40 tužbi, 100 milijuna dolara i jedan galerist

Galerija Salander Reilly u New Yorku najavila je izložbu s djelima velikana kao što su Tizian, Botticelli, El Greco i Caravaggio, ali umjesto starih majstora, posjetitelje ugledne galerije sa 30 godina tradicije dočekala su zatvorena vrata po naredbi suda jer je vlasnik Larry Salander optužen za prijevaru koja bi se mogla pokazati kao jedna od najvećih u umjetničkom svijetu i koju po razmjerima već uspoređuju sa skandalom koji je potresao Enron.



Milijunski  dugovi



Ulagači s Wall Streeta, bogati kolekcionari, ali i umjetnici i njihovi nasljednici podigli su protiv Salandera više od 40 tužbi jer žele znati gdje je nestao njihov novac - a radi se o više od 100 milijuna dolara. Među tužiteljima su Roy Lennox, direktor 11 milijardi dolara teškog fonda Caxton Associates, koji tvrdi da mu Salander duguje 14 milijuna dolara za ulaganja u umjetnine; sakupljačica Sandra Lane traži 3,4 milijuna dolara za sliku Charlesa Sheelera koju je Salander od nje kupio i nikad nije platio.



Skandal je uzdrmao i inače nesiguran umjetnički svijet gdje se okreću golemi iznosi, a cijeli se New York pita zašto se ugledan galerist kao što je Larry Salander doveo u situaciju da grca u dugovima iz kojih se ne može izvući
Poznati kolekcionar Myron Kunin, vlasnik Regis kozmetike za njegu kose, zahtijeva povrat od 3,8 milijuna koje mu je posudio i 3,5 milijuna za sliku Georgie O’Keefe koju Salander nije do kraja isplatio.



Salandera tuže i vlasnik prostora njegove galerije na Istočnoj 79. ulici kojem duguje 1,7 milijuna dolara najma, poduzetnik koji mu je renovirao novu kuću u istočnom dijelu New Yorka, kao i aukcijska kuća Sotheby’s.  Tuži ga i Earl Davis, sin poznatog američkog slikara Stuarta Davisa, koji tvrdi da mu Salander duguje više od 30 milijuna dolara za 96 očevih slika koje je Salander prodao, a Davisu nikada nije dao novac.



Tuži ga i teniski šampion John McEnroe, inače kum jednom od Salanderove djece, koji je preko Salandera uložio u umjetnine, ali nije ostvario obećani profit pa sada traži razmjerno skromnih 325.000 dolara.



Ambiciozan trgovac



No, najteža tužba je ona bivšeg Salanderova partnera  Donalda Schupaka, koji ga optužuje da je od tvrtke za umjetnine koju su zajednički utemeljili 2006.  na prevaru uzeo baroknih i renesansnih umjetničkih djela u vrijednosti od 42 milijuna dolara.





Skandal je uzdrmao i inače nesiguran umjetnički svijet gdje se okreću golemi iznosi, ali ne uvijek transparentno i bez pravih zakonskih regulativa, a cijeli se New York pita zašto se tako ugledan galerist kao što je Salander doveo u situaciju da grca u dugovima iz kojih se ne može iskobeljati. Priča koja se polako razmata otkriva ambicioznog trgovca umjetninama kojem je strast za umjetnost koju on smatra istinski vrijednom zamaglila financijsku prosudbu.



Ponzijeva šema



Salander, naime, nije mogao podnijeti umjetnike koji su trenutačno u modi, kao što su Damien Hirst, Jeff Koons ili Jean Michel Basquiat, i njihova djela apsolutno nikad nije pripuštao u svoju galeriju. Smatrao je “moralno uvredljivim” da se na današnjem neobrazovanom tržištu, kojim dominiraju ruski i azijski oligarsi, američki skorojevići i investitori sa Srednjeg istoka - i njihov neuki ukus u umjetnosti - remek-djela majstora kao što su Corot ili Courbet prodaju za manje od milijun dolara, dok Hirstov morski pas u formaldehidu postiže cijenu od 12 milijuna dolara, Basquiatovi crteži ljudskih figura koji izgledaju kao dječji 15, a Koonsova skulptura Pas od balona nevjerojatnih 19 milijuna dolara.



Zato je Salander krenuo u posao s barokom i renesansom, dijelom iz ljubavi prema ozbiljnim umjetničkim djelima, dijelom zato što je bio uvjeren da provjereni stari majstori s vremenom moraju dobiti i na novčanoj vrijednosti.



Na dražbi u Sotheby’su 2002. kupio je Berninijevu terakota figuricu za 3,2 milijuna dolara, a onda u suradnji s Lennoxom počeo ozbiljno kupovati, uvijek po istoj šemi: rekao bi Lennoxu da ima kupca koji će mu, recimo, za Corotovo platno, koje Salander još ne posjeduje, platiti 1,2 milijuna dolara.



Salander ga može kupiti za 800.000 pa, ako mu Leennox sada posudi 400.000, za godinu dana Salander će mu vratiti 625.000 - dakle, s više od 50 posto zarade.  Iako je u prvih nekoliko poslova Salander uspio isplatiti Lennoxa, ubrzo mu je ponestalo novca pa se okrenuo drugim investitorima kao što su Schupak ili McEnroe.



No, zapravo je prakticirao ono što se u američkim financijama zove Ponzijeva šema - prevarantska operacija u kojoj se investitorima obećavaju abnormalno visoke i brze zarade, ali profit se ne stvara stvarnom proizvodnjom ili biznisom, nego isključivo iz ulaganja novih investitora pa cijela stvar mora prije ili poslije puknuti.



Skupe kuće i novi automobili




Iako je sigurno bio svjestan da srlja u propast - ili možda baš zato - Salander je ne samo sve više ulagao u umjetnine i tako sve više širio krug ulagača kojima je sve manje vraćao novac, nego se razmahao i u privatnom životu. U jesen 2004. unajmio je cijeli muzej Frick za raskošnu proslavu 40. rođendana svoje druge supruge Julie. Ubrzo nakon toga unajmio je novi galerijski prostor koji ga je mjesečno stajao 154.000 dolara najamnine, uz 58.000 koliko je već plaćao za prvu galeriju.



Renovacija nove galerije, šesterokatnice na Istočnoj 71. ulici, navodno ga je stajala više od dva milijuna dolara koje je uložio u veličanstvena mramorna stubišta i baršunom presvučene prostorije.



K tome je za sebe i obitelj - ženu i petero djece, te dvoje djece iz provg braka - kupio novu kuću  za 4,75 milijuna dolara, te dogovorio adaptaciju za dodatnih tri milijuna. Samo tijekom 2005. kupio je čak pet novih automobila, među kojima su Cadillac Escalade, Lexus 330 i kamionet Denali.



Naizgled vrlo imućan čovjek, Salander je već tada zapravo bio potpuno bez novca, a njegova je financijska konstrukcija bila kuća od karata. Najamnine za galerije nije plaćao, radove Stuarta Davisa koji su mu povjereni na čuvanje vjerojatno je prodao, a svu zaradu prisvojio u očajničkom pokušaju da se izvuče.  



Pritom je i dalje ulagao u umjetnine pa je tako kupio jednog Parmigianina za 1,5 milijuna. Među ostalim, kupio je i jednog Caravaggia, “Apolona s lutnjom”, sliku koja je trebala zauzeti središnje mjesto na najavljenoj izložbi starih majstora i koju je planirao prodati za ravno 100 milijuna dolara. Taj bi iznos riješio sve Salanderove dugove.



Marta Štoos
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 23:23