ŽIVOTNI INTERVJU

MATKO TREBOTIĆ 'Arhitekturu sam napustio jer je moja želja za slobodom bila prevelika'

Sa mnom su u školu išli Nikša Bareza, Tonči Petrasov Marović, Edo Galić, Petar Brečić i drugi, jaka jezgra ljudi koji su se poslije afirmirali u kulturi. Bio sam loš đak, šetao sam po Marjanu, maštao, i nisam prošao maturu. Čekajući sljedeću maturu počeo sam crtati
Matko Trebotić
 Ranko Šuvar / CROPIX

Izložbama u Splitu pa u Zagrebu Matko Trebotić obilježio je pedeset godina od svoje prve samostalne izložbe. Danas Trebotićev opus poznajemo po slikama, no prije se bavio i performansima, teatrom i prostornim instalacijama, surađujući i sa znamenitim njemačkim umjetnikom Josephom Beuysom. Prvi je njegov rad restoran u Milni na Braču iz 1964. godine. Diplomirao je, naime, arhitekturu, a slikarstvom se počinje baviti kasnije, nakon studija u Essenu kod Hermana Schardta. Njegove novije slike, sam će reći “tragaju za apsolutom svjetla i bjeline”. U monografiji je o njegovu radu pisao Viktor Žmegač, koji tumači da je riječ o originalnoj apstrakciji, radovima koje je potrebno dulje promatrati da bi se proniknulo u srž stvari.

Oduvijek ste znali da ćete biti slikar?

- Ne. Rođen sam na Braču, odrastao u Splitu, gdje sam pohađao Klasičnu gimnaziju. Sa mnom su u školu išli Nikša Bareza, Tonči Petrasov Marović, Edo Galić, Petar Brečić i drugi, jaka jezgra ljudi koji su se kasnije afirmirali u kulturi. Bio sam loš đak, često sam šetao Marjanom, maštao, i nisam prošao maturu. Čekao sam zatim godinu dana na sljedeću maturu i u toj sam godini crtao intenzivnije nego inače. Još sam kao dijete počeo crtati nesvjestan o značenju umjetnosti.

Uvijek sam bio kreativan, primjerice u razdoblju neimaštine u razdoblju Drugog svjetskog rata, kad nam roditelji nisu puno toga mogli priuštiti, radio sam igračke od krep papira. Izradio bih cijelu crkvenu opremu kad bih se igrao svećenika ili ratnu kad bih se igrao ratnika. Tada su se pojavile i dvije moje ljubavi, prema kazalištu i prema nogometu. Živjeli smo na sjevernoj strani Marjana, često bih prolazio Plinarskom ulicom, fascinirali su me susreti s igračima Hajduka i s čarobnom kutijom teatra.

Trenirali ste nogomet?

- Neko sam vrijeme ozbiljno trenirao, susjed mi je bio veliki Tomislav Ivić, od čije smo momčadi bili bolji, no nisam došao do ozbiljnijih nastupa. Bio sam golman, visok sam 1,73 centimetra, došli su neki dečki koji su bili viši od mene.

I, onda, ipak umjetnost?

- Moja je majka neke moje materijale odnijela znamenitom Ivanu Galiću. Potom se nekako povela rasprava o tome što ću studirati. Inače, kasnije smo u ostavštini pronašli da je majka u doba koledža akvarelirala, crtala, to nismo znali kao djeca. Ona je bila domaćica, moj se otac školovao za svećenika, završio je teologiju, no nije se nikada bavio tim zvanjem. Upoznao je moju majku u Milni i oženili su se. Otac je radio kao činovnik i većinom kao učitelj, predavao je hrvatski. Inače, jedan akvarel vrča koji je majka naslikala i ima vrlo jasne forme čitavo je vrijeme kod mene, i danas visi na zidu u mojem dnevnom boravku.

Vaša vam majka nije nikad pričala o tome vrču?

- Nije, nismo je nikada vidjeli da crta, iako smo kasnije doznali da joj je to bila želja. Imala je previše briga i problema sa četvero djece i s jednom, činovničkom plaćom nije bilo lako izaći na kraj. Kad sam prvi put izlagao u Njemačkoj, a sada je, dakle, prošlo pedeset godina, poslao sam joj nekoliko tekstova o izložbi koji su izašli u tamošnjim novinama i bila je jako zadovoljna. Budući da sam u početku radio kao arhitekt u nekoliko biroa, moj je uspjeh u umjetnosti došao kasnije. Nažalost, moja majka to nije doživjela, umrla je relativno mlada. No, znala je govoriti koliko je ponosna što je njezin sin umjetnik u stranoj zemlji.

Rođeni ste na Braču, već kao dijete dolazite u Split?

- S Brača sam i po majci i po ocu. Kad smo došli u Split imao sam dvije godine, no sjećam se fascinacije tim gradom, a posebno vlakovima i brodovima. Ne pitajte me kad sam rođen, ne tajim taj podatak, može ga pronaći tko želi, no ne volim kad mi piše.

Neću vas pitati za datum rođenja. No, išli ste u školu ipak u Milnu, ne u Split?

- Nisu me poslali u školu u Split jer se nastava održavala na talijanskom. Moji su roditelji vjerovali, u romantičnom zanosu, da to neće dugo trajati, i poslali su me teti u Milnu, gdje je nastava bila na hrvatskom. Kao dijete, šestogodišnjak, patio sam odvojen od roditelja, braće i sestara. Teta je bila beskrajno dobra, ali je bila sama u toj velikoj, nezagrijanoj kući. U kući je bilo brdo knjiga, moji su stričevi bili već doktori prava. Utjeha mi je bila golema biblioteka, i počeo sam puno čitati, od povijesnih knjiga do revija i magazina. Tada počinjem i crtati.

Govorite o crtanju u mladim danima. No, odlučujete se upisati arhitekturu?

- Moja starija sestra koja je prilično realna i čvrsto na zemlji, odgovarala me od toga da upišem povijest umjetnosti, smatrala je da ću biti bez kruha upišem li taj studij. Ona je predložila da studiram arhitekturu, kao kompromis, da je to inženjerski posao i da će biti dobitna kombinacija. Majčin je brat bio doktor u Beogradu i otišao sam onamo na studij. No, njegova je obitelj živjela na Terazijama, ja na Voždovcu u baraci. Grijanja nije bilo, bilo je jako hladno zimi, najčešće sam tamo išao samo prenoćiti, vraćao bih se zadnjim tramvajem u jedanaest navečer.

Imali ste poznate profesore na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, Nikolu Dobrovića, najpoznatijeg po hotelu u Lopudu, i Bogdana Bogdanovića, autora među ostalim i Kamenog cvijeta?

- Nikola Dobrović bio je moj profesor i jako je utjecao na mene. Bogdanović je predavao na istom fakultetu, no ne i meni. No, tijekom studija smo se sprijateljili, čak je otvorio i jednu moju beogradsku izložbu kao gradonačelnik, uz koju je napisao i esej. Izložba je bila u galeriji moje prijateljice Nede Arnerić koja je u divnoj građanskoj kući s početka stoljeća u dvorišnoj zgradi otvorila galeriju. Mislim da sam prvi tamo izlagao. S Bogdanovićem sam se družio do njegove smrti, umro je u Beču, gdje je živio sa suprugom u vrlo skromnom stanu, tamo sam ga znao posjećivati. Govorio mi je da je rat zločin, no da se uvijek mora znati tko je agresor, a tko brani. To je i njegova i moja istina.

Bogdanović je bio velik čovjek...

- On i Dobrović bili su antipodi u arhitektonskom pogledu, Dobrović je bio agresivniji modernist. Nisam razgovarao s jednim o opusu onog drugog, no nisam siguran da bi se uvijek složili jedan s drugim. Svoj prvi i jedini arhitektonski objekt, restoran u Milni, radio sam pod utjecajem Dobrovićeve škole i radikalizma. Bila je to avangarda u to doba, i tko želi shvatiti moj čitav opus, mora uzeti u obzir taj projekt na kojemu sam radio otprilike godinu. Objavljen je u časopisu Čovjek i prostor, što je u to doba bila stvar prestiža.

Nakon povratka u Brač, neko ste vrijeme radili i kao građevinski inspektor?

- Morao sam odraditi stipendiju. Radio sam kao pomoćnik, nisam imao dozvolu za inspektora. No, nisam ni u snu priželjkivao taj posao. Imao sam uz sebe čovjeka koji je imao razumijevanja za mene. On je radio odličan posao, borio se s pritiscima koji prate ovaj sektor, no vidio je da su moje ambicije negdje drugdje, imao je razumijevanja za mene i pustio me da odem.

Spomenuli ste Vaš hvaljeni restoran u Milni iz 1964. , jednostavnog, geometrijskog oblika. Restoran je danas nažalost devastiran a bila je to i tema jedne vaše nedavne izložbe. Zašto se više niste bavili arhitekturom?

- Moram reći da mi je drago da sam se posljednjih godina sprijateljio s Brankom Franceschijem (ravnateljem Galerije umjetnina Split, op.a.), on je jedan od prvih koji je od početaka do kraja shvatio moj opus. Bilo je to doba kad se išlo van, čekao sam radnu dozvolu iz Alžira, Francuske ili Njemačke, i prvo je došla iz Njemačke. Završio sam u jednom malom, povijesnom gradu Bottropu, rodnom mjestu Josefa Albersa, majstora Bauhausa, za što vjerujem da nije slučajnost. Kada sam išao produljiti vizu, susreo sam kolegicu koju sam poznavao sa studija u Beogradu. Rekla mi je da se gradi novi kampus, uzeo sam portafolj sa svojim stvarima, prijavio se i dobio posao.

Kasnije sam prešao u drugi ured, gdje sam imao status partnera, dobivali smo i nagrade na natječajima. Bio sam i u ekipi koja je radila nacrte za Sveučilište u Essenu, koje i danas funkcionira. Da sam kojim slučajem ostao, dobio bih svoj dio kolača. No, pomisao da bih tamo radio čitav život meni je značila robiju. Njemačka je u tom trenutku postala jedan od centara umjetnosti, recimo, u Düsseldorf dolazi stvarati Yves Klein. Tu se ponovno počela javljati moja želja za slobodom. No, znao sam ako samo tako ostavim posao, moram izaći iz zemlje, gubim radnu dozvolu. Odlučio sam, potom, naučiti grafičke tehnike. U Essenu je jedna fantastična škola koja je osnovana 20-ih godina 20. stoljeća. Na jednom je mjestu obuhvaćala sve umjetnosti, i grafičku umjetnost, slikarstvo i sl.

Došao sam dekanu s mojim radovima, on mi je rekao da sam već formiran kao umjetnik i upisao me kao majstora đaka u majstorsku radionicu. Učio sam grafiku, litografiju, bakropis, suhu iglu. Počele su izložbe, nagrade, moje su se slike dobro prodavale, došao sam u kontakt s galerijama i prihvatili su me. Tada mi se dogodila ona priča iz Glembajevih o “prvom milijunu”, naravno, pod navodnicima. No, odjednom sam zarađivao i po 12.000 maraka mjesečno. Danas zahvaljujući tom razdoblju imam i kuću i atelijer. Bilo je i sušnih godina za mene u dugom razdoblju, ali sam izdržao.

Kako ste se osjećali?

- Kako biste se vi osjećali da od sutra imate dvanaest puta veću plaću nego danas? No, vremena se mijenjaju. Na mojoj zadnjoj izložbi u Splitu, u organizaciji Galerije umjetnina, izveo sam Manifest zlatnog križa, kao protest protiv dominacije umjetnosti anglosaksonskih zemalja, Njemačke, Engleske, Amerike, gdje se slika primjerice Georgea Baselitza, prodaje za više milijuna dolara ili eura, a umjetnici iz drugih zemalja nemaju te šanse.

No, i Gerhard Richter, Nijemac, tvrdi da su cijene njegovih slika prenapuhane...

- Da, to s pravom govori. On je živući autor čije se slike prodaju za desetke milijuna eura. Mora postojati neka mjera, ali je uza sve Richter veliki umjetnik, iznimno ga cijenim.

Na Vas je utjecao i Joseph Beuys, poznanstvo, pa i prijateljstvo s umjetnikom za kojeg bi se naizgled reklo da je drukčiji od vas. Zajedno ste, svojedobno, imali i izložbu?

- Da, Beuys je jako utjecao na mene. Pa čak i politički, on je bio pripadnik stranke Zelenih u Njemačkoj, a ja sam, i to prvi put govorim za novine, jedan od osnivača Zelene akcije u Splitu. Bilo je to šaroliko društvo, radio sam za tu stranku i vizualni identitet, primjerice bedževe. Nažalost, ne mogu ih pronaći, zna mi se dogoditi da zagubim stvari koje sam prethodno napravio. Beuys i ja smo bili susjedi u Düsseldorfu, napravili smo i jedan crtež koji smo zajedno potpisali. Imali smo mnogo toga zajedničkog, primjerice vezanost uz zemlju.

I ja sam u Düsseldorfu napravio izložbu vezanu uz moju zemlju, Beuys je bio upoznat s tim projektom. Moje su slike univerzalne, no ukorijenjene u podneblje. Izvan granica morate biti objema nogama u svojoj zemlji, tu nema ništa nacionalističko. Uvjerenje da se nešto može na vlastitom terenu me je i dovelo natrag u Hrvatsku. I ljevičar sam i vjernik, vjerujem u jednog Boga za sve. Nisam pogriješio vrativši se u Hrvatsku i Dalmaciju, tu su moji obzori. I čitav svoj život dobro živim od umjetnosti kao samostalan umjetnik.

Kritika vas hvali, posljednjih desetak godina radite pročišćene slike, bijele...

- Tek posljednjih godina počeli su obraćati pozornost na moj opus i ‘otkrivati’ me, pogotovo mladi kustosi i umjetnici.

I što sada, nakon što ste proslavili pola stoljeća karijere?

- Nisam to proslavio, nemojte me krivo shvatiti, ne slavim ni rođendane, obilježio sam pedeset godina djelovanja na sceni. Radim na nacrtima, dogovaram, da se napravi jedan manji muzej u mojoj rodnoj Milni s mojim radovima. Nacrte radi moj sin Frane, koji je trenutačno arhitekt u poznatom bečkom birou, Berger+Parkkinen.

I što dalje?

I danas radim svaki dan osam sati u svojem splitskom atelijeru. Čekaju me nove izložbe, prva je u Seulu, gdje sam već izlagao devedesetih, kad su mi otkupili neke radove.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 11:46