JASNA SLAVIČEK

ŽIVOTNA ISPOVIJEST POSLJEDNJE HRVATSKE DOKTORICE KOJA SE BRINE O DJECI S PRESAĐENIM BUBREZIMA 'Trebala sam u penziju, ali nema me tko mijenjati...'

 Biljana Blivajs

Medicinska sestra pomaže kirurgu da obuče sterilno odijelo, na glavu mu stavlja kapu, pa oboje peru ruke do lakta.

Pazi se na svaku sitnicu, infekcije se moraju izbjeći pod svaku cijenu.

Pacijent je već u dubokoj anesteziji i čeka novu priliku za život bez dijalize. Nema straha, Hrvatska je po pitanju transplantacije svjetski poznata, štoviše najbolji smo.

Operacija podsjeća na scenu iz filma. U pozadini svira lagana glazba, uigrani tim već je na posebnom stolu preparirao bubreg donora i transplantira ga primatelju, u ovom slučaju djetetu kojemu su otkazali bubrezi.

Nekoliko sati je prošlo, pacijent je prebačen na intenzivnu njegu. Nakon nekog vremena može se reći da je sve prošlo bez teškoća i da je organizam primio novi organ.

Kirurzi su, naravno, važan i neizostavan dio tog velikog programa, ali prava alfa i omega je ona: specijalistica pedijatrije, nefrologinja, prim. dr. sc. Jasna Slaviček.

Iza nje su 43 godine staža, a u ovom trenutku jedina je dječja nefrologinja u Hrvatskoj koja se može brinuti za svu djecu s transplantiranim bubregom, ali i za one koji će se tek transplantirati.

Ona je ta koja zajedno s transplantacijskim kirurzima i anesteziolozima daje zeleno svjetlo da je dijete spremno za transplantaciju. Ona određuje i dozira količinu i vrstu imunosupresiva prije i poslije transplantacije kako organ ne bi bio odbačen, a onda ih za 18. rođendan predaje u ruke iskusnim internistima. I tako već godinama.

Ovo je prvi put da je za medije pristala dati životnu ispovijest. Nije joj, kaže, stalo do toga da bude medijski poznata jer motivi bavljenja medicinom su potpuno drugačiji.

Životni poziv

Još u ranim tinejdžerskim godinama znala je da je medicina njezin poziv.

- Dvije su stvari bile presudne. Jedna je bila knjiga o istraživanjima svih pionira medicine, a druga je bila što je u to vrijeme umro moj otac. Tada sam odlučila da želim pomagati. I to je motiv, onaj isti koji me rukovodi svih ovih godina - kaže prim. Slaviček. Je li posao težak, jest - kaže, više sama za sebe.

Ali, da je lijep... itekako, kaže uz smiješak i nastavlja: - Znate, vežete se za tu djecu. Njihovi su uspjesi i moji. Koliko godina sam tu, vidim tek kada mi stignu fotografije djece tog “djeteta” koje sam liječila - dodaje.

- Kruma rupa - kaže odjednom i nasmije se. Pomalo zbunjeno je pitamo o čemu govori.

- Sjetila sam se mog omiljenog pacijenta - odgovara.

Za njega je posebno vezana. Djetinjstvo je proveo na njezinu odjelu, a veže ih i isti datum rođenja. Dječak, danas 30-godišnji muškarac, otac troje djece, odrastao je uz, kako ju je zvao, “doktoricu mamu”.

Upoznala ga je kada je imao samo osam mjeseci, s njim prošla dijalizu, transplantaciju, postoperativni tijek, odrastanje, a nakon 18. rođendana, kada službeno više nije bio njezin pacijent, nastavio se javljati tako da i danas zna sve o njemu.

- Uvijek je bio poseban. Zapravo je odrastao na našem odjelu tako da je pričao u bolničkim terminima. To je ono čemu sam se nasmijala, kruma rupa. Tako je govorio za krvnu grupu. Ili, “Balice otpajanje” je značilo da ga sestra Barica odspoji s aparata za dijalizu - kaže i dodaje kako je 1991. godine zadnji put “otpojen” s dijalizatora.

- Većinu djetinjstva bio je u bolnici pa smo ga kći i ja odvele u Zoološki vrt. Kad se samo sjetim kako se smijao i veselio majmunima. Tada je praktički prvi put vidio semafor. Sjećam se da sam mu objašnjavala što znači crveno, a što zeleno svjetlo - priča prim. Slaviček. Godine 1991. je kao drugo dijete iz Hrvatske transplantiran u Lyonu. Imao je tri i pol godine, a pratnja mu je bila ona, njegova “doktorica mama”.

- Dandanas ima taj bubreg i živi lijep život. Ali, i taj put u Lyon je bio za pamćenje. Operacija je odlično prošla, dječak je ostao na oporavku, a ja sam krenula doma. No, upravo u to vrijeme je počeo rat i bili su zatvoreni svi aerodromi - prisjeća se.

Prof. Smetiško, koji je bio šef, rekao joj je da ide u Budimpeštu pa da se nekako vrati autobusom ili vlakom. No, ništa nije išlo za Hrvatsku pa joj je liječnik iz Lyona rekao da ostane kod njih.

- Morala sam doma pošto-poto. Što obitelji, svojoj kćeri, što svojim pacijentima. Jedva sam se vratila - objašnjava. Vjerojatno ih je takav pristup ostavio nerazdvojnima. On se nikad nije prestao javljati, a ona je čak pomagala da odluči koju će srednju školu upisati.

- Eto, na početku ste pitali zašto se bavim ovim poslom. Zato! Postoji li veće zadovoljstvo od ovoga? - kaže prim. Slaviček.

Najgori slučaj

Naravno, ima stvari kojih se ne voli prisjećati.

- Najgora sjećanja me vežu za 1988. i 2001. godinu - kaže i trenutno promijeni izraz lica. Jasno nam je da se još nije pomirila, a kamoli zaboravila taj dio prošlosti.

- Njih sedam. Dječica - tiho kaže i nastavi: - Umrli su. Nije im bilo pomoći.

Bilo je to jedno masovno trovanje gljivama - zelenom pupavkom. Čak 150 odraslih ljudi se otrovalo, a sedmero djece je umrlo.

- Radili smo im plazmaferezu, no, nažalost, neka su djeca došla prekasno - tiho kaže. To je bilo grozno, najgore. U počecima, do 2002. godine nije postojao Zavod za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju Klinike za pedijatriju. Bili su u sklopu Klinike za urologiju. Naime, prva transplantacija je u KBC-u Zagreb bila 1972. i tada je to bio Centar za dijalizu pri Klinici za urologiju.

- To je osnovao prof. Čečuk. Doveo je interniste koji rade dijalizu i onda se shvatilo da ima potrebe i za dječju dijalizu. Zatim je 1982. došao prim. Puretić, a ja sam na Rebro došla 1986. godine. U Centru su bili internisti i dva pedijatra, a onda je došla ta 2001. godina - priča prim. Slaviček.

Ljudi na hemodijalizi su umirali, a nisu znali zašto. Riječ je o aferi Baxter koju prim. Slaviček pamti na najgori mogući način.

- U mojoj je smjeni na hemodijalizi umrlo dvoje ljudi. Ruke su nam bile vezane. Vidite da čovjek odlazi, žali se da ga guši, a vi ne možete ništa. Sve smo pokušavali. Jednom je bolesniku zbog poremećaja rada srca stavljen vanjski pacemaker, ali ni to nije pomoglo. U roku sat su otišli... Jedan užasan osjećaj bespomoćnosti. To je najgori dio jer kad znate da ste sve poduzeli, onda je ipak drugačije, a ovdje gledate i ne znate kako pomoći - kaže liječnica.

Neispravni filteri

Poslije se otplelo klupko i doznalo da su ljudi na hemodijalizi umrli zbog neispravnih filtera.

- Realno, kod nas nitko nije kriv jer je situacija bila takva da je Baxterove filtere Pliva pakirala i bila distributer. Filter se ispituje jednom tekućinom da se vidi jesu li sve membrane prohodne. No, tekućinu treba isprati. Međutim, u filterima je ostalo nešto tekućine, a kada dođe u krvotok i na tjelesnu temperaturu, stvara mjehuriće plina i ti su ljudi umrli od plućne ili moždane embolije - objašnjava prim. Slaviček. Dodaje kako je nakon tog događaja osnovan samostalni Zavod za dijalizu u kojem su i dalje radili internisti i pedijatri.

- Godine 2011., nakon odlaska prim. Puretića u mirovinu, ja sam kao jedini pedijatar nefrolog koji se bavi dijalizom i transplantacijom prešla na Kliniku za pedijatriju u Zavod za nefrologiju koji otad postaje Zavod za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju, a poslije i Referentni centar za dijalizu i transplantaciju. Tu je situacija puno bolja jer se rijetko događa da se mora susretati sa smrću. Svih ovih godina umrlo je šestero djece, ali svakog od njih pamti.

- Na našem odjelu uglavnom imam rješenja, bilo da je to dijaliza ili transplantacija. Na nekim drugim odjelima puno je više tih tužnih završetaka - priča. Djeca na njezinu odjelu uglavnom tamo kreću s dijalizom. Naravno, neki idu direktno na transplantaciju, no to je rjeđe jer bubrežne bolesti uglavnom idu bez puno simptoma, podmuklo i brzo. Kod djece je u 50 posto slučajeva riječ o urođenim anomalijama bubrega i mokraćnog sustava.

- Kada dođe do takvog propadanja bubrega, onda se to mora nadomjestiti ili dijalizom ili transplantacijom. To su dvije osnovne metode. Dijaliza kod djece je međufaza do transplantacije, a manje-više sve ih možemo transplantirati. Ne smiju se transplantirati jedino kada su u pitanju aktivna teška infekcija ili neke teške bolesti koje ugrožavaju, kao što je loše srce. No, i to se da riješiti transplantacijom srca nakon kojeg se transplantira bubreg - pojašnjava liječnica.

Dječji kirurzi

Njihova je zadaća da dijaliziraju dijete, ako treba, te ga pripreme za transplantaciju. Gdje će se transplantacija obaviti, ovisi o tome koliko je dijete.

- Naime, naša povijest zbivanja je takva da je prva transplantacija bila na urološkoj klinici i da smo mi pedijatri nefrolozi radili u Centru za dijalizu koji je bio sastavni dio Klinike za urologiju. Tada su urolozi za odrasle transplantirali bubrege i još uvijek to rade. Prvog dječaka koji je u Hrvatskoj transplantiran 1982. godine transplantirali su urolozi za odrasle - kaže i dodaje da manja djeca, ispod 15 kilograma, idu u inozemne centre jer urolozi za odrasle ipak barataju većim krvnim žilama.

Uz to, djeca imaju i druge pridružene anomalije mokraćnog sustava koje trebaju rješavati dječji kirurzi. Osim toga, anesteziolozi za odrasle koji trebaju anestezirati dijete nemaju dovoljno iskustva s malom djecom, a što je dijete manje, veća je mogućnost komplikacija.

- Lyon i neki drugi europski centri imaju sve za mali organizam, od anesteziologa i dječjih kirurga do intenzivista. Prema statistikama, u svijetu od pet do 15 djece na milijun dječje populacije su kandidati za transplantaciju bubrega.

U Europi je to devetero djece na milijun dječje populacije, što znači da u Hrvatskoj godišnje imamo petero ili šestero djece za transplantaciju - pojašnjava. Napominje kako je to premali broj da bi se steklo dovoljno iskustva te je zato bolje da malu djecu operiraju vani dok se ovdje ne steknu uvjeti. Nakon toga opet posao preuzima njihov odjel, i to je cjeloživotni posao jer toliko traje i terapija.

U KBC-u Zagreb se transplantiraju uglavnom sva djeca.

Nove nade

No, prim. Slaviček je jedina koja se trenutačno može o njima brinuti.

- Kadrovska politika nije bila dobra. Bilo je pokušaja obučavanja dvije liječnice, no one su otišle. Da se bolje planiralo, bilo bi drugačije. Ja sam trebala biti u mirovini, ali želim osposobiti neke nove ljude. Trenutačno je ipak povoljnija situacija jer imamo dvije nove kolegice koje žele naučiti i baviti se time - ističe i dodaje da će im ona uvijek biti na raspolaganju. Osim posla, koji ju je obilježio, dodatni elan u njezin život unosi i unuka koja će ove godine navršiti šest godina.

- Ona me motivira i uz nju punim baterije. Iskreno, ne volim biti u kući, obožavam prirodu. Osim toga, volim dobar film i kazalište - otkriva i dodaje: - Ne vole li to svi?

I na kraju na pitanje što se promijenilo u 43 godine kod nje osobno, a što u medicini, odgovara: - Kod mene ništa. I dalje nisam naučila odvojiti poslovno i privatno. Stalno vrtim pacijente u glavi. Znam da to nije dobro, ali ja ne znam drugačije. A u medicini, tehnologija je napredovala. No, i dalje mislim da su dobar pregled i anamneza 70 posto posla. Najlakše je poslati dijete na 100 pregleda pa ćeš nešto naći, ali to nije medicina. Taj ljudski faktor je ipak najvažniji. Moraš imati ideju što je - zaključuje prim. Slaviček.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 21:39