BI LI SAMO DVOJE LJUDE PONOVNO NASTANITI ZEMLJU? Koliko je ljudi bilo potrebno da se naša vrsta spasi od izumiranja?

Vanzemaljski grabežljivci stigli su brodom. Unutar dvije godine, svi su umrli. Gotovo svi.

Omaleni otok Ballova piramida nalazi se 600 kilometara istočno od Australije u južnom Tihom oceanu. Na tom su otoku ostali posljednji primjerci vrste. Nakon što je dvoje uteklo grabežljivcima samo devet godina im je bilo potrebno da ponovno napuče otočić s 9 tisuća jedinki.

Ne, ovo nije bizarna verzija priče o kreacije čovječanstva već je ovo priča o drvenim jastozima (Dryococelus australis), insektima veličine ljudske šake. Nakon što su na njihov otok invaziju izvršili crni štakori 1918., posljednji par drvenih jastoga pronađen je 83 godine kasnije na to istom otoku kako se bori za opstanak.

Oporavak od armageddona za ove insekte je jedna stvar budući da ženkama nije potreban muškarac za reprodukciju te mogu polagati jajašca svakih 10 dana. Ponovno nastaniti zemlju čovjekom nešto je potpuno drugo i postavljaju se pitanja: Bismo li to mogli učiniti i koliko dugo bi nam trebalo?

Skočimo li u budućnost 100 godina. Roboti su nas sve istrijebili, zadesila nas je sudbina koju je Stephen Hawking predvidio 2014. godine. Samo je dvoje ljudi ostalo. Nema zaobilaženja činjenica: Prvu bi generaciju činile braća i sestre. A to je jako opasno.

Recesivni rizici

Studija o djeci rođenoj u Čehoslovačkoj između 1933. i 1970. otkrila je da je 40 posto djece čiji su roditelji bili rodbina u prvom koljenu biti znatno hendikepirani, a od njih je čak 14 posto naposlijetku umrlo.

Kako bismo razumjeli zašto je srođivanje tako smrtonosno potrebno je razumijeti ulogu genetike u razmnožavanju. Svi imamo po dvije kopije svakog gena, po jednu od svakog roditelja. Međutim, neke varijante gena neće se pojaviti osim ako imate dva potpuno ista, a većinu nasljednih bolesti uzrokuju upravo te 'recesivne' varijante.

Kada je par u krvnom srodstvu, nije potrebno dugo da ti recesivni geni dođu u prvi plan. Takva sudbina zadesila je naseljenike Pingelapa, izoliranog atola u zapadnom Pacifiku. Kompletna populacija potekla je od 20 preživjeli nakon što je tajfun poharao otok u 18. stoljeću. Jedan od preživjelih bio je nositelj akromatopsije, rijetkog recesivnog poremećaja koji uzrokuje sljepoću na boje. Danas je desetina populacije slijepa na boje.

Europske kraljevske obitelji također bile ljubitelji srođivanja, a svojevrsni nesvjesni eksperiment praktične strane te prakse izveli su španjolski Habsburgovci koji su tijekom devet generacija i 200 godina vjenčavali nećake, ujake i nećakine. Karlo II najpoznatija je žrtva ove prakse. Zbog niza fizičkih i mentalnih nedostatak naučio je hodati tek s osam godina, a kao odrastao muškarac ostao je neplodan i time je okončao dinastiju.

Imunološki miks

Ugrožene se vrste na duge staze mogu naletiti na još problema. Naime, možda su se prilagodile svojem staništu, no genetska raznovrsnost vrstama dopušta da putem evolucije riješe buduče probleme. Ovo je osobito važno kod imuniteta.

'Radi se o nečemu što mnoge vrste rado promoviraju, čak i ljudi. Često biramo partnere s različitom kompozicijom imuniteta kako bi naše potomstvo imalo što raznovrsnije mogućnosti razvijanja snažnog imuniteta', kaže dr. Philip Stephens sa sveučilišta Durham. Znanstvenici smatraju da je naše križanje s neandertalcima čovjeku dalo genetski napredak.

Stoga, čak i ako bi mi naša vrsta opstala, bila bi neprepoznatiljiva. Kada male količine jedinki ostanu izolirane predugo postoji rizik učinka osnivača, u kojem gubitak genetske raznovrsnosti pojačava genetičke rijetkosti i anomalije. Ti novi ljudi izgledali bi i zvučali drukčije - mogli bi postati čak i potpuno nova vrsta.

Koliko raznovrsnosti nam je najzad potrebno?

Debata o tom 'magičnom' broju traje još od 80-ih godina prošlog stoljeća, kada je jedan Australski znanstvenik predložio okvirni broj. 'U osnovi potrebno je 50 jedinki sposobnih za razmnožavanje kako bi se izbjeglo srođivanje, a 500 bi bilo potrebno za adaptaciju', kaže znanstvenik. Taj je izračun danas povećan na 500/5000 kako bi se kompenziralo za nasumične gubitke kada se genetski materijal prenosi si jedne generacije na drugu.

Takva se pravila koriste i prilikom katalogizacije i vođenja računa o najugroženijim vrstama na Zemlji. Upravo je ovo rezoniranje dovelo do propitivanja metoda koje vodeće dobrotvorne organizacije koriste za očuvanje tih najugroženijih.

No, prije nego što na propast osudimo posljednji par čovječanstva, jedan je znanstvenik istaknuo kako je čovjek dokaz da takav način razmišljanja nije savršen već da je pun mana. Na temelju arheoloških i anatomskih dokaza, naši preci ne bi mogli ostvariti naše današnje brojke s obzirom na to da su imali svega tisuću jedinki otprilike milijun godina. Nakon toga je čovjek opet upao u krizni period prije 50 i 100 tisuća godina kada su naši preci napustili Afriku. Očekivano, trenutno imamo vrlo malu genetsku raznovrsnost. Studija iz 2012. godine pokazala je da susjedne grupe čimpanzi danas pokazuju veću genetsku raznovrsnost od sedam milijardi jedinki čovjeka.

Antropolog John Moore smatra da se trebamo okrenuti upravo našim precima za odgovor. Njegov izračun za opstanak čovjeka kaže da je potrebno 160 jedinki. On predlaže da se u tom slučaju treba početi s mladim parovima koji nemaju djece te da ih se treba podvrgnuti testiranju kako bi se identificirali potencijalno opasni recesivni geni. Doduše, njegov broj je orijentiran na dugoročno putovanje Svemirom s planom da se nakon 200 godina putnici vrate na Zemlju.

Što s našim posljednjim parom? Stephens je optimist. 'Sve je moguće, a dokazi o kratkoročnim učincima niske genetske raznovrsnosti su jaki.'

Kada apokalipsa ne bi uništila uvjete za moderan život, čovječanstvo bi se začuđujuće brzo moglo vratiti na današnje brojke. Na temelju podataka iz zajednice Huterita, koja se razmnožavala srođivanjem i duplirala svoju populaciju svakih 17 godina, kada bi svaka žena rodila osmero djece, čovječanstvu bi bilo potrebno 556 godina da opet dođe do današnjih sedam milijardi ljudi.