Cjevari i varioci “Brodosplita” okupili su se u učionici plašljivo se pogledavajući koji će od njih u žestokom, nemilosrdnom nadmetanju nekoliko tisuća radnika proći stroge testove i naposljetku biti izabran za astronauta?
Tko su nekolicina sretnika koje će gazda Tomislav Debeljak poslati u kozmos sofisticiranom letjelicom čiji trup već leži poluzgotovljen na škverskom navozu?
Nema prepisivanja!
Ili je tako nekako barem izgledalo prije nekoliko dana, kad su u poduzeću osvanuli pozivi za dobrovoljno testiranje radnika i kad su svi do jednoga, u skupinama po pedeset, ponavljam, dobrovoljno morali doći u učionicu, gdje su im dvije mlade dame, po govoru očito iz Zagreba, podijelile opsežan upitnik na četiri stranice i oštro ih upozorile da se oprosti sa životom onaj kojega uhvate u prepisivanju, piše Ante Tomić u kolumni za Slobodnu Dalmaciju .
Škverski proletarijat, koji provjeravaju češće i rigoroznije nego NASA kandidate za posade svemirskih stanica, prstima ogrubjelim od teških alata poslušno je zatim uzeo kemijske i krenuo više ili manje neiskreno odgovarati na niz neugodnih pitanja.
Kako bi inače i odgovarali kad poslodavac pita volite li svoj posao, jeste li zadovoljni radnim uvjetima i biste li radili za manju plaću, a od vas se traži i da napišete puno ime i prezime na vrhu papira?
Da je stvar bila anonimna, da ih nisu dotjerali kao stado u prostoriju i da im se one dvije nisu nadvirivale preko ramena, svi bi cjevari i varioci na pitanje “Biste li radili za manju plaću?” po duši napisali jedini ispravan, sočan i jezgrovit odgovor “Nabijem te...”, ali ovako im nije bilo zgodno. Da su bili iskreni, gospodin Debeljak bi se naljutio.
Radnici, poznato je, lažu. Ni jedan od njih neće otvoreno kazati kakvim ga prezirom i odvratnošću ispunjava i posao i radni uvjeti i plaća i koliko je samo puta nekršćanski poželio da i gazda i čitava mu familija lijepo umru.
Ipak, ima načina da se i ovoj prijetvornosti doskoči. U istarskom Svetom Petru u Šumi, u peradarskom pogonu Valipile unajmili su ekipu psihologa da vide kako stoji radni moral zaposlenika, a ovi su postavljali po prilici jednaka pitanja kao i hjuman risusiz genijalci u “Brodosplitu”, no postupak im je imao dražesni tehnološki dodatak kojega se Debeljak, bogzna kako, nije dosjetio.
Izjave odanosti i ljubavi
Donijeli su detektor laži te nesretnicima što u trećoj smjeni odvajaju pileći batak od zabatka zalijepili elektrode i mjerili im puls i ritam disanja, a ovi su kolačili oči i znojili se, poraženo shvaćajući kako su konačno dolijali. I ovdje je uprava, treba li uopće napominjati, kazala da je ispitivanje bilo dobrovoljno, ali ja nekako sumnjam u to. Netko tko reče da su radnici dobrovoljno pristali na detektor laži, a da oni koji su odbili zbog toga neće snositi posljedice, na rečenom uređaju, posve sigurno, ni sam ne bi prošao.
Poslodavci, kako znamo, lažu i gore od svojih zaposlenika. Čitao sam prošli tjedan o ova dva žalosna slučaja iživljavanja nad osiromašenim i obespravljenim radništvom i nisam se upravo dovoljno mogao načuditi tuposti hrvatskih kapitalista. Što su oni zapravo htjeli? Kakve su odgovore očekivali da će čuti?
Poslodavcu je, naravno, uobičajeno lagati. Svi to činimo. Inteligentniji gazda neće od zaposlenika ni očekivati istinu. Razuman kapitalist shvaća da ga njegovi radnici većinom doživljavaju kao okrutnog i škrtoga gada i da će ga samo ulizice ili retardirani nazvati velikodušnim i dragim.
Ako vodite vlastito poduzeće, trebali biste se naučiti živjeti s činjenicom kako među potplaćenim bijednicima u zamazanim kombinezonima niste osobito omiljena osoba i kako je beskorisno, glupo i, na kraju krajeva, nepristojno od njih tražiti pisane izjave odanosti i ljubavi.
Dođe li nekom poslodavcu želja saznati što o njemu stvarno misle ljudi koje plaćaju tri tisuće mjesečno, ja bih im preporučio metodu koja je znanstveno jednako utemeljena, a daleko jeftinija od unajmljivanja policijske opreme i angažiranja specijalno obučenih čitača ljudske prirode.
Vole me, ne vole me...
Drugi put, dragi moji menadžeri i drage menadžerice, samo iziđite iz upravne zgrade, prošetajte se do tratine na kraju parkirališta, uberite tratinčicu i sve otkidajući latice nabrajajte: “Vole me… Ne vole me… Vole me… Ne vole me… Vole me…”
Ako želite, mogu vam unaprijed reći što će ispasti, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....