio psovao sam iz petnih žila, ljut na sebe i cijeli svijet. Potom sam se u trenutku vratio u sobu i katapultirao na krevet kao da se ništa nije dogodilo. Moji ‘suspavači’ u sobi uplašeno su gledali u mene s plahtom navučenom do pola lica i tu je priča završila.” Ne, nije riječ o djetetu koje je “ružno sanjalo” niti se prestrašilo scena iz horora, već o Zagrepčaninu Tihomiru Kološiću koji od svoje petnaeste noću ima prave drame jer je njegov san bio isprekidan napadima straha kojih nije bio svjestan. Međutim, svi oko njega teško su podnosili noćne drame u kojima su se izmjenjivali trenuci spokojnog sna i nevjerojatnih strahova koji su se nerijetko događali i nekoliko puta tijekom jedne noći gotov cijeli život.
“Epizoda” koju nam je ispričao dogodila se prije nekoliko desetaka godina kad je Tihomir sa svojim kolegama folklorašima gostovao u Engleskoj pa je nakon što ih je poprilično ustrašio dobio nadimak “idu idu”, a dakako oni su mu ispričali “što im je radio”.
Horor za prijatelje
“Bilo me sram tog mojeg problema pa nikome o tome nisam ni govorio. I tada u Engleskoj strepio sam od toga da moram navečer spavati jer sam znao što bi se moglo dogoditi. Međutim, onda se desilo. Pustio sam da svi legnu, a onda sam krenuo prema krevetu koji je bio u blizini vrata. Ubrzo je slijedio horor za moje prijatelje. Ispričali su mi kako sam u trenutku skočio iz kreveta, doslovce zaviknuo iduuu, iduuu i izletio kroz vrata. Hodnik je bio dugačak, a ja sam trčao i trčao, potom sam valjda osjetio da je iza mene netko. Počeo sam ih psovati, ljutit na sebe, na cijeli svijet jer sam na vratima vidio načičkane glave svojih kolega. Nisam prestajao psovati, a oni su se povukli u sobu. Vratio sam se polako i ja, legao i zaspao”, prisjeća se Tihomir jedne od svojih brojnih epizoda “divljanja” u snu. Dodaje kako je drugo jutro to bila priča, a basist, ogromnog stasa, “povjerljivo” mu je rekao kako bi ga, da mu se približio, “opalio u bradu”. Sve u svemu, Tihomir je i ne znajući sijao strah oko sebe svake noći.
“Sve je počelo u mojoj petnaestoj. Gledali smo televiziju, odnosno kaubojski film. Legao sam i kad sam zaspao na zatvorenim vratima pojavio se poglavica iz filma u punoj ratnoj spremi. Imao je luk i strijelu koju je usmjerio na mene... Činjenica je da u tim trenucima imam energiju koju u budnom stanju nikad nisam imao. Jednom sam čak uspio ‘zakucati’ vijak koji je virio iz betona, golom rukom”, objašnjava Tihomir, koji cijelog života pati od parasomnije, odnosno jedne specifične vrste poremećaja spavanja.
Njegove su muke prestale tek prije nekoliko godina zahvaljujući stručnjacima iz Centra za poremećaje spavanja i budnosti u Psihijatrijskoj klinici Vrapče. Dr. Danilo Hodoba kaže kako su Tihomiru pokušali pomoći s nekoliko vrsta lijekova, a ‘upalila’ je tek kombinacija dva, od kojih je jedan antiparkinsonik, odnosno lijek protiv Parkinsonove bolesti.
Zlatni standard
Ubrzo su Tihomirove nevolje prestale i normalno je spavao svake noći premda lijek više nije uzimao. Prije dvije godine opet se pojavio “noćni strah”, ali tek nekoliko dana lijeka riješilo je problem. Inače, ta kombinacija liječenja parasomnije prihvaćena je kao zlatni standard nakon što je dr. Hodoba objavio svoj rad u časopisu Epilepsy&Behavior.
Lijekovi su zadnja opcija, prvo popravite navike i ustalite ritam spavanja
“Kad se govori o liječenju nesanice i poremećaja spavanja, lijekovi bi morali biti zadnja opcija za kojom se poseže”, kaže dr. Hodoba. Dodaje da prije toga treba posegnuti za tzv. higijenskim mjerama. “To, primjerice, znači da u krevetu ne treba biti ako se ne spava. Također je potrebno da vrijeme kad se kreće na spavanje bude oko 23 sata, ustajanje oko 7, a prije spavanja ne bi trebalo ni čitati, što mnogi rade.”
Umor ne pomaže
“Važno je da se navečer ne bavimo tjelovježbom, pogotovo ne napornijom, jer se tako diže temperatura tijela. Čim je ona viša, suzbija melatonin, a onda se teže zaspi. To je suprotno uvriježenom mišljenju da ćemo umorniji od fizičkog rada brže zaspati. Hoćemo, ali tek nakon tri do četiri sata jer toliko treba vremena da se tjelesna temperatura vrati na normalu”, tako dr. Hodoba pobija uvriježenu “mitologiju” spavanja. Dodaje kako je dobar san vrlo važan jer tako konsolidiramo svoju memoriju, što se najintenzivnije događa između dva i tri sata u noći.
Ističe kako postoji tzv. situacijska nesanica ako smo preuzbuđeni ili popijemo previše crne kave, ali to nije pravi zdravstveni problem. Naime, crna kava snažno razbuđuje jer poremeti prirodni regulator zamora u mozgu. Kad se, naime, zamori mozak, kao najveći potrošač energije reagira i moramo spavati, a crna kava, odnosno kofein blokira te receptore, odnosno prirodne regulatore zamora i zato suzbija pospanost.
Biološki sat
Među povremenim problemima je i jet lag, odnosno putovanja na istok ili zapad kroz najmanje tri vremenske zone, na što se naš biološki sat ne može brzo prilagoditi. “Sve to prolazi za 3 do 7 dana s tim da putovanje na istok ima dulji utjecaj s jačim simptomima, a na zapad s manjim. Razlog je što se kod puta na istok dolazi na destinaciju u noći, a kod zapada danju”, objašnjava dr. Hodoba.
Ima i savjet za mlade koji vole tulumariti. “Kad već ostaju dugo vani, onda neka pričekaju da svane jer će ih danje svjetlo brže razbuditi i bit će manje ugroženi u prometu.
Međutim, naš biološki sat kaže da je kvaliteta spavanja najbolja između ponoći i tri sata ujutro, a ako se to vrijeme preskoči, spavat ćemo površno. Kod onih koji rade noću vrijeme između dva i tri sata iza ponoći je razdoblje kad se teško svladava pospanost i to je vjerojatno razlog što se velike nesreće u tvrtkama događaju baš u to vrijeme. Dovoljno je podsjetiti se na nesreće tvornice pesticida Bhopala u Indiji ili nuklearke Otok tri milje pa da se potvrdi ta činjenica”, zaključuje dr. Hodoba uz poruku da poremećaje spavanja svakako valja liječiti.
Ljudi se na ulici sami od sebe ruše u san ili se u snu guše
Tu i tamo neka tabletica za spavanje ili možda pola i problem je riješen! Nema nespavanja! Tako oni koji zaspu “u letu” ili čim glavom dotaknu jastuk gledaju na probleme nespavanja uvjereni da to i sigurno nije neka ozbiljna zdravstvena nevolja. Međutim, jedan od najboljih hrvatskih stručnjaka za poremećaje spavanja, primarijus dr. Danilo Hodoba, brzo će nas razuvjeriti podatkom da nesanica čini 57 posto svih poremećaja spavanja, a 43 posto su razni drugi problemi vezani uz spavanje koji nekim osobama život pretvaraju u pakao, a za mnoge nikad nismo ni čuli. O tome svjedoči i nedavno objavljena znanstvena monografija “Poremećaji spavanja” čiji je urednik dr. Hodoba.
“Nesanica je samo najčešći problem, no neki specifični poremećaji obilježeni izrazitom dnevnom pospanošću kad je ona dominantna mogu učiniti mnogo nevolja. Među njima je i narkolepsija, specifičan poremećaj spavanja kod kojeg netko pri potpunoj budnosti, ne očekujući to, osjeti tako snažnu pospanost da mora zaspati bilo gdje da se nalazio i to mu se može dogoditi više puta na dan”, objašnjava dr. Hodoba.
Mišićni tonus
Dodaje kako postoje četiri simptoma prisilnog spavanja, a jedan je i katapleksija koja se manifestira tako da netko u punoj budnosti, stojeći ili sjedeći, izgubi mišićni tonus i potpuno klone, a predmet koji drži ispadne mu iz ruke. Zanimljivo je da se taj poremećaj češće javlja kod radosnih nego kod ružnih osjećaja.
“Pacijenti mi kažu kako se ne mogu radovati djetetu jer odmah klonu. Ima i bolničkih anegdota. Jedan je pacijent s katapleksijom na odjelu kartao s drugim pacijentima i svaki put kad bi dobio dobre karte one bi mu ispale iz ruku, što bi razveselilo suigrače. Jedan od poremećaja je i tzv. hipnagogna halucinacija. Naime, prije uspavljivanja osoba halucinira jer krene tzv. REM faza spavanja u kojoj se sanja pa pacijenti sanjanju iako su još budni. Četvrti poremećaj je tzv. narkoleptička tetrada, odnosno mogu se tijekom noći probuditi paralizirani, ne mogu pomaknuti ni jedan dio tijela, što je neugodno i obično potraje pola minute ili minutu”, objašnjava dr. Hodoba, što nas sve može snaći imamo li neki od poremećaja spavanja.
Noćni strah
“Parasomnija, pak, znači da se iz dubokog sna aktivira dio mozga odgovoran za kretanje, a kora mozga, odnosno njegov upravljački dio još spava, što rezultira tzv. mjesečarenjem, odnosno hodanjem u snu. U istu kategoriju, odnosno djelomično buđenje iz dubokog spavanja pripada i noćni strah, što ima i njegov pacijent Tihomir. U tom slučaju probude se dijelovi mozga odgovorni za emocije. Češće kod djece, ali mogu se javljati i kasnije. Čovjek spava duboko u vrijeme kad se mozak regenerira i ništa se ne očekuje, ali onda se aktivira centar za strah. To izgleda jako zastrašujuće pa se pacijenti ‘snalaze’ tako da to tumače ‘ružnim snom’, ali to nije točno”, nastavlja dr. Hodoba.
Ne tako rijetki poremećaj, osobito kod pretilih osoba, kao i onih koji imaju nepravilnu nosnu pregradu i izazivaju dnevnu pospanost, su apneje tijekom spavanja. Pacijent kad dublje zaspe zbog opuštanja mišića dušnika ne može disati.
Tek kad se probudi, odnosno mora biti budan barem pola minute, disanje se vraća, a to znači da će biti neispavan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....