KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ Kako je desetljećima cvao biznis na osječkom groblju: Mrtvi se ne bune dok ih pljačkate

Dugo je, kažu, desetljećima cvao taj biznis na osječkom groblju. Naraštajima su ukopnici jedan drugome u pola glasa prenosili slatku tajnu zanata. Bio je to zgodan dodatak njihovim plaćama. Bakšiš, napojnica, trinkelt ili manča koja im je za valjano obavljenu uslugu dolazila... pa, zapravo, s onoga svijeta

O čemu je riječ? Kad umre čovjek i kad se njegovi najbliži, rodbina i prijatelji u tišini mrtvačnice oproste od njega, a prije obreda u kapelici, ukopnici kratko ostanu sami s pokojnikom, da namjeste i nehrđajućim vijcima učvrste poklopac lijesa. Svi su obožavali to raditi. Deset do petnaest minuta bez svjedoka s mrtvacem u prostoriji do jedan bi vam osječki picigamort istaknuo kao najbolji dio njihovog sumornog posla. Zbog toga su postali ukopnici, a ne, štatijaznam, neustrašivi piloti, lovci na medvjede, slavni glumci ili nešto četvrto o čemu dječaci inače maštaju. Brzo i bez riječi, ne gledajući se, operušali bi mušteriju, skinuli joj ogrlicu i naušnice, prstenje s ukočenih prstiju, sat ili narukvicu sa zapešća. Prilika je za to bila upravo idealna. Mrtvi se ne bune da ih pljačkate, a živi nikad, ali baš nikad ne pitaju da im otvorite lijes da provjere je li mamin medaljon još na prsima.

Zlatni zubi

Jednako je bilo i sa zlatnim zubima. Istina, njih ukopnici ipak nisu kombinirkama uzimali sa svježih mrtvaca, već bi pustili da pokojnik određeno vrijeme, da tako kažemo, odleži. Omekša kao srneći but u pacu. Kad bi leš istrunuo u masnoj, plodnoj slavonskoj zemlji, crvi i bakterije složno podijelili sve hranjivo na njemu, a grob se morao otvoriti zbog kakve pridošlice ili zbog čišćenja toga dijela groblja, ukopnicima je bilo dosta uzeti krhku, smećkastu lubanju, zatresti je kao zvečku, a zubno zlato bi samo ispalo. To je bilo i lakše od drpanja s netom umrlih jer su oni što su dulje pokopani često zaboravljeni, s ove strane trave nema nikoga da bi brinuo o sitnicama od plemenitih kovina koje su sa sobom u grob ponijeli.

Bio je to, što da vam pričam, skoro pa savršen zločin. Krađa nečega što nikome nije nedostajalo. Lupežarija s beznačajnim rizikom ukopnicima je i u mršavijim mjesecima donosila nekoliko stotina ekstra profita, upravo da produlje članstvo u gradskoj biblioteci i opernu pretplatu u osječkom HNK. Zajebavam se, naravno. Novac koji su dobivali otkupom mrtvačkog zlata dečki su trošili na pivo, cigarete, bonove za mobitel i sportsko klađenje, u jednu riječ, temeljne potrebe hrvatskih radnih ljudi i građana.

I trajalo je to, rekli smo već, godinama, i trajalo bi možda sve do biblijskog kraja svijeta, kad bi mrtvi ustali iz grobova i zapanjeno opazili kako im nema lančića, da ukopnici nisu lajali. Previše su, čini se, pričali o svojim podvizima. Netko je možda djevojci poklonio kakav dražestan komad nakita i nije odolio ne pohvaliti se kako je s njim jeftino prošao, a jedan je, zamislite, došao prodati još blatnjave zlatne zube u modrom kombinezonu s ušivenim znakom gradskog pogrebnog poduzeća na prsima. Kako retardiran moraš biti za tako nešto?

Hapšenje pogrebnika

Glas se pronio Osijekom, došao i do policije, koja je munjevito djelovala. Namjestili su lupežima klopku. Jednog su inspektora pred penzijom počešljali, obrijali, obukli u tamno odijelo i nakitili ga zlatom, a onda ga ostavili da leži u mrtvačnici i nepomično čeka dok... Dobro, nije baš ovako bilo. Naprosto su upali na groblje i pohapsili sve osječke pogrebnike.

“Dajte, ljudi, samo da mi oca pokopaju, pa ih onda vodite!” zavikao je, navodno, jedan muškarac trčeći za maricom.

No, policija je bila neumoljiva. Pritisnuli su počinitelje i oni su većinom priznali zlodjelo, a ako je koji bio tvrđi, suočili bi ga s dokazima, neobično brojnim računima iz otkupnih stanica zlata, a jedan je pametnjaković, tvrde, na ispitivanju čak nosio sat skinut s neke zadovoljne mušterije.

Lukavi fiškali

Bilo je to prije nekoliko mjeseci i sve otad s velikim zanimanjem čekam kako će se slučaj rasplesti. Za kakvom će domišljatom strategijom posegnuti odvjetnici optuženih? Branit će ih, nagađao sam, kako ništa nesvakidašnje nisu učinili. Ta još su u staroj Grčkoj pokapali s novčićem pod jezikom, pravednom naknadom za Harona lađara, koji je mrtve preko rijeke Aheront prevozio u podzemni svijet. Pozvat će se zatim na primjer Howarda Cartera, koji je 1922. obrstio Tutankamonovu grobnicu, a ne da se nije skrivao, već su ga ljudi slavili, negov je pljačkaški plijen danas izložen u British Museumu...

Međutim, ništa od ovoga lukavim fiškalima ne treba. Prije nekoliko dana sud je Državnom odvjetništvu vratio optužnicu na dotjerivanje i dopunu. Očekuje se objašnjenje kako su točno ukopnici krali. Optuženi su, ne poriče se, oskvrnuli grobove, uznemirili mrtve na njihovom vječnom počinku, ali imovinski delikt ipak nisu napravili. Jer, ako je nešto okvalificirano kao “stjecanje nepripadajućih dobara”, rečena su dobra nekome prethodno morala pripadati, a zakon od toga izuzima mrtvace. Prestankom disanja prestala su i njihova vlasnička prava. Samo živi imaju stvari, upozoravaju u svojemu gotovo filozofskom prigovoru branitelji optuženih. Imati je nerazdruživo od biti. Nema posjedovanja bez postojanja.

Neobična me je nekakva tuga uhvatila dok sam ovo čitao. Ganuli su me osječki mrtvaci bez zlatnih zuba i prstenja. Mrtvaci su kao siročad, pomislio sam. Mrtvi nemaju mame ni tate. Zlatni zubi veselo im zveckaju u lubanjama kao kovanice u dječjim kasicama. Leže obespravljeni i nemoćni pod zemljom, s besmislenim lančićem na gnjilim rebrima, sve dok im ga netko potrebitiji, uime svoga prava na život, na cigarete, pivo, bonove za mobitel i sportsko klađenje, bezobzirno ne otrgne.

Ali, jebi ga, zaključio sam na kraju, kao da žive ne pljačkaju. Zašto bi njima na grobljima bilo bolje nego nama?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 00:01