UMJETNOST I NOVAC

ŽIVOTNA ISPOVIJEST SAVJETNIKA ZA KOLEKCIONARE UMJETNOSTI Nekad su se svi gurali oko njega, a onda se otkrilo da je kupce prevario za milijune eura

Helge Achenbach
 Brigitte Hellgoth / AKG / Profimedia
 

Helge Achenbach izgleda umorno dok nam otvara kapiju seoskog dobra u mjestašcu pored Düsseldorfa. 66-godišnjak je to imanje obnovio s novčanom pomoći rijetkih prijatelja koji su mu ostali vjerni i tamo je sjedište njegove udruge „Kultura bez granica", centra za umjetnike koji su progonjeni, piše Deutsche Welle.

U široj njemačkoj javnosti je Helge Achenbach još uvijek i više nego nepoželjna osoba. Mada nema dugo da su se svi gurali oko njega dok ga se smatralo najvažnijim savjetnikom za kolekcionare umjetnosti u čitavoj Njemačkoj. Ali onda je četiri godine sjedio u zatvoru jer je prevario imućne kupce za milijune eura, a sad je tek godinu dana na slobodi.

Ne samo da novaca nema, nego prevareni kupci još uvijek traže goleme iznose od njega. Njegova najslavnija mušterija je bio, sad već pokojni Berhold Albrecht, vlasnik lanca diskontera Aldi Nord. Njegovi nasljednici od Achenbacha i danas još traže da im vrati preko 16 milijuna eura.

Achenbach i sam danas radije izbjegava javnost, pogotovo onu umjetničku: kao što je nekad bio zvijezda svakog otvorenja izložbe i sajma umjetnina, tako ih danas zaobilazi u širokom krugu. Upravo je objavljena njegova knjiga „Samouništenje" koju i on sam naziva svojevrsnom samoterapijom: „Ono što sam ja doživio ravno je padu zrakoplova. Počeo sam pisati još u istražnom zatvoru, u najcrnijim danima mog života", kaže novinarki DW-a.

Prvi kolač – iz Aldija

Achenbach počinje svoju autobiografiju danom otpuštanja iz zatvora. Upravo u trgovačkom lancu milijardera kojeg je prevario, u Aldiju je kupio prvi komad kolača kojeg je pojeo u slobodi. Razlog je bio jednostavan: prije si je mogao priuštiti slatkiše vrhunskih kuhara, sad mora gledati na svaki cent. Dok je tako jeo kolač, razmišljao je i o računima koje je „ispravljao" i slao i Albrechtu i drugoj dvojici imućnih kolekcionara. „Tri puta sam ispravljao račune u moju korist", kaže nam. „Jednom je to bilo zato jer sam se ljutio na sebe što su me prevarili i to je bio moj oblik obrane. Drugi put sam imao glupavi osjećaj da sam prodao previše jeftino. Kod drugih sam ispravio svoju grešku, ali kod Albrechta to više nisam stigao."

To je bio propust koji ga je 10. lipnja 2014. doveo u zatvor – i očito je još uvijek oprezan i govori samo o slučajevima koji su poznati i državnom odvjetništvu. Te prevare su bile razmjerno jednostavne – i očito je vjerovao da tako imućni kupci nikad neće istražiti te transakcije: jednostavno je iznose koji su bili izraženi u američkim dolarima naplatio u tom iznosu, ali u eurima – to je onda bila otprilike za četvrtinu veća vrijednost. Naravno, povrh toga je zaračunao i svoju priličnu proviziju, piše Deutsche Welle.

Najvažniji umjetnički savjetnik Njemačke

U svojim memoarima „Samouništenje – Priznanje jednog trgovca umjetninama" se sjeća svog djetinjstva i uspona do „Velikog tate" svijeta umjetnosti. Achenbach, koji je zapravo studirao socijalnu pedagogiju, s prijateljem arhitektom je 1977. otvorio agenciju za posredovanje u kupnji umjetnina. Kao umjetnički savjetnik se pobrinuo za primjereno umjetničko djelo koje će moći visiti na zidu foajea čitavog niza velikih banaka, osiguravatelja ili koncerna diljem Njemačke. Rado se prihvaćala njegova usluga jer ne samo da je osigurao primjereno djelo, nego je bio i velikodušan s rokom isplate.

Jer Achenbach je dobro shvaćao kako se treba otvoriti i vlastita blagajna kako bi vremenom u nju stiglo još više novaca. Tako je iz svog džepa financirao i paviljon na Biennaleu u Veneciji za video-umjetnika Nam Jun Paika, jednom je platio i skulpturu Amerikanca Jeffa Koonsa. Tako su ga obožavali i kolekcionari i umjetnici. Govorilo se kako Achenbach baš svakome može prodati umjetničko djelo. Kad čitate njegove memoare, zavrtit će vam se u glavi od milijuna i milijuna koje je ovdje uložio, a tamo izgubio.

Achenbach ne samo da je bio čest gost i kod najbogatijih sakupljača, nego im je prodavao djela najskupljih i najznačajnijih umjetnika današnjice: Gerharda Richtera, Jörga Immenndorffa, Andreasa Gurskya... Obitelj diskountera Aldi mu je došla relativno kasno. Tek 2007. se prvi puta rukovao s njemačkim multimilijarderom Berholdom Albrechtom koji je uvijek bio daleko od svake javnosti: i mediji su imali tek par njegovih fotografija iz davnih dana.

„On kupuje za vlasnika Aldija..."

„Svakako sam htio imati i njega", tiho nam priznaje. Kaže da Albrecht nije jedini koji je izbjegavao javnost, ali je svakako bio najpoznatiji od tih tajanstvenih njemačkih milijardera. A kad se pročulo da on kupuje i za Albrechta, onda je i Achenbach postao kralj: „Točno sam vidio kako svi čeznutljivo gledaju na obitelj Albrecht kad sam bio po sajmovima i kako su me svi tamo promatrali s divljenjem. Popustio sam pred tolikim novcem, korumpirao sam samog sebe jer nisam bio čvrst."

Ipak, baš kao što se kaže kako ćete u zatvorima naći skoro samo osobe koje tvrde da su nevine, tako i Achenbach zapravo ne razumije zašto je kažnjen. Umjetnička djela koje je prodao obitelji Albrecht – i čak izraženo u eurima, su danas kud i kamo vrednija nego u trenutku kad su bila kupljena. A i 5% provizije koliko je tražio je zapravo bio smiješan iznos. Jer tu se mora uvijek računati enormni porast vrijednosti takvih umjetničkih djela, piše Deutsche Welle.

„Od tih 5% sam još morao dati 1,6% Interesnoj zajednici umjetničkih slikara (VG Bild Kunst). Tako je meni ostalo još 3,4%. Na primjer, kupio sam jednog Kokoschku (slikar ekspresionizma Oskar Kokoschka 1886.-1980. op.ur.) koji je u galeriji koštao 1,3 milijuna dolara, ali sam ga ja dobio za 800.000. Dođem kući i smijem naplatiti 5%, to je 40.000. I onda još moram platiti 20.000 dolara." S obzirom na iznose kojima je baratao, naravno da mu se to učinilo malo. Ali umjesto da promjeni svoj poslovni model, jednostavno je počeo „uljepšavati" račune. „To je najkobnija greška mojeg života", priznaje. U međuvremenu su mu okrenuli leđa gotovo svi, čak i njegova supruga se rastala od njega. „Nisam bio svjestan kako će to što činim značiti da ću izgubiti sve počasti i sav novac. To jednostavno nisam znao."

„Umjetnik" u zatvoru

Ma koliko nam govori kako mu se čitav posao jedva isplatio, podjednako se hvali i kako je zaradio više od jednog milijuna kad je prodao jednog Picassa. Jer on ne želi saučešće, nego ovom knjigom tek ispraviti sliku koja se o njemu stvorila u javnosti. A još više želi nešto drugo: pokazati kakav je to svijet tržišta umjetničkih djela i pogotovo, kakvi su to ljudi ti bogataši koji to kupuju.

Koliko god je i on svijet umjetnosti koristio kako bi se obogatio, ipak u sebi osjeća i neku umjetničku crtu. Zato ga posebno boli u kakav se to stroj za tiskanje novca pretvorila ta čitava trgovina. Još jedva kojeg kupca uopće zanima kako izgleda umjetničko djelo koje kupuje i da li mu nešto govori. Još od osamdesetih prošlog stoljeća se sve svodi na kocku i špekulaciju. Na taj način su i cijene čista fikcija jer je jedino pitanje: koliko ima milijunaša koji to žele kupiti.

A ne izgleda da će tome doći kraj: „Ernst Beyerler iz Basela (glasoviti švicarski galerist i kolekcionar. 1921.-2010. op. ur.) me je pozvao još 1987. i htio je nešto kupiti od mene. Rekao mi je kako jednom mjesečno pošalje 50, 60 fotografija majstorskih djela ili malo manje dobrih majstorskih djela u Japan, udvostruči cijenu i baš sve proda." Tu vam se svakako čini da ste budala ako i sami ne poželite dio tog kolača. „Ali onda su i kod mene počeli dolaziti prvi od tih ljudi gdje imate osjećaj kako su njihove oči hladne, ali pogled im je pun pohlepe. Kod njih nije bila riječ o ljubavi prema umjetnosti i lijepom, nego samo kako da se zaradi lova." Ali i Achenbachu je tada bilo prekasno da bi mogao biti izbirljiv.

Dražba umjetničkog djela

Ako njegova sjećanja možda i nisu književno remek-djelo, svakako daju dojam o tom bezdušnom svijetu špekulanata na tržištu umjetnina. Samo djelo - više nikoga ne zanima.

Helge Achenbach je godinama bio važan kotač u tom čitavom sustavu. Još uvijek zna s ljudima, čak i u zatvoru je uživao privilegije. Bio je zadužen za sportske aktivnosti, a držao je i predavanja o povijesti umjetnosti. No kada je riječ o talentima, barem kad se čitaju njegovi memoari, tu će biti poteškoća naći ih: skače u vremenu, ponavlja riječi, mnoge rečenice izgledaju kao iz osnovne škole. Neke samodopadne pasuse je možda najbolje preskočiti.

Ali njegova sjećanja ipak daju uvid u taj okrutni i sebični svijet trgovine umjetničkim djelima. Zato čak i ako to nije književno remek-djelo, tako nešto se rijetko može pročitati, piše Deutsche Welle.

-->

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 04:51