PIŠE T. RUDEŽ

BITI ZNANSTVENIK DANAS Čovjek koji je otkrio božju česticu, tvrdi: Danas ne bih mogao dobiti posao u akademskoj zajednici. Je li u pravu?

 EPH
Objavljuj u najboljim svjetskim znanstvenim časopisima ili nestani - samo je jedno od načela na kojima počiva akademski život današnjice. Mit o usamljenom znanstveniku koji u laboratoriju polako i bez pritiska konkurencije dolazi do epohalnog otkrića odavno je prošlost

Znanstvenici su gotovo 50 godina tragali za Higgsovim bozonom, famoznom Božjom česticom. Na taj lov CERN (Europski centar za nuklearna istraživanja) je potrošio više od pet milijardi eura europskih poreznih obveznika i angažirao više od 8000 znanstvenika iz cijelog svijeta. Naposljetku, Božja je čestica ulovljena 2012. godine, a vremešni fizičari Peter Higgs i François Englert, koji su davne 1964. godine (zajedno s pokojnim Robertom Broutom) predvidjeli postojanje neuhvatljive čestice, nagrađeni Nobelovom nagradom za fiziku. A onda je Škot Peter Higgs, profesor emeritus Sveučilišta Edinburgh, šokirao javnost svojim izjavama.

- Danas ne bih mogao dobiti posao u akademskoj zajednici. Mislim da me ne bi smatrali dovoljno produktivnim - rekao je Higgs u jednom od svojih rijetkih intervjua. - Teško je zamisliti da bih u sadašnjoj znanstvenoj klimi imao dovoljno mira i prostora da napravim to što sam napravio 1964. godine - istaknuo je Higgs. Ipak, priznao je da je od svoga velikog rada 1964. godine pa do umirovljenja 1996. godine objavio manje od 10 radova. A s takvom produktivnošću, pak, danas ga nijedno prestižno sveučilište, uključujući i edinburško, ne bi više držalo u svojim redovima.

Primjer Petera Higgsa (koji nije usamljen u svojim promišljanjima jer su slične riječi izrekli i neki drugi vrhunski svjetski znanstvenici, također ljudi koji su u kreativnoj fazi bili 1960-ih i 1970-ih godina) zoran je pokazatelj promjena u akademskoj kulturi posljednjih desetljeća. Objavljuj ili nestani (publish or perish), po mogućnosti u najboljim svjetskim znanstvenim časopisima, samo je jedno od načela na kojima počiva akademski život današnjice. Mit o usamljenom znanstveniku koji u svome laboratoriju polako i bez pritiska konkurenata dolazi do eureka trenutka, što ga vodi do najvećih priznanja, poput Nobela, odavno je prošlost.

Radni vikendi

Današnju znanost karakteriziraju nemilosrdna konkurencija, interdisciplinarnost i veliki kolaborativni projekti na kojima rade deseci, stotine, a ponekad i tisuće znanstvenika. O tim promjenama govori već i prosječan radni dan modernog znanstvenika, uključenog u velike međunarodne projekte i danonoćno povezanog, putem e-maila, društvenih mreža i Skypea, s kolegama iz cijelog svijeta.

- Dan mi počinje radno. Imam kolaboraciju s Kinom tako da me svako jutro u inboxu dočeka ono što su oni odradili tijekom njihova dana. Onda je red na nama. Radim do 18, 18.30 jer tada odlazim u gimnastičku dvoranu. Naime, instruktorica sam gimnastike i imam svoje satove pet puta na tjedan. Nakon večere opet radim dok ne odem na spavanje. Radim i vikendom, što mi nije teško. Zapravo, posebno mi je lijepo raditi vikendom jer radim ono što najviše volim: čitam članke, analiziram rezultate ili ‘prčkam’ u laboratoriju - kazala je dr. Teuta Piližota, Chancellor’s Fellow na Sveučilištu Edinburgh, što je ekvivalent našoj poziciji docenta. Teuta Piližota (37) još nema stalnu poziciju, odnosno tenure, nego je na tzv. tenure-track, odnosno na putu prema stalnoj poziciji. Diplomirala je 2002. godine na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF) u Zagrebu, a zatim doktorirala biofiziku na Sveučilištu Oxford, gdje je nakon doktorata ostala još godinu dana da bi završila započeta istraživanja na bakterijskim molekularnim motorima. Onda je gotovo četiri godine bila na postdoktoratu na Sveučilištu Princeton, a od 2013. godine je na Sveučilištu Edinburgh.

Visokokompetitivni akademski život na Zapadu temelji se na doktoratu. Nakon doktorata slijede jedan ili dva postdoktorata u najboljoj grupi do koje je kandidat mogao doći. Zatim počinju prijave za natječaje na fakultetske pozicije, pa se do bilo koje stalne pozicije u znanstveno-obrazovnom sustavu dolazi nakon dugog dokazivanja i provjeravanja po najstrožim kriterijima.

Dokazi napretka

- Izbori u zvanja na jakim sveučilištima u SAD-u ovise izravno o produktivnosti kandidata koja se mjeri brojem i veličinom dobivenih znanstveno-istraživačkih projekata, brojem i kvalitetom objavljenih recenziranih radova te predavačkim iskustvom na sveučilišnoj razini. Što je sveučilište bolje, to je konkurencija veća, a napredovanje iz zvanja docenta do punog profesora, zahtjevnije - kaže dr. Vladimir Ivković (38), neuroznanstvenik na Massachusetts General Hospital i Harvard Medical School u Bostonu te suradnik National Space Biomedical Research Institute (NSBRI). Vladimir Ivković diplomirao je psihologiju na Sveučilištu Webster u Beču (1999.), magistrirao biologiju na Sveučilištu Zagreb (2005.) te svemirske znanosti na Međunarodnom svemirskom sveučilištu u Strasbourgu (2006.), a doktorirao neuroznanosti na Sveučilištu Houston (2012.). Ni on nema stalnu poziciju.

- Sva se naša istraživanja, uključujući plaće, u potpunosti financiraju od znanstveno-istraživačkih projekata. Na razini SAD-a u prosjeku 18 posto prijava na natječajima za projekte biva uspješno. Kriteriji za odabir uključuju kvalitetu i relevantnost predloženih istraživanja, kontinuitet i kvalitetu dotad provedenih istraživanja i objavljenih radova te kvalitetu suradnika i infrastrukture potrebne za uspješno ostvarenje predloženih ciljeva. Takav sustav vrlo je dinamičan i zahtijeva stalno objavljivanje znanstvenih rezultata kao dokaz napretka u istraživačkom radu, a na temelju toga i prijavljivanje na nove projektne natječaje - pojasnio je Ivković koji ima iskustva u hrvatskom znanstvenom sustavu jer je od 2000. do 2006. godine bio znanstveni novak u Institutu za antropologiju u Zagrebu.

Sustav za osrednje

- Iako su hrvatskim znanstvenicima osim vrlo ograničene državne potpore, dostupni projekti EU, problem je i dalje u nedostatku infrastrukture potrebne za pripremu prijava na te projekte, posebno u prirodnim i biomedicinskim znanostima u kojima je nemoguće proizvesti konkurentne znanstvene rezultate bez stalnog ulaganja u suvremene metode i prateće tehnologije. Takvo stanje rezultira doslovno monopolom malog broja znanstvenika na pristup znanstvenoj infrastrukturi, što nadalje rezultira netransparentnošću izbora znanstveno-istraživačkih projekata, politiziranjem izbora u znanstveno-nastavna zvanja i pasivnošću sustava. Umjesto meritokratske konkurencije, naš sustav potiče nepotizam i osrednjost - rekao je Ivković i opisao američki znanstveni sustav.

- U SAD-u su znanstvenicima u svim fazama razvoja dostupni raznovrsni izvori financiranja: unutar institucija, ali i potpore privatnih zaklada, državnih organizacija ili industrijskih korporacija. Takav diverzificiran sustav potpore omogućava ranije osamostaljivanje znanstvenika i stjecanje praktičnih iskustava u vođenju projekata. Nadalje, to potiče konkurenciju utemeljenu na rezultatima rada, kao i komercijalizaciju inovacija i njihovu primjenu - dodao je Ivković.

Istaknuo je da meritokratski sustav znanosti ima niz prednosti.

- Prednost takvih sustava je viša razina znanstveno-istraživačke učinkovitosti koja proizlazi iz inzistiranja na rezultatima kao strogom kriteriju uspjeha. Na taj način rezultati znanstvenih istraživanja puno brže nalaze svoju komercijalnu primjenu u društvu pa time pospješuju gospodarski razvoj društva i višestruko isplaćuju svako ulaganje u znanost - pojasnio je Ivković i naveo mane meritokratskog pristupa. - Nedostatak takvog sustava je sraz između sporosti stručnog napredovanja znanstvenika nakon završenog doktorata i hiperprodukcije novih doktoranada, što dovodi do zasićenosti znanstvenog tržišta rada. Time se spušta cijena rada znanstvenika i ograničava njihova produktivnost - dodao je Ivković.

Sve više znanstvenika

Broj znanstvenika u svijetu u stalnom je porastu. Prema podacima UNESCO-a 2002. godine u svijetu je bilo 5,7 milijuna znanstvenika da bi do 2013. godine njihov broj narastao na osam milijuna, što je porast za 40 posto. U istom razdoblju broj peer review znanstvenih časopisa (časopisi s međunarodnom recenzijom) popeo se sa 13.188 na 28.200, a udvostručio se i broj znanstvenih radova: sa 1,09 milijuna objavljenih 2002. godine na 2,02 milijuna u 2013. godine. Sve to dovodi do goleme kompetitivnosti, o čemu najbolje govori podatak da na Zapadu samo pet do deset posto osoba nakon doktorata nalazi stalnu poziciju.

- Pogleda li se struktura jedne prosječne znanstvene grupe, lako je shvatiti zašto je znanost tako kompetitivna. Na jednoga glavnog istraživača dolazi između tri i 30 studenata i postdoktoranada. Gledamo li stotinjak najboljih sveučilišta u svijetu, na svaki natječaj za mjesto glavnog istraživača dolazi minimalno stotinjak prijava. Dakle, dobiti tu poziciju je jako teško, no kad je dobijete, najteže je naći vrhunske ljude koji bi s vama radili na zanimljivim problemima te naći novac za taj rad. I to i jedno i drugo je na rolling basis, dakle svakih tri do pet godina ponavlja se proces traženja - rekla je Teuta Piližota koja smatra da ljudi u Hrvatskoj imaju pogrešnu predodžbu o tome kako je raditi vani.

- Vani je zaista sve na vama. Ako novac ne osiguram sama, nitko mi ništa ne da. Mnogo je ljudi jednako motiviranih kao ja koji žele privući najbolje studente i postdoktorande. Vani se čovjek krvavo bori i mnogo radi za uspjeh. Ne siđete s aviona na crveni tepih gdje vam svi otvaraju vrata jer ste, eto, jako talentirani i pametni. Na sva vrata morate pokucati i otvoriti ih sami. Toliko puta dobijete negativan odgovor na aplikaciju za financijska sredstva, toliko puta dobijete oštre i čak zločeste kritike na vaše znanstvene radove, da se jednostavno naučite da je to dio posla. I, naravno, život nije fer pa sreća uvijek igra vrlo veliku ulogu - istaknula je Teuta Piližota.

Da je znanost jedna od najkompetitivnijih djelatnosti današnjice smatra i Hrvoje Tkalčić (46), izvanredni profesor seizmologije i matematičke geofizike na Australskom nacionalnom sveučilištu (ANU) u Canberri. - Od nas se očekuje da budemo vodeći znanstvenici u svom području u svijetu, kvaliteta i brojnost publikacija, ali i uspjeh u osvajanju projekata. Pritom se zahtijeva da budemo odlični predavači i komunikatori, pisci, akademski mentori doktorandima i postdoktorandima. K tome, mi smo administratori, menadžeri projekata, a očekuje se i da imamo vremena i za servis, tj. da sjedimo na raznim komisijama, budemo recenzenti za članke u peer review časopisima, voditelji grupa te aktivni u radu odsjeka i sveučilišta - kazao je Tkalčić, jedan od vodećih svjetskih seizmologa koji se bave unutrašnjom jezgrom Zemlje. Hrvoje Tkalčić diplomirao je fiziku - smjer geofizika na PMF-u u Zagrebu, a doktorirao na temu unutrašnjosti jezgre Zemlje na Sveučilištu California u Berkeleyju. Zatim je bio na postdoktoratu na Institutu Scripps u San Diegu te Lawrence Livermore National Laboratory, najvećem nuklearnom laboratoriju u SAD-u. Od 2007. godine radi na ANU, gdje ima tenure tj. stalnu poziciju.

- Iako se nakon dobrog doktorata pokazalo da je lako dobiti ponudu za mjesto postdoktoranda, tenure-track, a pogotovo stalna pozicija, ipak je drugačija priča. Ta tranzicija je akademski filter iz kojeg uistinu isplivaju rijetki. Osim napornog rada i konzistentnosti, uspjeha u objavljivanju radova u vodećim časopisima, treba biti i na pravom mjestu u pravo vrijeme. U vrijeme kad sam se ja natjecao za akademske pozicije, uspio sam biti u užem izboru na nekoliko mjesta. Na kraju sam najbolju ponudu dobio s ANU - prisjetio se Tkalčić. Kaže da mu nije bilo lako otići iz Kalifornije u Australiji.

Rijetke prilike

- Pozicije kao što je bila ova na ANU se rijetko otvaraju i malo je reći da je konkurencija bila najveća moguća. Obično se za takvu poziciju natječe 50-100 kandidata iz cijelog svijeta, a meni je tenure ponuđen na početku karijere na ANU, samo pet godina nakon doktorata. Takvu ponudu bilo je teško odbiti jer se na stalnu poziciju nakon doktorata u prosjeku čeka desetak godina - naglasio je Hrvoje Tkalčić. Njegova znanstvena karijera, baš kao i karijere Teute Piližote i Vladimira Ivkovića, vrlo zorno pokazuje kako su znanstvenici moderni nomadi koji se sele s jednog na drugo mjesto na zemlji.

- Kod mene su taj nomadski duh i žarka želja da dobijem stalnu akademsku poziciju prevagnuli u odluci da se preselim u Australiji. Selidba iz jedne sredine u drugu još je izraženija kod znanstvenika koji nemaju stalnu poziciju, nego su ovisni o ugovorima na određeno vrijeme. Oni su, ali i njihove obitelji, spremni na drastične korake da opstali u akademskom svijetu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 00:36