U jednoj od scena druge sezone serije “Sluškinjina priča” delegacija Gileada odlazi na pregovore u susjednu Kanadu. Grupa Gileđana tako se nađe u Torontu, gdje se voze gradom i gledaju uokolo. Nakon što gledatelj sezonu i pol prati radnju u monstruoznom ambijentu kršćanske teokracije, likovi serije prvi se put nađu u zemlji koja izgleda - pa, normalno. Ljudi su odjeveni normalno, idu kud hoće, parovi se grle na ulici, sjede u kafiću. U tom trenutku, gledatelj “Sluškinjine priče” ne može a ne osjetiti emociju koja je očito bila promišljeno ukalkulirana u dramaturgiju serije. Osjeti olakšanje što vidi svijet navlas isti kao onaj - u kojem sam živi.
Komentirajući “Sluškinjinu priču”, Slavoj Žižek je svojedobno analizirao upravo to osjećanje. Napisao je kako serije poput “Sluškinjine priče” kod gledatelja kreiraju nostalgiju - ali, ne nostalgiju za prošlošću, nego za sadašnjošću.
Nakon što čovjek pogleda novu HBO-ovu seriju “Plot Against America”, mogao bi dopuniti Žižekov komentar. Došli smo dotle da čak nismo nostalgični za sadašnjošću koju imamo (i gubimo). Dotle je došlo da smo nostalgični i spram povijesti koju imamo. Jer, ispada, mogli smo umjesto ove imati mnogo goru.
Ključna razdjelnica
Serija “Plot Against America” - koja na HBO-u kreće ovog ponedjeljka - distopijska je serija koja prati paralelnu povijest Sjedinjenih Država, u kojima je 1938. na vlast došao simpatizer nacizma. Serija je nastala po istoimenom romanu slavnog židovsko-američkog romanopisca Phillipa Rotha iz 2004. Rothov roman u šestodijelnu su televizijsku seriju pretočila dvojica možda najvažnijih televizijskih pripovjedača 21. stoljeća - Ed Burns i David Simon. David Simon bivši je novinar Baltimore Suna, koji je Burnsa upoznao prateći za svoj list crnu kroniku. Burns je pak vijetnamski veteran, potom inspektor baltimorske policije, a na koncu učitelj u jednoj baltimorskoj sirotinjskoj školi (to je iskustvo opisao kao “traumatičnije od Vijetnama”).
Nakon što su se koncem 80-ih upoznali radeći na TV adaptaciji Burnsove publicističke knjige “Corner”, Simon i Burns su nastavili raditi zajedno i u suradnji kreirali neke od antologijskih serija suvremene ere televizije, poput “Odjela za umorstva” i “Žice”. Može se mirno reći da su upravo Simon i Burns tijekom kasnih 90-ih i ranih 2000-ih pretvorili TV seriju u ono što je ona danas: pripovjedni ekvivalent velikim društvenim romanima 19. stoljeća. Sve to vrijeme, Simon i Burns su se često koristili ranije ukoričenim materijalom. Svoje su serije temeljili na svojim ili tuđim novinarskim knjigama, dokumentarnim i povijesnim djelima. Ali, nikad nisu adaptirali ni jedno djelo fikcije. Do ovog.
U trenutku kad je 2004. napisao “Plot Against America/Zavjeru protiv Amerike” Philip Roth je već bio jedan od najcjenjenijih američkih prozaika - dobitnik Pulitzera i jedan od ljudi koje se redovno spominjalo u širem krugu za Nobela. Njegove knjige imale su i utjecaj i medijski odjek. Ipak, ništa što je dotad Roth napisao nije tako odjeknulo kao knjiga u kojoj priča paralelnu povijest Amerike, ali Amerike koja postaje fašistička zemlja.
Rothov roman počinje godinom koju pisac vidi kao ključnu razdjelnicu: ta godina je 1939. U Europi je već rat, fašizam neodoljivo nadire, a Sjedinjene Države su podijeljene između onih koji drže da Britaniji i Francuskoj treba pomoći, i onih koji smatraju da rat u Europi nisu američka posla. Ti drugi - svaka slučajnost je namjerna - imaju slogan kao i Trump: “America First” (Amerika je prva). Prvu skupinu predvodi aktualni predsjednik F. D. Roosevelt koji se sprema tražiti novi mandat.
Glasnogovornik izolacionista je Charles Lindbergh (1902), čovjek koji u tom trenutku ima 37 godina i auru nenadmašnog američkog heroja. Koju godinu ranije Lindbergh je sa svojim aviončićem “Spirit of St.Louis” prvi preletio atlantski ocean, okrenuvši novi list u povijesti zrakoplovstva. Lindbergh je mladi, odvažni, lijepi heroj arijevskog izgleda. Lindbergh je također i glasni zagovornik izolacionizma. No, iza tog političkog stava ne krije se samo apstraktni pacifizam. Lindbergh je poluotvoreni simpatizer Hitlera, smatra da bi se Njemačka i SAD trebale udružiti protiv “azijskog komunizma”, a u privatnim i javnim govorima nerijetko iskazuje izljeve rasizma. U jednom od takvih govora optužit će Engleze i Židove da kao dvije interesne skupine Ameriku protiv njene volje hoće uvući u rat. Poput svih antisemita, aludirat će na pozicije koje Židovi imaju u medijima i filmu, držeći da preko njih nastoje zatrovati um Amerikanaca ratnim huškanjem.
U “stvarnoj” povijesti Roosevelt je osvojio drugi mandat, a SAD je ušao u rat. U paralelnoj povijesti koju pripovijeda Rothov roman, Lindbergh će izboriti republikansku nominaciju i postati predsjednik SAD. S nacistima će na Islandu potpisati sporazum o suradnji te izglasati akt o neutralnosti koji Amerikancima brani da sudjeluju u europskom ratu. Prateći državnu politiku, FBI i policija počinju uhoditi “agitatore” i “komuniste” koji djeluju ratnohuškački. Istodobno, položaj Židova se pogoršava. Vlast ih programom raseljavanja želi raspršiti iz dotadašnjih etničkih geta i integrirati u bijelu, Midwest Ameriku. U tom ozračju počinju prvi pogromi, razbijena stakla, grafiti, a po južnim državama viđaju se sve češće krabulje KKK.
Tu paralelnu povijest Roth pripovijeda kroz perspektivu dječaka Phillipa koji zajedno s roditeljima i starijim bratom živi u židovskoj enklavi u Newarku (New Jersey). Dječakov otac je pripadnik srednje klase, trgovac osiguranjima koji već 1939. ima auto. Ambijent u kojem žive je ambijent “white collar” Židova koji rade činovničke poslove i na šabat se okupljaju u sinagogi koju vodi popularni rabin Bangelsdorf. No, s dolaskom Lindbergha obitelj se radikalno politički polarizira. Dječakov otac Herman Levin žestoki je antifašist i mrzi novu vlast. Njegov nećak Alvin javlja se kao dragovoljac u kanadsku vojsku i gubi na frontu nogu.
Pripovjedačev stariji brat Sandy odlazi u razmjenu u Kentucky i vraća se ispran, fasciniran bijelom Amerikom, potpuno ushićen Lindberghom. Pripovjedačeva teta Evelyn isprva je tajnica pa vjerenica, a potom i supruga rabina Bangelsdorfa. Kad na samom početku političkog uspona Lindbergh procijeni da mu antisemitizam kvari imidž, poziva Bangelsdorfa u svoj tim i opčini ga svojim mirotvornim stavom. Bangelsdorf postaje Lindberghov Židov iz užeg kruga, akter nove vlasti i reprezentant poželjnog židovstva. Evelyn je ushićena muževim usponom. No, taj politički uspon pobuđuje gnušanje u obitelji njezine sestre.
Pitanje identiteta
Poput mnogih Rothovih romana, i “Plot Against America” je dijelom autobiografski. Zbiva se u istom dijelu New Jerseyja u kojem je sam Roth odrastao, u istoj epohi, etničkom ambijentu i klasi. Poput mnogih njegovih knjiga, bavi se pitanjem identiteta, odnosa židovstva i američkog melting pota. Ali, distopijski element romana snažno je odjeknuo u Americi koja je tada, 2004., bila na samom kraju prvog Busheva mandata. Roman su mnogi doživjeli kao alegoriju Busheve neokonzervativne politike, što je sam Roth nijekao, dijelom i razumljivo. Uza sve porazne posljedice njegove politike, Bush nije bio rasist i nije bio izolacionist (mnogi bi rekli: nažalost). O tome koliko su se srozale liberalne demokracije, uostalom, svjedoči i činjenica da nam taj Bush danas i ne izgleda tako strašnim kakav se onda činio - pogotovo ne u poredbi s Trumpom.
Donald Trump pojavio se na političkoj sceni deset godina nakon izlaska romana s istim sloganom koji je koristio i Lindbergh: “America First”. Ušao je u američku politiku i unio u nju sve ono što je karakteriziralo Lindbergha, a u međuvremenu je desetljećima bilo tabu: rasizam, bijeli suprematizam, protekcionizam. Rothova distopijska priča koja je 2004. izgledala ipak nategnutom najednom se pretvorila ne u paralelnu povijest, nego u proročansko gatanje budućnosti iz džigerice.
Nije stoga čudo što su silni novinari tih godina pohrlili upitati Rotha što o tome misli. U jednom od posljednjih intervjua koji je dao prije smrti 2018. za New York Times on je odgovorio kako doista postoji podudarnost između Lindbergha i Trumpa. Obojica su demagozi, izolacionisti i desničarski nacionalisti. Obojica gaje istinsko divljenje za strane diktatore. Polarizacija, ksenofobija i rasizam koji kuljaju u Trumpovoj Americi doista nalikuju onima u fikcionalnom Lindberghovoj. “Ali postoji razlika”, rekao je Roth “Za razliku od Trumpa koji je ništa, Lindbergh je barem stvarno bio heroj.”
To je politički kontekst u kojem su dvojica velikih TV pripovjedača - Simon i Burns - odlučili ekranizirati “Zavjeru protiv Amerike”. Latili su se ekranizacije Rothove knjige u trenutku kad je ona postala sablasno, proročanski aktualna.
Šestodijelna serija koja je pred nama prepričava radnju Rothove knjige relativno vjerno. Serija počinje 1938., kad Lindbergh u zapaljivom radio govoru prvi put optuži Židove da vuku Ameriku u rat, a završava 1942., kad Lindberghov mandat okonča u okolnostima koje nećemo odati onima koji nisu čitali knjigu. Za razliku od knjige kojom defiliraju stvarne povijesne osobe, u seriji su one razumljivo svedene na one dramski funkcionalne. No, svejedno ih ima - a jedna od njih i tvorničar Henry Ford, filofašist i tvrdi antisemit koji u romanesknoj distopiji postaje Lindberghov ministar unutrašnjih poslova.
Dok je roman ispripovijedan iz jedne, dječje perspektive, Burns i Simon u seriji obiteljsku sagu rastvaraju kroz paralelne naracije. Najveći dio serije bavi se obitelji Levin, Hermanom (Morgan Spector), njegovom ženom (Zoe Kazan) i dječacima (Azhy Robertson, Caleb Malis). Obitelj razjedaju najmanje dva sukoba. Prvi je onaj između politički gorljivog oca i tinejdžerskog sina koji je fasciniran Lindberghom. Drugi je sukob između majke koja navija da emigriraju u Kanadu dok još mogu, te oca koji to ne želi, jer kao američki patriot svoju zemlju ne želi prepustiti ološu. Uz obitelj Levin serija prati i rođaka Alvina (Anthony Boyle) koji se pun entuzijazma javi kao antifašistički dobrovoljac u Kanadu, ali gubi na frontu nogu i vraća se u SAD kao deziluzionirani, gorki veteran kojem je k tomu FBI stalno na repu. Treći krak priče prati ujnu Evelyn (Winona Ryder) i njezina muža rabina Bangelsdorfa (John Turturro).
Riječ je o daleko najuspjelijoj i politički najvažnijoj fabularnoj liniji knjige. Ona govori o dobronamjernim i isprva čestitim ljudima koji ne uviđaju kako postaju predmet političke manipulacije. Kad Bangelsdorf prvi put održi govor u kojem podrži Lindberghovo mirotvorstvo, njegov ljutiti šogor Herman kaže: “Znaš li što je on upravo napravio? Poručio je običnom Amerikancu da je u redu glasovati za fašista.” Bangelsdorf dugo odbija vidjeti kod zdravih očiju, dugo i predugo drži da je Lindbergh u osnovi dobronamjeran. Teta Evelyn je pak opijena vlastitom socijalnom promocijom od provincijske usidjelice do uzvanice Bijele kuće, previše uživa da bi spoznala stvarnost. Vrhunac razdora u obitelji je kad Herman na kinožurnalu vidi Evelyn kako na balu pleše s - Hermannom von Ribbentropom. To je točka kad obitelj definitivno puca pod političkom omrazom.
Oboje supružnika Bangelsdorf glume vrlo poznati glumci i oboje su izvanredni. Suprotno od svog glumačkog tipa, Ryder ovaj put glumi povodljivu i nimalo pametnu ženu, dajući toj ulozi shvatljivu dimenziju s kojom se možemo poistovjetiti. Turturro glumi Bangelsdorfa kao prosjedog, blagog, ali, nažalost, nerazboritog i narcisoidnog političkog diletanta. Riječ je o možda najboljoj ulozi koju je Turturro odigrao još od “Bartona Finka”.
“Plot Against America” je - ukratko - zrela i dobra adaptacija, u kojoj je sve na mjestu. Pravi je tajming, pravi politički kontekst, pravi predložak. Sve je tu: raskošna inscenacija Amerike 30-ih, dobri glumci, besprijekorna režija (seriju su režirali redateljica “Downtown Abbeyja” Minkie Spiro i Nijemac Thomas Schlamme, poznat po radu s Aaronom Sorkinom na njegovim serijama poput “Zapadnog krila”). Nema tu ničeg što nije prišarafljeno bez greške.
Politički čestita serija
No, ako ljubitelji nove televizije od Simona i Burnsa očekuju (a ja recimo očekujem) nešto poput “Žice”, “Kronika Wall Streeta” ili “Show Me A Hero” - ipak to neće dočekati. “Plot” je dobra serija, no ni izdaleka tako dobra. Bez obzira na sve njene vrline, čovjek se ne može oteti dojmu da su se Burns i Simon latili nečeg što ne izvlači njihove najjače kreativne vrline. Dvojica sjajnih TV pripovjedača najbolji onda kad se bave mikrofunkcioniranjem društva, kad se bave policijom, urbanističkim planovima, novinskim deskom, prostitucijom, nekretninama, školom. Njihov forte nisu Bijela kuća i visoka politika, nego crna kronika i gradska rubrika. Ma koliko god “Plot Against America” bila i dobra i politički čestita serija - to se osjeti.
“Sluškinjina priča” postala je globalni multimedijski fenomen zato što je pogodila trenutak, locirala strahove današnjeg liberalnog građanstva i kreirala tu žižekovsku “nostalgiju za sadašnjošću”. Sa sličnim se distopijskim osjećanjima igra i “Plot Against America”. U ovoj seriji Burns i Simon ne prodaju “nostalgiju za sadašnjošću”, nego nostalgiju spram one povijesti koja se stvarno dogodila, a nije se morala dogoditi. Osvješćuje nas da trebamo cijeniti čudo koja se dogodilo koncem tridesetih godina, kad se na narodnofrontovskoj platformi liberalne demokracije udružuju s komunistima i socijalistima, zato što su svjesni da je ono protiv čega se bore naprosto preveliko zlo. “Plot Against America” podsjeća nas da se stvari nisu morale tako odviti, i to čini upravo u vrijeme kad je sve više onih kojima se ne sviđa što su se tako odvile. Njih je puno i na zapadu i na istoku, a pogotovo ih je puno u Hrvatskoj.
Pogotovo ih je puno u zemlji koja je u svoj memorijalni kanon uvrstila lindbergovske figure poput Bernardina Sokola ili Filipa Lukasa. Zemlji, koja svoj nacionalni i vjerski narativ gradi oko katoličkog Bangelsdorfa – Alojzija Stepinca. “Plot Against America” serija je koja pokazuje kamo bi i u najboljem od najboljih slučajeva njihov put odveo. A kamo je odveo u najgorem od najgorih slučajeva, to znamo. To za nas nije distopija, nego, nažalost, povijesno gradivo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....