Nerazvikane ljepote

Što kažete na izlet u prošlost? Istražili smo neke od najmagičnijih utvrda u Hrvatskoj

Vodimo vas na naoko zaboravljene destinacije koje pršte legendama. Ovo su njihove priče...
 Xbrchx/Getty Images/istockphoto

Želite zakoračiti u daleku prošlost i uživati u miru, daleko od mnogo ljudi? Imamo savršen prijedlog. Hrvatska obiluje starim dvorcima, utvrdama, kulama i zidinama i najpoznatije od njih vjerojatno ste već posjetili, primjerice famozni Dubrovnik, romantični Trakošćan ili, pak, stonske zidine, najduži sačuvani fortifikacijski sustav na svijetu nakon Kineskog zida.

No, jeste li ikada čuli za Garić grad na Moslavačkoj gori ili, primjerice, posjetili stari grad Veliki Kalnik? Obje destinacije krcate su poviješću i legendama. U nastavku teksta vodimo vas upravo na takva mjesta: manje razvikana, često zaboravljena i nerijetko zapuštena, a opet - usprkos svemu - nekako bajkovita. Mnoga od njih naprosto zovu na kratki izlet, nerijetko planinarski, i možda čak i na piknik među zidinama prepunim povijesnih dogodovština. Ovo su njihove priče...

GARIĆ GRAD
Uz Medvedgrad, Garić grad je jedan od najstarijih srednjovjekovnih utvrđenih gradova u sjevernoj Hrvatskoj. Nalazi se usred Moslavačke gore, blizu mjesta Podgarić. Sagrađen je davne 1256. po nalogu bana Stjepana Šubića, a napušten je 1544. godine.

image
TZBBŽ

Uz njega se vežu brojne legende. Jedna od njih je ona o Ružici Garićgradskoj. Naime, prema predaji, na Moslavačkoj su gori bila smještena dva grada - spomenuti Garić grad i Jelengrad. Gospodari tih dvaju gradova bili su sušta suprotnost. Vladar Garić grada, Ružičin otac, bio je udovac i seljaci su ga pamtili po dobru. Svevlad, vladar Jelengrada, slovio je, pak, kao zao čovjek. U jednom su se trenutku njih dvojica zaratili i Svevlad je zatočio Ružičina oca. Ona je uspjela pobjeći te se sklonila kod lokalnog ugljenara kojemu je pomagala, a posao bi je povremeno odveo i u Jelengrad gdje je njezin otac robijao. S vremenom ju je zamijetila i Svevladova supruga te je uzela za sluškinju. Dobro je služila svojoj gospodarici te joj je ona dopustila da povremeno posjećuje svog oca, no Ružica je sanjala o tome da ga izbavi. Jednoga je dana, zahvaljujući sudbini, to i uspjela. Naime, Svevladov je sin upao u bunar kada njegova dadilja nije gledala, a Ružica ga je uspjela spasiti od smrti. Kad je Svevlad čuo što se dogodilo, pozvao ju je i rekao: "Vječiti sam ti dužnik što mi sina jedina spasi, reci što išteš i bit će tvoje!" Ona je, naravno, zatražila da oslobodi njezina oca, a on je bio prisiljen održati svoju riječ.

Druga legenda tiče se stijene podno ruševina Garić grada, koja izgleda kao da je u nju urezan trag kotača. Lokalno stanovništvo tu stijenu naziva "pukli kamen", a prema pričama je nastao tijekom gradnje Garić grada. Taj su grad, naravno, gradili kmetovi, a pothvat je bio toliko težak, kako za ljude tako i za životinje, da je, umirući od napora, čak i vol progovorio ljudskim glasom. "Proklet bio, Garić grade, vječno se rušio i nikad se ne porušio", prokleo ga je vol dok je volovskoj zaprezi kotač zapeo za spomenutu stijenu. Unatoč svemu, pa čak i batinjanju jadnih životinja, zaprega se nikako nije uspijevala izvući sve dok se - vidjevši toliku muku - sam kamen nije sažalio te prepolovio kako bi se zaprega oslobodila.

Treća legenda priča o ukletoj garićkoj kneginji i njezinu blagu. Ona je zbog kletve bila nevidljiva i zatočena, a onaj tko ju je želio osloboditi trebao je na Đurđevo prije zore sjesti na povišeni kamen uz gradska vrata i čekati izlazak sunca. Tada bi mu se približila zmija koju je potencijalni junak trebao poljubiti u čelo. Kad bi to učinio, zmija bi se pretvorila u prelijepu kneginju.

STARI GRAD VELIKI KALNIK
Taj kompleks utvrda, koje su počele nicati u 12. stoljeću, nalazi se na gori Kalnik u blizini istoimenog sela. To nije jedina stara gradina tog tipa na Kalniku. Na vrhu Malog Kalnika nalazi se još jedna, skromnije veličine - stari grad Mali Kalnik ili, kako ga još zovu, Pusti grad. No, upravo iz okolice Velikog Kalnika počinje niz kalničkih planinarskih staza, među kojima i ona poučna, otvorena 1996. godine i dugačka pet kilometara.

image
Martina Hrupić

Stari grad Veliki Kalnik impozantan je prizor. Doslovno je srastao sa stijenama Sv. Kataline, omiljene destinacije penjača koji tamo, ali i na drugim stjenovitim formacijama u okolici mogu iskušati oko 200 penjačkih smjerova.

Sama utvrda nalazi se na visini od oko 500 metara, a prvi je put spomenuta u 13. stoljeću. U idućem stoljeću ispod njega se razvilo srednjovjekovno predgrađe pod imenom Brezovica iz kojeg se razvilo današnje naselje Kalnik.

Od svog nastanka stari je grad tema brojnih legendi. Jedna od njih vezana je uz prodor Tatara, odnosno Mongola koji su pod Veliki Kalnik došli 1241. godine. Utvrdu nisu mogli osvojiti na juriš. Stoga su, kaže predaja, odlučili iscrpiti njezine branitelje, predvođene knezom Filipom Bebekom, i počeli opsadu. U utvrdi se navodno skrivao i sam kralj Bela IV.

Legenda kaže: "U tmini u noćnim satima, kada su mongolske straže drijemale i tako smanjile pozornost, neke ljudske sjene s granama na leđima primicale su se zidinama grada. Na opće iznenađenje branitelja, koji su sve to promatrali s visokih kula, očekujući neku novu tatarsku podvalu, poletješe prema zidinama šljivine grane bogate plodom. Tada su shvatili da ih to narod hrani, podržava i pomaže. Ponovilo se to više puta. Sočne šljive pridigle su im snagu i, na čuđenje Mongola, glad nije iscrpila branitelje grada. Stoga su Tatari odustali od daljnje opsade i krenuli dalje put Jadrana u potjeri za kraljem Belom IV.". Kada su Mongoli doživjeli poraz na Grobničkom polju, kralj Bela IV. je stanovnike kalničkog kraja u znak zahvalnosti proglasio plemićima koje je, kaže predaja, ostalo ljubomorno plemstvo podrugljivo počelo nazivati "šljivarima".

No, možda najinteresantnija priča vezana uz Kalnik tiče se ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda i njegove supruge Barbare Celjske, poznatije kao Crna kraljica. Nadimak je zaradila zbog zloće, okrutnosti i oholosti. Barbara Celjska, čiji je ljubimac gavran ljudima nerijetko do smrti kljucao oči, brkove i bradu, navodno je ljubovala s plemićima iz Medvedgrada, Susedgrada, Cesargrada... Pritom ih je vrbovala da joj daju zlato, a nakon što ih je iskoristila, oni bi misteriozno nestali. Vjerovalo se da ih je bacala s vrha kule u provaliju. Navodno se spetljala i sa svojim kaštelanom, to jest upraviteljem imanja. "Kada se prvi put Crna kraljica u pratnji svoga ljubavnika i kaštelana Velikog Kalnika na brzim konjima uputila prema susjednom Malom Kalniku, i kada ga je ugledala kako se smjelo i skriveno uzdiže na visokim, strmim i teško pristupačnim liticama poput jastrebova gnijezda, bila je ushićena njegovom ljepotom i skrivenošću. Odlučila je da se nadalje njih dvoje susreću ovdje, daleko od očiju kralju odanih slugu. Ljubav s kraljicom postupno je osilila kaštelana Velikog Kalnika, koji se polakomio ne samo za posjedima okolnih podanika", kaže legenda.

Kaštelan je terorizirao lokalno plemstvo, no oni to nisu htjeli trpjeti te su Barbaru i njezina ljubavnika tužili kralju. Ljut, njega je otpustio po kratkom postupku, a svoju suprugu potjerao iz Malog Kalnika te ju je zatočio u Melniku u Češkoj. Upravo zato što je od tamo protjerana, Mali Kalnik se naziva i Pusta Barbara, a stari grad Pusti grad. I dandanas se priča da je njezino krvlju dobiveno zlato zakopano negdje u okolici toga staroga grada. Prema predaji, čuvaju ga njezine podanice zmije, a stanovništvo još uvijek, kada zimi puše snažan sjeverac ili se pojavljuju riđovke i poskoci, zasluge za te prirodne pojave pripisuju upravo njoj.

Povjesničari su sumnjičavi prema opisanim legendama. Priznaju, doduše, kako je nedvojbeno da je Bela IV. doista bio na Kalniku i dijelio plemićke titule. No, nisu sigurni je li se tamo našao zbog same opsade ili je samo provjeravao stanje utvrde. Neki tvrde da mu nisu pomagali stanovnici Velikog Kalnika, nego Malog, a muče ih još dva podatka - da Tatari nisu baš pribjegavali opsadama te da šljive ne rode zimi. Prema jednom od mogućih objašnjenja, legenda o šljivarima samo je simpatična priča kojom su kalnički plemići pokušali prikriti činjenicu da su ih mnogo krupniji plemenitaši nazivali "šljivarima" zbog malih posjeda.

No, bila točna ili ne, legenda već godinama inspirira. O njoj se u svojoj epsko-lirskoj pjesmi "Šljivari" u "Povjesticama" raspisao i August Šenoa, dok je legendom inspiriran Milutin Majer napisao povijesni roman "Mongoli u Hrvatskoj".

Stari grad Veliki Kalnik nisu uspjeli osvojiti ni Turci. Iako je u 18. stoljeću izgubio svoju dotadašnju važnost, danas se smatra najočuvanijom utvrdom u tom dijelu Hrvatske. Do vrha vodi stubište te se pruža pogled na Bilogoru, Psunj, Papuk, Zrinsku i Petrovu goru.

CESARGRAD
Utvrda Cesargrad, smjštena na hrptu Cesargradske gore iznad doline Sutle i Klanjca, prvi put je spomenuta još 1382. godine. Točno 139 godina poslije završila je u vlasništvu obitelji Erdödy, koja je različitim građevinskim intervencijama pokušala poboljšati njezinu obrambenu funkciju. Unatoč tome nije izdržala pritisak ustaničke vojske u vrijeme Seljačke bune 1573. godine. Pala je 29. siječnja, kao strateški važan objekt, prepun topova i streljiva koje bi moglo poslužiti u borbi, a s vremenom je potpuno prepuštena zubu vremena i propadanju.

image
Martina Hrupić

Upravo takvu smo je i mi zatekli kad smo je posjetili prošle godine. Ogromna zidina odjednom se ukazala u zelenilu šume, a na prvu se činilo da je njezina unutrašnjost potpuno izvan dohvata. Unutrašnjost utvrde, koju su prema predaji navodno sagradili templari, preuzelo je divlje grmlje i bilje. No, moguće je ući u nju i isplati se. Iz same utvrde, nakalemljene na hrptu Cesargradske gore, pucaju predivni pogledi na sve strane, a širina panorame ovisi o vašoj hrabrosti.

KOSTELGRAD
Kostelgrad se nalazi na visini od 427 metara. Iako makadam vodi praktički do same utvrde, možete parkirati na njegovu početku, kod groblja s pogledom na crkvu sv. Emerika i župni dvor, te zatim prošetati kojih 20-ak minuta kroz gustu šumu. Na prvi pogled utvrda djeluje mnogo pitomije od druge u okolici, Cesargrada. Nešto se i renovira, a na samom početku stoji i upozorenje o penjanju na vlastitu odgovornost, no ako samo nastavite ravno, dočekat će vas metalne stepenice i odvesti u srce utvrde.

image
Martina Hrupić

Njezina unutrašnjost osvaja na prvu. Nas je lani, na ljeto, dočekalo nadasve dražesno okruženje - stare i propale zidine unutar kojih raste i cvijeta raznoliko poljsko cvijeće svih mogućih boja i među kojima se vrzmaju pčelice. O pogledima da i ne govorimo - Sutinska udolina pa procjep uz rječicu Kosteljinu. Posred njezine pitome cvjetne utrobe nasađeni su drveni stol i klupice.

Kada je točno podignuta utvrda, koja se nalazi na visini od 427 metara, nitko ne zna. No, ono što se zna jest da je neko vrijeme bila u vlasništvu obitelji Celjski, pa u rukama kneza Jurja Brandenburškog sve dok nije potpala pod bana Petra Keglevića Bužimskog. Navodno su je upravo Keglevići "pištolama" obranili od Turaka i posljedično izrodili 500 godina stari običaj pucanja iz kubura na Uskrs u Kostelu. Pucnjevi iz "pištola" navodno odjekuju na taj dan za vrijeme misnog slavlja, a tradicija ima i status zaštićenog nematerijalnog doba.

ZELINGRAD
U srednjem vijeku na obroncima Medvednice niknulo je nekoliko srednjovjekovnih utvrda. Tri najvažnije koje su čuvale Zagreb bile su svima poznati Medvedgrad na njezinu središnjem dijelu, Susedgrad na najzapadnijem obronku i Zelingrad na istoku.

U povijesnim se dokumentima Zelingrad, smješten na Zelinskoj gori, oko 5 kilometara od Svetog Ivana Zeline, spominje pod različitim imenima, primjerice Zelyn, Zelna i Zelnawar, a izgrađen je nakon navale Tatara. Prvi put se službeno spominje 1295. godine, no njegova točna godina nastanka nije poznata.

image
TZZŽ

Sam Zelingrad se sastojao od središnjeg stambenog dijela s unutarnjim dvorištem i vanjskog obrambenog zida s tri polukružne obrambene kule, a tijekom povijesti bio je u vlasništvu niza plemićkih obitelji. Pretrpio je isto tako i nekoliko požara, no nakon onog u 17. stoljeću više nije bio obnavljan te se već tada počinje spominjati kao ruševina.

Danas su vidljivi ostaci obrambenih kula s prednje i stražnje strane grada, prostor vanjskog dvorišta te stambeni kompleks grada s cisternom za vodu u unutarnjem dijelu grada.

PROZOR
Tvrđavu Prozor na uzvisini nad Vrličkim poljem i gradom Vrlika sagradio je 1406. g. bosansko-hrvatski herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Nalazi se na strateškom mjestu s kojeg se vide planine na istoku i na zapadu, Cetina i Perućko jezero, a smještena je na 459 metara nadmorske visine.

image
Vesna Peric/Getty Images/istockphoto

Ona, po stanju svoje očuvanosti, danas spada u najznačajnije srednjovjekovne tvrđave te predstavlja i zaštićeno kulturno dobro. Bila je dijelom malog obrambenog lanca utvrda na jugu Hrvatskog Kraljevstva, a Turci su je zauzeli 1523. godine.

RUŽICA GRAD
Ružica grad (Velika utvrda Orahovica) najveći je sačuvani utvrđeni grad u Slavoniji i općenito jedan od najvećih u Hrvatskoj. Istodobno je bio i utvrda, grad (odnosno burg), dvorac i tvrđava, a nalazi se na sjeveroistočnom obronku Papuka, na visini od 418 metara, iznad sela Duzluka i u okolici grada Orahovice. Riječ je o zdanju sa strateškom važnošću - iz njega se kontrolirao velik dio dravskog toka.

image
Grad Orahovica

Njegovo ime i dan danas je svojevrsni misterij. Neki ga povezuju s imenom sela Duzluk, jer duzem na turskom znači cvijeće, odnosno divlja ruža. Sam Ružica grad prvi put se spominje 1357. godine, a u narednim je stoljećima u rukama raznih velikaša. U vrijeme turske vlasti služio je kao sjedište turskih trupa, a svoju važnost gubi početkom 18. stoljeća.

PUSTI LOBOR
Riječ je o jednom od najmanjih srednjovjekovnih utvrda Krapinsko-zagorske županije, no spada u značajnije spomenike srednjovjekovne arhitekture na sjeverozapadu Hrvatske. Nalazi se na jugozapadnim obroncima Ivanščice, kojih tri kilometara od naselja Lobor, na 520 metara visine. U dokumentima se kao utvrda prvi put spominje 1259. godine. Što se tiče ljubitelja legendi, on skriva jednu posebnu - o okrutnom vitezu Crnom Tomi Loborskom kojeg u svojim djelima spominje i Marija Jurić Zagorka.

image
Linda Bednjanec/Lobor/TZKZŽ

Tomo Loborski navodno je bio jako okrutan, a u svoj zamak je dovlačio otete žene. Nije mu bilo bitno jesu li sluškinje, plemkinje ili seljanke. Prema legendi, bio je osrednjeg rasta, širokih prsiju i ramena i odavao je dojam čudna čovjeka. Te jedne noći bio je jako nestrpljiv - htio je oteti lijepu Katicu, kći vlastelina Oštrc-grada Babonića i riješiti se mladog Zmajića, koji se zaljubio u Katicu. No, sluga Tome Loborskog, Petar, pomogao je Zmajiću da pobjegne, a kasnije da Zmajić s vojnicima provali u grad te ubiju Tomu i oslobode Katicu. Sluga Petar sve je to napravio iz osvete. Naime, Toma je oteo njegovu odabranicu Maricu kojoj je bilo draže da se baci s kule nego da postane Tomina ljubavnica.

OŠTRC
Utvrda se nalazi na visini od 736 metara i spada među najviše u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Do nje vodi i planinarska staza. Ne zna se kada je utvrda točno sagrađena, a kroz povijest je vlasnike mijenjala kao čarape. Uz sam Oštrc i okolni kraj veže se niz legendi.

image
Neven Pisacic/Alpha aplikacije/TZ Zlatar

Jedna se odnosi na sam postanak svijeta. Naime, nakon što je Bog stvorio zemlju i podijelio ljudima sve dijelove svijeta, krajeve sjeverno do Ivanščice želio je ostaviti za sebe. Potpuno je zaboravio na Ivančane, a kad su ga oni pitali koji je kraj dodijeljen njima, rekao je da je već sve podijelio. Pomirili su se sa svojom sudbinom, no onda im je Bog rekao: "Da ne ostanete bez svoje grude, dajem vam ono što sam ostavio za sebe, a to je najljepši kraj na svijetu podno Ivančice uz rijeku Bednju".

Prema drugoj legendi pak je bio rat i trudna je kraljica pobjegla u Oštrc jer su joj njegovi građani bili najvjerniji te im je uzvratila gestom. "Da vam dam novce, te bi potrošili, dat ću vam 'zeleni dar', što bude za 'vjekovječinu'", navodno je ustvrdila i poklonila im šume. Upravo u šumu i zelenje danas su zavijeni ostaci te utvrde s koje se pruža predivan pogled na okolicu.

VRGORSKE KULE
Vrgorske kule, kojima se danas tepa "svjetionici vremena", nastajale su tijekom dugog razdoblja nesigurnosti života i sukoba koji su se odvijali između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva, Kandijskog rata te Morejskog rata. U njima su živjeli feudalci, turski begovi, poslije mletački namještenici, serdari i kapetani, a i dandanas su posebnost vrgorske stare varoši.

image
TZ grada Vrgorca

S najljepšim pogledom je kula Avala, smještena na uzvisini iznad grada na pristupnoj stazi prema tvrđavi Gradina, najveća i danas najslavnija je Dizdarevića kula za koju se drži da se u njoj rodio pjesnik Tin Ujević, najmisterioznija je kula begova Cukarinovića za koju je sam pjesnik tvrdio da je upravo ona njegova rodna, dok su najmanje kule Mujage Šabića i Mumin-age Atlagića. Na bogatu povijest Vrgorca danas podsjeća i tvrđava Gradina, nekada zvana Grad, iz 15. stoljeća.

Gradina pripada lancu utvrda u unutrašnjosti Dalmacije smještenih uz liniju važnih prometnih pravaca, koji su još od prapovijesnih vremena spajali Dalmatinsku zagoru i primorje.

SOKOL GRAD
Prvi pisani spomen te utvrde, nazvane "zaštitnikom Konavala", koja je sagrađena na 25 metara visokoj stijeni, datira iz 1391. godine. Riječ je o utvrdi bosanskih velikaša koja je 1420. godine došla u posjed Dubrovačke Republike. Smatra se da je napuštena 1667. godine te su nakon toga žitelji okolnog područja koristili njezino kamenje za gradnju kuća i ostalih objekata. No, u travnju 2013. potpuno je obnovljena i otvorena za javnost.

image
Miroslav Vajdic/Getty Images/istockphoto

U kasnom srednjem vijeku Sokol je bio grad iz kojeg su tamošnji vladari upravljali Konavlima, a današnji su joj izgled uglavnom dali Dubrovčani od 1420. do 1482. godine. Utvrda ima tri razine utvrđenja. Najniži je Kamen, gdje se sklanjalo stanovništvo. Na drugoj su se razini nalazile kuhinjska peć, spremište za hranu (kasnije cisterna), kuća za smještaj vojske, sanitarni čvor i stražarska kula. Na najvišoj, najsigurnijoj razini nalazilo se ono najbitnije - spremište hrane i oružja te, među ostalim, kastelanov stan te crkva.

Prema odluci iz 1471. godine, djeca mlađa od deset godina trebala su se, u slučaju potrebe, ipak smjestiti u unutarnju (gornju) tvrđavu, žene i svi koji nisu za oružje između vanjskih i unutarnjih vrata tvrđave, odnosno unutarnjeg i vanjskog zida, a svi sposobni za borbu trebali su ostati vani. Jednako tako, zanimljivom odlukom iz 1449. godine propisano je da kastelan, zapovjednik utvrde, mora biti mlađi od 25 godina i da za vrijeme mandata nijednom ne smije izaći iz tvrđave.

NOVIGRAD NA DOBRI
Utvrda Novigrad na Dobri na desnoj obali te rijeke vjerojatno je nastala u 14. stoljeću, a u vlasništvu je Frankopana do njihove propasti 1671. godine. Poznata urota Zrinsko-Franskopanska djelomice je organizirana upravo na tom posjedu.

image
Turistička Zajednica Karlovačke županije - TZKŽ

Kratko vrijeme njezini su vlasnici bili i pripadnici malteškog reda, a u doba baruna Patačića, u drugoj polovici 18. stoljeća, uređena je kao barokni plemićki dvorac. Njega je 1783. godine, na putu prema moru, posjetio i car Josip II. U Drugom svjetskom ratu, u siječnju 1944. godine, grad su spalili partizani. U požaru, navodno, nije stradala jedino kapelica sv. Lovre na katu zapadne kule.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 10:16