OLIMPIJADA NIJE FILMSKI FESTIVAL

ANTE TOMIĆ Na sreću, Olimpijske igre pamte Zorana Primorca, a likove poput Vrdoljaka obično se zaboravi

Podrazumijeva se da je Antun Vrdoljak većinski dioničar svakog hrvatskog sportskog uspjeha. Čak i danas, on pliva, vesla, skače, trči, boksa, dribla za voljenu domovinu
 Damir Krajac / CROPIX

Ti si bio na sedam olimpijada? I što si napravio tamo, osvojio si pola medalje, dobacio je Antun Vrdoljak preksinoć na Skupštini Hrvatskog olimpijskog odbora stolnotenisaču Zoranu Primorcu, prije nego ga je prostački opsovao.

Sedam olimpijada u svakoj drugoj prilici bio bi uspjeh. Zoran Primorac jedini je Hrvat sa sedam olimpijada i samo jedan od devetnaest sportaša u čitavom svijetu koji su imali takvu olimpijsku dugovječnost. Divljenja su vrijedne već i duge dvadeset četiri godine, koliko je prošlo od prve do zadnje Primorčeve olimpijade. Netko bi se pristojniji naklonio samo činjenici da je jedan naš sportaš dulje od četvrt stoljeća bio aktivan, profesionalni sportaš, trenirao, natjecao se, mukotrpno prtio kroz kvalifikacije, u svojim srednjim godinama pobjeđujući suparnike što su koji put bili upola mlađi od njega. Sve je to Primorac morao sam izboriti. Ni na jednu od sedam olimpijada on nije došao milosrđem Antuna Vrdoljaka, sve kad bi i postojalo nešto takvo kao što je milosrđe Antuna Vrdoljaka, i morate se stvarno upitati što je staroj, smežuranoj prznici bilo na pameti kad je ružno obezvrijedio jednu impresivnu sportsku karijeru.

Ali, kad je Vrdoljak posrijedi, takve je stvari uzaludno pitati. Poznajete ga, nema koga on neće pogaziti i pljunuti samo da bi sebe uzvisio. “Imali smo u proteklih deset godina odličan rad u Hrvatskom olimpijskom odboru i sjajne sportske rezultate”, rekao je prijekorno Primorcu, ne trudeći se potanje rasvijetliti kako se u njegovoj rečenici našlo prvo lice množine. Koje su točno njegove zasluge u onome “mi” koje se, eto, zakitilo mnogim olimpijskim odličjima? Objašnjenja su tu suvišna. Podrazumijeva se da je Antun Vrdoljak većinski dioničar, ako ne i jedini, stopostotni vlasnik svakog hrvatskog sportskog uspjeha. Čak i danas, u osamdeset i drugoj, on pliva, vesla, skače, trči, boksa, jedri i jaše, dribla i puca, baca kuglu, disk, koplje i kladivo za voljenu domovinu. Nakon vježbe na konju s hvataljkama jedva se stigne otuširati prije finala u teniskom turniru parova gdje je Vrdoljaku partner, naravno, on sam.

U svojoj megalomanskoj viziji Antun Vrdoljak jedini je Hrvat u svečanim povorkama na svim otvaranjima olimpijada od 1992. do danas. On samcat ponosno nosi našu trobojnicu razdragano mašući put svečane lože. Ako se tu i tamo i pojavi netko drugi, nekakvi košarkaši ili veslači, Antunu Vrdoljaku trebaju samo stoga jer ni on, kraj sve njegove tjelesne snage, ne može ponijeti zastrašujuću količinu plemenitih kovina u medaljama koje je osvojio u dresu s državnim grbom. Nevolja je, međutim, da olimpijada ipak nije filmski festival u Puli da Vrdoljaku udijeli sve postojeće i nepostojeće nagrade i priznanja. Olimpijada je ozbiljnija, egzaktnija smotra, tu se u desetinku milimetra i u tisućinku sekunde utvrđuje što je tko postigao i naposljetku ostane upamćeno tko je Zoran Primorac, a likove poput Antuna Vrdoljaka obično se zaboravi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 14:04