A što da nije znao braniti?

Kad su 90-ih na prostoru Jugoslavije počeli bratoubilački ratovi, u javnoj se komunikaciji isprva stidljivo, a potom sve češće pojavljivala jedna općekorištena fraza. “Prije se”, kazivala je ta fraza, “nije znalo tko je tko.”

Tu frazu - “nije se znalo tko je tko” - naširoko su koristili ljudi iz etnički složenih regija kao što su Slavonija, Vojvodina ili Bosna. Koristili su je, međutim, i ljudi koji su odrasli u višenacionalnim ambijentima garnizonskih gradova, gradova kao što su bili Pula, Karlovac, Zadar ili Split. U tim su sredinama školske klupe, urede, klinike i zbornice punili ljudi raznih južnoslavenskih narodnosti, ili ljudi čija se narodnost nije mogla jednoznačno svesti na jedno konfesijsko pleme. Pritom ta etnička zamagljenost nije iziskivala odviše mimikrijskog truda. Svi su ti “nije-se-znalo-tko su” govorili u osnovi istom HBS štokavicom, s istim nijansama lokalnog akcenta i leksika. Osim ako nisu bili muslimani, nosili su ista opća imena južnoslavenskog areala ili ista opća mjesta generacijske mode.

Sve te Gorane, Nenade, Zorane, Vesne i Branke dodatno su “kamuflirala” prezimena, prezimena koja su se u štokavskom arealu često svodila na jednostavne patronime ili zavičajna klanovska prezimena koja su jednako bila pravoslavna i katolička. Nitko nije mogao “znati” jesi li katolički ili pravoslavni Vranković i Beader, nitko nije mogao znati jesi li katolički Milošević iz Sinja, katolički Lukić iz Bosne ili katolički Jovanović iz Podstrane. Nitko to nije mogao znati, a službena je ideologija - na tome joj hvala - podučavala da to nije ni važno. Ako je nešto u titoističkoj ideologiji bilo dobro, onda to jest.

Takav je bio svijet u kojem sam ja odrastao. Vjerujem da je i među vama koji ovo čitate mnogo onih koji su također odrasli u takvom svijetu. Trebalo je da dođemo do zrele dobi da shvatimo da je usporedo s nama postojao i drugi paralelni svijet u kojem se točno i precizno “znalo” tko je tko. Usporedo s nama živjeli su ljudi koji su bez interneta i Googlea, bez špijunskih izvora u matičnom uredu i bez asistencije obavještajnog podzemlja nepogrešivo “znali” što je “stvarno” po narodnosti Branka, a što Zlatko. Uz pomoć tajanstvenog, kolektivnog sjećanja roda i krvi, oni su točno znali da je jedan Mostarac Dragan (Čović) “ovo”, a drugi Mostarac Dragan (Markovina) “ne baš”. S nepogrešivom investigativnom preciznošću, ta je etnomjeriteljska kloaka “znala” što su točno i u kojem omjeru Rajko Grlić, ili Dubravka Ugrešić, ili Neda Ukraden, ili Zoran Šprajc. Znali su s nevjerojatno produbljenim uvidima u kojem se omjeru i kako bevandaje krv pjevača, glumaca, ministara, voditelja Dnevnika ili, naprosto, mirnih i anonimnih susjeda.

A onda su - kad je rat počeo - ta arkanska, okultna “znanja” najednom postala stvar zbog koje se gubi imovina i život. Najednom smo se probudili u svijetu u kojem se moj gimnazijski profesor Ognjen Ignjatović, za kojeg blagog pojma nisam imao da je Srbin, odselio iz stana u uglovnici na Rivi, pa u Kninu postao krajinski ministar. Probudili smo se u svijetu u kojem su te višegradski srpski militanti zbog “znanja” o tvom podrijetlu mogli u Štrpcima izvesti iz crnogorskog vlaka i likvidirati. Probudili smo se u svijetu u kojem su te zbog tog “znanja” merčepovci mogli odvesti u zagrebački Paviljon 21 ili te muž književnice Bjelobrajdić mogao iz tvog splitskog stana odvesti u Loru, a da ti se potom zagubi trag. Glava se u to doba gubila zbog tih pučkih “znanja”, a glava se gubila čak i onda kad bi ta “znanja” bila pogrešna. Mirnom žrnovničkom građaninu Đorđu Gašpareviću nije pomoglo to što je doista bio arijevski Hrvat, kad je netko bolje “znao” da on - pošto je Đorđe - jamačno mora biti Srbin. Zbog tog pogrešnog “znanja” građanin je Gašparević završio mrtav na deponiju.

Takav je bio svijet u kojem se “znalo tko je tko” te u kojem je to bilo važno. A taj je svijet uspostavio pravila koja i danas vrijede. I danas mi živimo u tom i takvom svijetu. Ako ne vjerujete, pitajte Zdravka Mamića, pitajte Marka Juriča i pitate Stevu Culeja.

Ovotjedni hrvatski nacionalni junak - Danijel Subašić - rastao je u vremenima kad se taj i takav svijet stvarao. Vratar hrvatske nogometne reprezentacije imao je šest godina kad je taj svijet prevladao. Imao je sedam godina kad su oni koji su “točno znali” tko je tko u njegovu gradu Zadru u jednoj noći porazbijali desetke srpskih lokala i dućana, dakako - zato što su “točno znali” da su srpski. U tom vremenu, u toj zemlji i u tom gradu hrvatski je nacionalni junak odrastao kao jedan od onih za koje se, eto, “nije moglo znati”, ali se ipak “znalo” “tko je tko”. Odrastao je kao dijete pravoslavca iz Zagrada kod Benkovca, koji se, da stvari budu čišće, zvao Jovo. Ali, odrastao je i od majke katolkinje koja, da stvari budu zamršenije, nosi ime koje može i ne mora biti “naše” - Boja.

Odrastavši u tom i takvom svijetu, ovotjedni hrvatski nacionalni junak prošao je sav jad i krimen razizemlja hrvatskog nogometa. U vlastitom je zavičajnom klubu bio na ledu. U menadžersko ga je ropstvo pokušao uvesti Mamićev zadarski klon, član HDZ-a, klupski šef i mafijaš Reno Sinovčić. Zbog sukoba menadžera, mladi je vratar prije dvadesete godine života morao bježati u Zagreb i prijavljivati prijetnju. Priča Danijela Subašića, ukratko, tek je nešto dramatičnija od priča desetaka djece robova koje financijski cuclaju i kao roblje preprodaju hrvatski mamićoidi. No, priča zadarskog vratara imala je, uz “opće” i “tipske” nedaće hrvatskog nogometnog blata, još jednu specifičnu, manjinsku. Mladi zadarski vratar, naime, “nije baš” bio Hrvat. Odnosno, on jest bio poluhrvat, za sebe je tvrdio da jest Hrvat i da jest katolik po odgoju, ali u svijetu u kojem “se znalo” tko je tko, također se jako dobro “znalo” da se vratarov otac zove Jovo. Toliko se to “znalo” da je i budući vratarov punac prijetio kćeri da će je ubiti zato što hoda s momkom heretičke, trofazne krvi.

To je, ponavljam, svijet u kojem je odrastao Danijel Subašić. To je svijet u kojem bi se on stoput mogao okrenuti na glavu, stoput bi mogao primiti katoličke sakramente i vaditi se na DNK majke Boje, no u tom svijetu bi se “znalo” da je on sin Jove, a ta bi činjenica bitno obilježila njegov daljnji život. U tom svijetu Danijel Subašić teško da bi mogao raditi u javnom sektoru, ne bi mogao postati ravnatelj, profesor povijesti, ne bi od HDZ-a dobio ugovor za ordinaciju ili posao u elektroprivredi, a ako bi nešto od toga i dobio ili mogao, mogao bi tek uz ustrajnu mimikriju i mnogostruko dokazivanje lojalnosti. To je svijet koji je čekao zadarskog Danijela. To je svijet u kojem bi živio da nije jedne potankosti koja je promijenila sve. A ta je “potankost” da je - znao braniti.

Zbog te “potankosti” za Srbinova su se sina otimali hadezeovski, kriminalni menadžeri. Zbog te je “potankosti” dospio prvo na Poljud pa u Monaco. Zbog te je “potankosti” dospio u reprezentaciju, gdje je niz godina dijelio svlačionicu s ustašoidnim zemljakom iz Pridrage, Joeom Šimunićem. Zbog te je “potankosti” dospio na gol nacionalne vrste. Zbog te je “potankosti” u nedjelju u Nižnjem Novgorodu obranio Dancima tri penala. Zbog te je “potankosti” ovog tjedna postao nacionalni heroj.

A onda se dogodio perverzni medijski obrat. Onog časa kad je momčina iz Benkovca obranio Dancima tri penala, srpski su tabloidi slavodobitno “otkrili” da je Subašić sin Jove te da Hrvatska svoje četvrtfinale duguje jednom dalmatinskom Srbinu. A kad su Srbi u Subašiću “otkrili” Srbina i pravoslavca, s Hrvatske je strane krenula medijska mobilizacija. Svi hrvatski kolumnisti, blogeri i anonimni komentatori jednoglasno su prionuli tome da srpske kolege nauče kako njihov aršin roda i krvi ne pripada suvremenom svijetu. Svi su se silno trudili podsjetiti “one preko” kako nema veze što je komu otac, nego kako se osjeća i kojoj kulturi pripada. Kako nije važno što je tko po rodu i krvi, nego po ustavnoj, građanskoj pripadnosti. Svi su se najednom potrudili prisjetiti kolege s onu stranu Drine da se “ne može znati tko je tko” i da to u Hrvatskoj nije važno.

I sve je to lijepo. Osim što tu postoji jedan problem. Problem je što te iste vrednote hrvatska javnost, politika i građani ne primjenjuju na sve sinove Jove. Te im vrednote najednom postanu mile tek onda kad Srbin zna braniti, kad dobije Nobela ili izmisli izmjeničnu struju.

U nekom usporednom svijetu, stasiti Zadranin Danijel Subašić mogao je ne igrati nogomet. Mogao je završiti nekakvu školu, naučiti nekakav zanat i biti tek običan anonimni Zadranin u ranim tridesetim godinama. Nisam siguran da bi i tada anonimna hrvatska gomila na njega primjenjivala iste kriterije koje primjenjuje sada. Nisam siguran bi li i tada bilo nevažno tko je komu otac, nego kako se osjeća i kojoj kulturi pripada. Nisam siguran da bi im i tada bilo nevažno što je tko po rodu i krvi, nego samo po ustavnoj, građanskoj pripadnosti. Nisam siguran da bi i za tog Subašića vrijedilo da se “ne može znati tko je tko” i da to u Hrvatskoj nije važno. Nisam siguran da bi taj drugi Subašić izbjegao da mu u “staklenoj noći” ‘91. ne smrskaju dućan.

Stoga svatko tko kani klicati “ovom” Jovinu sinu, prvo treba promisliti: što bih mislio o njemu da nije veliki vratar, nego cjevar ili službenik? I bi li se i tada držao toga da “nije važno tko je tko”? Ili bi, da se na glavu okrene, Danijel za nas bio “tek”- Srbin?