POLEMIKA

PAVIČIĆ ODGOVORA NOVINARU INDEXA MAZZOCCU Za njega je školsko gradivo datoteka podataka nalik onoj koju posjeduju natjecatelji u 'Potjeri'

 
Ilustracija
 Ilustracija / Profimedia, Alamy

U prošlom broju Magazina kolega novinar Vojislav Mazzocco polemički se osvrnuo na moju kolumnu od 7. prosinca, u kojoj kritiziram zamisli o vrednovanju nastavnika prema rezultatu. Odmah ću reći - drago mi je da je Mazzocco objavio svoj polemički odgovor. Drago mi je ponajprije zato što je prvi put razjasnio svoj do tada uvelike magloviti i nedefinirani prijedlog. Ali, drago mi je i zato što odgovor kolege Mazzocca dodatno potvrđuje glavnu tezu mog teksta. Potvrđuje, naime, da imamo fundamentalno različite poglede na to što je škola, čemu škola služi, pa samim tim i - kako se valorizira.

Favoriziranje gimnazija

Za početak moram reći da držim nepravednom, pa i uvredljivom Mazzoccovu tvrdnju da podcjenjujem manualni rad. Mazzocco očito nalazi simptome mog navodnog podcjenjivanja manualnog rada u mom zalaganju za školski sistem koji bi bio inkluzivan, koji bi bio horizontalno što prohodniji i koji ne bi one s lošijim socijalnim startom prerano “parkirao” na sporedni kolosijek. To je razlog zašto sam bio i još uvijek jesam skeptičan prema favoriziranju gimnazija kroz sustav državne mature.

To je bio i još uvijek jest razlog zašto sam sumnjičav prema dualnom modelu za strukovne škole. Ne vjerujem u koncept školstva u kojem su u šestom ili osmom razredu neki “naprosto” odlični, a neki “naprosto” dovoljnaši, a da se u obzir ne uzimaju eksterne varijable, od šikljanja testosterona i broja knjiga u kući, pa do kapitala i novca uloženog u repeticije. Moj pogled na školstvo, priznajem, neskriveno je ideološki. Ali, takav je i onaj kolege Mazzocca, samo što je on to nesklon priznati bilo sebi, bilo nama.

Vratimo se na prijedlog sustava testiranja koji predlaže kolega. Postoje tri razine problema koje izviru iz takvog sustava trajne evaluacije. Prvi, i najmanje bitni, su oni praktični. Ne razumijem kako bi se evaluirao nastavnik koji bi naslijedio drugog nastavnika, ne razumijem kako bi se uspoređivali rezultati nastavnika koji djeluju u različitim sredinama i socijalnim kontekstima, ne razumijem kako bi se uspoređivali rezultati nastavnika u dominantno muškim i dominantno ženskim školama, na selu i u velegradu.

Ne shvaćam kako bi se vrednovale zamjene, ni kako bi se vrednovali danas nažalost jako česti heroji hrvatskog školstva - nastavnici koji rade u četiri ili pet škola jer samo tako kumulativno “iščupaju” satnicu. Dopuštam da bi bio moguć neki izvanredno kompleksni matematički model pun varijabli, koji bi iskalkulirao sve te eksternalije, ali nisam u to odviše uvjeren.

S megasustavom perpetuiranog testiranja koji predlaže kolega postoji, međutim, i drugi, kudikamo veći problem. Ono što kolega s Index.hr-a propušta uočiti je da testiranje uvijek povratno utječe na ono što se testira. O tome postoji velika društvena debata, i to upravo u sustavima u kojima se testira puno, kao što su anglosaksonski, pa i tamo postoji nemali broj autora koji u opsesiji testiranjem vide krupni problem. Taj se problem dijelom da očitati i u Hrvatskoj na primjeru Majke Svih Testova - dakle, državne mature. Onog časa kad je ona uvedena, strukovne su se škole ispraznile, a pritisak na gimnazije postao je strašan.

Čim je uvedena, nastavnici hrvatskog prestali su davati na čitanje knjige koje bi djecu mogle zanimati i počeli im gurati knjige koje “bi mogle biti” na maturi. Čim je uvedena, i učenici i roditelji prestali su se zanimati za predmete koji nisu obavezni na maturi i fiksirali se jednosmjerno samo na tri koja jesu. To su samo lokalizirani primjeri načelnog efekta testiranja. Formalizirano testiranje u školskom sustavu ima nezgodno svojstvo da se pretvara u svrhu škole. Svi aspekti školskog rada koji nisu pravocrtno u funkciji testa spontano se zapostavljaju, pa test počinje povratno oblikovati i metode rada i gradivo i način vrednovanja.

No, čak i taj drugi prigovor Mazzoccovim idejama nije onaj najvažniji. Najvažniji je treći. Kolega s Index.hr-a i ja se, naime, fundamentalno razlikujemo u poimanju onoga čemu škola služi. To se vidi u primjerima znanja koja bi po njemu trebala biti predmet testiranja. Učenik bi, veli, morao “tečno razumjeti i pročitati prvo pjevanje Ilijade, morao bi znati da postoji više Benkovaca, da se Istanbul prostire na dvije obale, a Bosut teče sporo”.

Za Mazzocca, školsko gradivo je datoteka podataka pomalo nalik onoj koju posjeduju natjecatelji u “Potjeri” ili “Milijunašu”, a sustav testova služio bi tome da razluči one nastavnike čiji đaci mogu doseći 250.000 i one čiji dosežu tek pišljivih 10.000. Treba reći da Mazzocco uopće nije usamljen u takvom poimanju škole. Ta filozofija školstva uvelike je oblikovala dosadašnju hrvatsku školu i kurikulume. Kolega Mazzocco se po idejama što i kako u školi treba učiti neobično skladno uklapa u hrvatski konzervativni obrazovni mainstream

Ideološki ratovi

Škola je, međutim, kudikamo kompleksnija ustanova. Sociologija nas uči da postoji sijaset ciljeva kojima ona služi. Služi formalnom napredovanju u hijerarhiji - zato neka količina testiranja mora postojati, od pravosudnog i arhivskog ispita, do testa u autoškoli. Škola služi i direktnom ovladavanju nekom vještinom - zato su i u srednjem vijeku postojali šegrti. Škola služi i u participiranju u kulturi dominantne klase. Zato se oko toga što je kultura dominantne klase i mogu voditi kurikularno-ideološki ratovi.

Jedni će inzistirati da je ta “opća kultura” Zoranić, drugi da je “opća kultura” Johnny Štulić, premda su kultura vladajuće klase (kojoj, da se razumijemo, pripadamo i kolega Mazzocco i ja) danas zapravo “Žica”, David Lynch, Nick Cave ili White Stripes. Povrh svega toga, škola služi tome da formira cjelovitu osobu - cjelovitu u životnim stilovima, cjelovitu kao kulturnog konzumenta, cjelovitu kao građanina. Ono što je u školi najvažnije, ukratko, naprosto se ne može izmjeriti i testirati.

Zato bih se vratio na dio moje kolumne na koji se kolega Mazzocco nije u svom članku ni osvrnuo, jer je, pretpostavljam, mislio da se šegačim. Ali, ja sam zapravo bio smrtno ozbiljan. Želimo li po svaku cijenu testirati nastavnike? Dobro. U tom slučaju postoji samo jedan pošteni način da se testira njihov rad. Nastavnika politike i gospodarstva testirat ćete tako što ćete ispitati koliki postotak njegovih bivših učenika redovno glasa, sudjeluje na javnim raspravama i uredno plaća porez. Nastavnike biologije možete testirati tako što ćete izmjeriti koliko njegovih bivših učenika redovno jede raštiku i kelj, ide na mamografiju i cijepi djecu. Nastavnika hrvatskog ćete testirati tako što ćete istražiti koliko njegovih bivših učenika ima iskaznicu posudbene knjižnice.

Ni taj sustav neće biti pravičan, jer, opet, neće računati na eksternalije kao što su klasa, sredina ili socijalni kapital učenika. Ali, barem će mjeriti ono što u školi jest i mora biti mjera stvari.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 19:22