SLUGE SOTONE

ANTE TOMIĆ: Oruđa protiv gospodara tame sad reklamira i Marko Perković Thompson

 Duje Klarić/CROPIX

Jedna je gospođa na Braču Zorana Milanovića pred trajektom dočekala s natpisom: “Bože, tjeraj sluge Zloga iz naroda moga” i otkrila nam premijerovu dosad nepoznatu stranu. Ili barem ja nisam razmišljao o tome. Moja bi analiza Milanovićeve ličnosti vjerojatno sadržavala stručne izraze poput idiot, konj, žmukler, blefer i bitanga, ali da bi subjekt studije mogao biti i suradnik sotone, to mi, svega mi, ni u peti ne bi bilo.

Kao tvrdi materijalist, ja se uvijek vodim logikom da ljudi čine loše stvari zato što im se to isplati, zato što su nesposobni, lijeni, bezosjećajni ili jednostavno glupi. Ne pomišljam da u zlu može biti i nešto transcendentno, da je nekakva nevidljiva demonska sila obuzela grešnika i tjera ga da čini kvar, i zapravo me zapanjuje koliko mnogo svijeta vjeruje u to i o tome sasvim ozbiljno govori. Ne znam jeste li primijetili koliko je sotone u posljednje vrijeme u našim medijima, nema dana da negdje ne izađe nešto o njegovim slatkim napastima i obrani od njih. Ništa, čak ni guzica Jelene Rozge, ne prodaje novine kao sotona.

Najbolja obrana

Za razumnu cijenu od 14,99 kuna uz primjerak svojeg omiljenog lista na trafikama možete dobiti i medaljon svetog Benedikta, koji sam Marko Perković Thompson preporučuje kao najbolju obranu od nečistih sila. Detaljnije se u članku ne opisuje otkad je Marko Perković autoritet za ovo područje teologije, kad su to njega nečiste sile zaskočile i kako ih je okrugli medaljon nokautirao; čitatelj o tome može samo nagađati. Bit će da je popularni pjevač jednom neoprezno skinuo znamen svetog Benedikta, pošao se otuširati ili takvo što, i nije prošlo pet minuta, a nečiste sile zazvonile mu na vrata. Đavoli iz Ministarstva financija nepravomoćno su mu okrpili 1,164.211,42 kuna poreza, dok je on s bocom šampona u jednoj i ručicom tuša u drugoj ruci uzaludno pokušavao napraviti znak križa.

Oružja protiv sotone na tržištu ima kao deterdženata za posuđe, a boraca protiv njega možda i više, od profesionalaca svake vjere, popova, fratara, vladika, kaluđera, rabina, hodža i muftija do iscjelitelja i bijelih čarobnjaka, amatera koji nepromišljeno i bez ozbiljnijeg obrazovanja ulijetaju u rastuću industriju istjerivanja zle sile i skidanja kletvi i uroka. Svi su se oni, tvrde, mnogo puta suočili s đavlom ili šejtanom i slavno ga pobijedili, iako je bilo čupavo, ali nikad, ustvari, nismo čuli izvještaj druge strane. Premda su novine pune priča o njegovu djelovanju, sam je sotona nesvakidašnje samozatajan i ne daje izjave. Očekivali biste možda da on nazove redakciju da kaže: “Prenesite onome Zlatku Sudcu da mi se ne kurči previše” ili “Poručite Braci sa Srebrnjaka da ću mu ja pokazati čija majka crnu vunu prede”, ali ništa od toga.

Tih i skroman

Ne držite li kako je neobično da je sotona tako tih i skroman? Kojekakve se budale na sve strane razmeću kako su ga nalupali kao vola u kupusu, a on, koji bi trebao biti sušta oholost, ni da bekne. Čitajući hvalisave priče njegovih protivnika, u jednom sam trenutku pomislio kako bih zapravo, šta košta da košta, volio upoznati toga tajanstvenog gospodina. Pa i, zašto ne, zaposliti se u njega. Nijedan posao nije sramota ako se pošteno radi. Kako se uopće postaje sluga Zloga, što bi rekla ona Bračanka? Koji su natječajni uvjeti i gdje se treba javiti poželite li stupiti u službu sotone? Ja mislim da imam dobre šanse da me uzme.

“Četrnaest godina radite kao novinar u Ninoslava Pavića”, začudio bi se ugodno Nečastivi čitajući moj životopis. “Mladiću dragi, pa vi ste i nešto prekvalificirani. Mora biti da ste loša osoba?”

“Odvratna”, priznao bih ja iskreno.

“Volite činiti zlo?”

“Ništa mi na svijetu nije draže od toga.”

“Odlično, odlično. Ne vladate, istina, armenskim, hebrejskim, grčkim i latinskim, ali nema veze, to se lako nauči.”

I tako bih ja našao novi profesionalni izazov radeći za starog šaljivca i opsjenara, ofucanog starog mađioničara kojega zovu Gospodarom tame. Preselio bih u njegovu mračnu vilu punu crvotočnog i prašnjavog namještaja, ujutro mu ulazio u sobu, razmicao brokatne zastore i posluživao kontinentalni doručak, toplo pecivo i čaj. Čitao bih mu novine, dok bi se on smijao i zadovoljno pljeskao po bedru, slušajući kako je negdje umirovljeni učitelj sjekirom zatukao komšiju ili kako je drugdje poštanska službenica otrovala svekrvu.

Zatim bih pepelom marljivo laštio sotoninu srebrninu i lanenim uljem njegov štap od ebanovine, očetkao bih njegove cipele i crni plašt s grimiznom postavom. S vremenom bi mi, vjerujem, sotona počeo davati nekakve manje zadaće. Da zaludim, na primjer, kakvog mladog i naivnog seoskog župnika i natjeram ga da novac od milodara troši na sportsko klađenje i seks-telefone.

Želja za dokazivanjem

Naposljetku bih, željan dokazivanja, došao ja njemu i ponudio da samo izabere. Prepotentno bih rekao da mogu upropastiti i navesti na grijeh baš svakoga. Čak i najtvrđe čuvare vjere, divne, kreposne muškarce koji su sama stijena hrvatske Crkve.

“Kažite, gospodaru, čiju biste besmrtnu dušu izvoljeli?” kazivao bih ja uzbuđeno. “Hoćete li Branimira Glavaša, Tomislava Merčepa, biskupa Vladu Košića ili možda Darija Kordića, hoćete li da vam donesem Ljubu Ćesića, Slavena Leticu, Zvonimira Hodaka, Marka Perkovića; Milijana Brkića...?”

Belzebub bi me mirno gledao i samo na kraju pospano zaključio:

“Joj, slugo, hoćeš li se više sjetiti nekoga koga već nemam.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 20:51