Ako želi pobijediti islamiste, SAD-u će trebati malj, a ne skalpel

Osmoga kolovoza ujutro američki višenamjenski borbeni avioni F/A-18F Super Hornet izvršili su precizne udare protiv snaga Islamske države, terorističkog kalifata koji je okupirao četvrtinu Iraka i gotovo polovicu Sirije. Super Horneti su lansirani s USS George H. W. Busha (CVN-77), nosača aviona klase Nimitz.Njihov udar bio je samo početak američke zračne kampanje protiv Islamske države, a označava ponovno uključenje SAD-a u borbu u Iraku, i to prije svega kroz zračne operacije, iako je manji broj američkih vojnika razmješten na tlu u toj zemlji. Američka intervencija jest i suočavanje s potpunim neuspjehom vlastite politike prema Bliskom istoku. Osam godina američke nazočnosti u Iraku nije bilo dovoljno da stvori stabilnu zemlju.Unatoč brutalnoj represiji režim Sadama Huseina ipak je držao Irak stabilnijim nego što je bio poslije njegova svrgavanja. Neuspjeh američke politike očituje se i u posljedicama takozvanog arapskog proljeća, što se u nekoliko zemalja, ponajprije u Sirji i Libiji, ali umalo i u Egiptu, pokazalo kao islamističko proljeće, koje je dobar dio arapskog svijeta bacilo u kaos i znatno ojačalo islamiste. Premda je to liberalnom Zapadu teško prihvatiti, činjenica je da su bliskoistočni i sjevernoafrički diktatori držali regiju stabilnijom, a islamističku ideologiju pod kontrolom.

Njihovim svrgavanjem, ekstremni islam proširio se Bliskim istokom poput požara, stvorivši u Islamskoj državi veću prijetnju nego li je to dosad bila bilo koja teroristička organizacija. Amerika je prekasno uvidjela svoje pogreške, pa sada nema drugog izbora nego da se treći put bori za isti komad iračke pustinje.

Trenutačni opseg američke operacije ograničen je na precizne udare protiv snaga Islamske države, no to neće biti dovoljno da znatnije unazadi, a kamoli porazi islamiste. Toga je svjestan i Pentagon, čiji je dužnosnik izjavio da su zračni udari samo privremeno rješenje. Da bi se Islamska država uništila, potrebne su velike kopnene operacije i u Iraku i u Siriji.Istovremeno, iračka je vojska paralizirana nesposobnošću kadrova izabiranih prema načelu podobnosti, i trenutačno je nesposobna za velike ofenzive. Sirijska vojska je pak iscrpljena trogodišnjim građanskim ratom i trenutačno nema snage za pokretanje veće ofenzive protiv islamista. Amerika će pokušati izbjeći slanje većeg broja vlastitih vojnika u Irak, no kopnena ofenziva, kakvu može učinkovito provesti jedino SAD, nužna je da bi se uništila Islamska država. Ako sve ostane samo na zračnim udarima, i ne dođe do drastične promjene u učinkovitosti iračke vojske, koja bi omogućila uspješnu ofenzivu, Islamska će država opstati.

Zanimljivo je da američka intervencija još nema službeno ime. Inače, sve američke vojne operacije još od doba Drugog svjetskog rata dobivaju imena. Osim za jednostavnije razlikovanje pojedinih akcija, ta imena služe i jačanju osjećaja svrhe i morala u sudionika te stvaraju pozitivnu sliku u javnosti. Izostanak imena upućuje na to da se intervencija želi držati podalje od interesa američke javnosti.

Za sada se zračni udari provode jedino na području Iraka, kao potpora kurdskim i iračkim snagama, ali također se obavljaju i izviđanja u Siriji. Zračne bi se operacije morale proširiti i na tu zemlju, u kojoj se nalazi i glavni grad Islamske države, Rakka. Zbog tog razloga SAD će sada, javno ili iza kulisa, trebati surađivati sa sirijskom vladom predsjednika al-Asada. Njegove su snage jedina borbena sila koja se još može suprotstaviti Islamskoj državi u Siriji. Ostale pobunjeničke frakcije su marginalizirali i izolirali od islamisti, s kojima su dugo surađivale, te nemaju ni sredstava ni snage da im se samostalno suprotstave.

Mimo već spomenute Sirije, Iran je još jedan stari američki protivnik koji se danas bori protiv Islamske države. Taj zajednički neprijatelj može otvoriti vrata normalizaciji odnosa između SAD-a i Irana. Koliko je poznato, Iran je već poslao tri bojne elitnih Quds snaga u Irak da bi se suprotstavili Islamskoj državi, i pomagali u obuci lokalnih postrojbi.

Pojavom Islamske države globalni rat protiv terorizma ušao je u novu fazu, a ona ujedno pokazuje da su zakazale dosadašnje metode borbe protiv terorizma. Islamistički teroristi sada imaju svoju samoproglašenu državu te su brojniji i opasniji nego ikada.

Uznemiruje i činjenica da se sve veći postotak muslimana u Europi izolira u zatvorene zajednice koje se okreću radikalizmu, a toleranciju Zapada vide kao slabost koju mogu iskoristiti. Neki odlaze ubijati nevjernike u Irak i Siriju, dok drugi zahtijevaju uvođenje šerijatskih zakona u zemljama koje su ih prihvatile - to je posebno velik problem u, primjerice, Londonu. Većinske muslimanske zajednice takve postupke mlako osuđuju, kao da ih se radikalizacija mladih muslimana uopće ne tiče.

Već dulje od desetljeća Zapad koristi skalpel u borbi protiv terorizma. Napadaju se pojedinci, izvode precizni zračni udari navođenim oružjem, specijalne postrojbe zarobljavaju ili neutraliziraju važne mete i tome slično. Pa ipak, skalpel je zakazao. Premda su te metode bile uspješne u neutralizaciji pojedinih terorista i organizacija, virus radikalnog islama je unatoč tome sve više jačao. Svakog ubijenog terorista zamijenio bi drugi, što je kulminiralo nastankom Islamske države. Prijetnja koju ona predstavlja jest golema i više se ne može izrezati skalpelom. Ako se Islamska država želi učinkovito i trajno uništiti, nužno je sasvim promijeniti strategiju borbe. Skalpel bi se trebao zamijeniti maljem.