Ako se toliko zaprljao, hrvatski nogomet treba ukinuti

Kada su čuveni novinari Washington Posta Carl Bernstein i Bob Woodword otvorili aferu “Watergate”, koja je koštala glave i predsjednika Nixona, informacije su dobivali od “dubokog grla”. Netko iz sjene dostavljao je povjerljive podatke i iskoristio utjecajni medij za svoj cilj! Istu metodu koristi i akcija “Offside 2”, koja je prikazala hrvatski nogomet kao “moralnu podrtinu”, marionetu u mreži kladioničarske mafije, a sve njegove velike rezultate je svrstala u rubriku “aplauz žalosnom varalici”.

Sve što se događa u toj akciji, vrlo je čudno. Njemačka policija je ozbiljna policija, ali kladioničarsku hobotnicu gura prema prljavom, korumpiranom i prijetvornom Bizantu (Balkanu), iako je “čudovište” začeto u Berlinu, a među glavnim akterima, osim Hrvata, bio je Nijemac Hoyzer, berlinski kafe bar “King”, da bi se u konačnom zbiru među akterima prljave rabote u naslovnim ulogama našle hrvatske nogometne svetinje Dinamo i Hajduk!

Sportske novosti su vrlo ozbiljan sportski list, iza kojega je više od 60 godina tradicije. Oni su “Biblija” sportskog novinarstva, naš L’Equipe, koji nikada nije bio sklon senzacionalizmu. Ako se i “žutilo”, koje je u zadnje vrijeme postalo trend, naselilo na stranice tog lista, ozbiljnost i dignitet vratio je Zvonimir Boban. I zato ne vjerujem da bi glavni urednik Robert Šola tako grubo pogriješio i stavio na kocku ugled jednog lista i njegovih 60 godina zbog jedne sumnjive informacije. Jer, ako se dokaže da je sve bila gola laž, list bi se mogao čak i ugasiti i zato vjerujem da je “duboko grlo” Roberta Šole pouzdan partner. U cijeloj priči pomalo komična i licemjerna je jedna tehnička neozbljnost; na naslovnoj stranici SN kreće se u obračun s kladioničarskom mafijom, a na zadnjoj stranici reklamiraju internetsko klađenje. No, od nečega se mora i živjeti, a danas se jedino možete pouzdati u platežnu sposobnost politike i mafije...

Nikada nisam bio u kladionici, jer znam da je tamo najteže pronaći vrata na kojima piše izlaz, ali, siguran sam da kladioničarska mafija postoji. Oni su u tami, nevidljivi su i imaju “dojave” čak i iz druge finske lige u hokeju na ledu. Međutim, ne mogu povjerovati da bi se Zoran Mamić zbog “šake eura” spustio tako nisko. Jer, Zoran Mamić ima sve; mlad je, bogat čovjek, iza sebe ima i nastup na svjetskom prvenstvu, broncu iz Francuske, bogatu nogometnu biografiju i mjesto u Dinamovoj povijesti. Zadnju sezonu u Dinamu je odigrao za pamćenje. Kao sportski direktor Dinama vukao je uspješne i manje uspješne poteze, ali, to se događalo i Alexu Fergusonu i Manchester Unitedu, koji je znao baciti malo ozbiljniji novac u vjetar nego Dinamo. I zato ne mogu povjerovati da bi čovjek, koji ima sve, moralno posrnuo za neki sitnež!

Ne vjerujem ni da bi se daruvarski sudac Bruno Marić, čovjek od izuzetnog utjecaja u svom gradu, “prodao” za tisuću eura. Pa to je tek malo bolja napojnica u boljem restoranu. Ne vjerujem, odnosno ne želim povjerovati ni da postoje ljudi koji su u stanju prodati najsvetije - emocije! A Dinamo i Hajduk su hrvatske sportske svetinje i ne mogu povjerovati da bi se netko usudio “krasti iz kaleža”. I još na ispitivanju biti toliko “drzak” i tražiti svjedočenje uz detektor laži...

Mnoge stvari u ovoj priči ne drže vodu, ali će poslužiti Zdravku Mamiću za obračun s njemu toliko “dragim” institucijama i kritičarima. Između ostalih, u svojoj tiradi okrznuo je i moju kuću, tvrdeći da mu je “EPH namjeravao oteti Dinamo”. Da je to istina, ja bih sasvim sigurno nešto o tome znao! Ali, moj gazda nikad nije nazvao i naredio “udri po Mamiću”. Nikad mi nije sugerirao da stavimo pod povećalo bilo koga iz sportskog svijeta, samo mi je jednom u prolazu rekao da je razočaran što se Dinamo odlučio za sponzorstvo Večernjeg, a ne Jutarnjeg lista. No, znam također da je drugi čovjek firme Stipe Orešković svojedobno bio član Dinamove uprave, da je 1984. godine sudjelovao u dovođenju Tomislava Ivića i on zna da je Dinamo, unatoč sjajnoj fasadi, vreća bez dna, makar izvana izgleda kao tvornica novca...

U cijeloj priči najveći misterij je ponašanje vrhuške Hrvatskog nogometnog saveza, koja se brani šutnjom, koja i dalje uporno gura glavu u pijesak, makar je “pola izvršnog odbora” po zatvorima zbog privrednog kriminala i seksualnog prijestupništva, a slučaj je poslužio i Ivanu Brlekoviću za “kućni obračun” s vječnim i nepoderivim Zorislavom Srebrićem. Benzinom je pokušao pogasiti vatru i Slaven Bilić, izjavivši - “u hrvatskom nogometu se događa svašta”. Događa se i u engleskom. Zna se da se Sir Alex Ferguson kladi na Gibraltaru i da svake godine jedna utakmica Manchester Uniteda završi “čudnim rezultatom”.

I zato me čudi neodlučnost i oklijevanje predsjednika i glavnog tajnika HNS-a, čije bivše izbornike, direktore i reprezentrativce ispituju inspektori Uefe na temelju nagađanja njemačke policije, koja je zbog kladioničarske strasti braće Šapina iz berlinskog kafe bara “King” stavila pod sumnju cijeli hrvatski nogomet. Vlatko Marković i Zorislav Srebrić ne mogu se skrivati, gurajući glavu u pijesak, već moraju u Nyonu i Berlinu razjasniti stvar i povući poteze. Pa ako je toliko prljav i pokvaren, ako je hrvatski nogomet “slika Doriana Graya”, treba ga baciti u - amaterizam! A ako je postao pista kladioničarske mafije - i rasformirati! To je njihova moralna obveza. Moraju se prestati ponašati kao u poslovici: “Jedino vjerujem da - ništa ne vjerujem!”