ANTE TOMIĆ Ranjena i ponižena Europa, složit ćemo se, mora ustati i žestoko se osvetiti za svaku žrtvu

Europa je na koljenima. Bombe koje su ovoga tjedna potresle aerodrom i podzemnu željeznicu u Bruxellesu, kao i napadi na Pariz prošlog studenog, stotine nevinih što su ubijeni ili ranjeni eksplozivom i rafalima razularenih džihadista, duboko nas uznemiruju. Užas se uvukao u stanovnike Starog kontinenta. Trzamo se na svaki šum. Tjeskobno gledamo ako je tkogod negdje ostavio prtljagu pa nazivamo redarstvo. U Splitu je prije nekoliko dana jedan građanin tako panično dojavio o više napuštenih torbi nedaleko od središta grada, na vrlo prometnom uglu Starčevićeve i Gundulićeve ulice. Pirotehnička ekipa koja je smjesta izašla na lice mjesta nedvojbeno je utvrdila kako je riječ o dućanu Samsonitea.

U ovoj osobitoj prilici slučajno se nije radilo o napadu radikalnih islamista, ali svi znamo da je samo pitanje trenutka kad će oni udariti i kako će tada biti kasno zaključivati da nam je odavno još bilo sumnjivo kako bi razgovor prisutnih iznenada zamro svaki put kad bi ušli u popularnu kolodvorsku ćevabdžinicu u Đurđevcu, za koju je istragom naknadno otkriveno da je bila službeni regrutni centar Islamske države za Koprivničko-križevačku županiju. Valja biti vazda na oprezu. Imate li susjede Bošnjake, savjetujemo vam da među ukućanima napravite raspored, kako bi u svakom trenutku netko od vas dalekozorom motrio njihova vrata i zapisao tko im dolazi.

Ali, te mjere, naravno, nisu dovoljne. Ne možemo samo odbijati nasrtaje gadova. Prisluškivati telefone, presretati elektronsku poštu i snimati ih nadzornim kamerama. Treba i uzvratiti. Ranjena i ponižena Europa, složit ćemo se, mora ustati i žestoko se osvetiti za svaku žrtvu, a ako vas, razumljivo, frustrira da je naša kršćanska strana nedopustivo popustljiva mudžahedinskim propalicama i pederima, da je mlaka i pasivna, sramotno miroljubiva pa i često neorganizirana i dezorijentirana, možemo vas utješiti. Nije sve izgubljeno. Sposobni se pojedinci sa svih strana, s europskog juga i sjevera, s istoka i zapada, u tajnosti okupljaju. Oni su u vezi, čvrsto umreženi, frendovi su na fejsu, i samo čekaju znak.

U jednoj sobici u Skienu, na jugu Norveške, jedan krupni plavokosi muškarac, mišićavi skandinavski bog, uzor tjelesne nadmoći germanske rase, piše ovih dana čovjeku koji je bio njegovo veliko životno nadahnuće: “Silno me je ražalostilo, dragi prijatelju, da vaši plemeniti napori u istrebljenju islama nisu bili prepoznati, ali to je zapravo bilo očekivano. Na vlastitoj sam se koži osvjedočio kako su naša kršćanska braća i sestre slaboumna, slijepa i gluha na zlo koje dolazi s istoka. Kad sam ih upozoravao...”

“... i osobnim ih primjerom pokušao potaknuti na odlučnu akciju”, čitao je ove retke kojih tisuću kilometara južnije jedan zatvorenik u Haagu, “od njih sam, kao i vi, dobio samo osudu i gnušanje”.

Radovan Karadžić teško je uzdahnuo pa spustio pismo i nekoliko trenutaka zurio u prazno, dok je na stereo uređaju u kutu tiho svirala pjesma koja mu je i nakon bezbrojnih slušanja slamala srce. Kako je samo znao, kako je pogodio, pomislio je zapovjednik bosanskih Srba po tko zna koji put slušajući Miroslava Škoru.

Nije se, međutim, dulje prepuštao sentimentalnim stihovima. Pročitao je do kraja pismo odanog norveškog obožavatelja i ostavio ga na stranu, a onda uzeo pisati jednoj ženi u kojoj je neočekivano našao srodnu dušu: “Uvažena gospođo poslanice”, počeo je Radovan Karadžić, “prijatno me iznenadilo kad ste prije nekoliko dana na Tviteru napisali: ‘Eksplozije u Bruxellesu pred Uskrs pokazatelj su da nekima nije ništa sveto! Neće nas zaplašiti jer naš Bog je pobijedio smrt’.

Pišem vam jer sam i sam čovek hrišćanin, koji je ceo svoj život posvetio zaštiti hrišćanske vere i koji je zbog toga naposletku teško stradao. Nepravedno zatvoren na četrdeset godina teške robije gledam raspomamljene balije i Alijine plaćenike kako nekažnjeno ubijaju po evropskim prestonicama i govorim u sebi: Pa zar Evropa nakon Pariza i Brisela ne zna protiv koga smo se mi borili?! Nije to, istina, neka originalna misao. Primetio je to prije petnaestak godina, malne istim rečima, i vaš zemljak i kolega političar Ivić Pašalić, kad je 2001. rekao: ‘Napad na Svjetski trgovački centar u New Yorku pokazao je protiv koga smo se borili u BiH’.

Ne mogu da ne osetim bes i nezadovoljstvo da te barabe i dušmani i dalje slobodno šetaju našim ulicama, uživajući simpatije levičara i liberala, dok branitelji naše autentične evropske vere i tradicije, čame u ćelijama. Ali, opet, draga gospođo poslanice, ohrabruje me i raduje da na svetu živi neko kao Ivić Pašalić, da ima još ljudi poput vas i mene, ljudi koji se ne boje poginuti braneći sve ono i sveto i lepo što su nam naši pradedovi namreli. Pozdravljam vas na kraju stihovima onoga vašeg hrvatskog pevača:

‘Sude mi zato što svoje volim,

Volim najviše.

Što sam branio moje najdraže.’

Srdačno Vaš,

Radovan Karadžić.

U svome uredu u Europskom parlamentu hrvatska poslanica je teško uzdahnula i spustila pismo osuđenog srpskog ratnog zločinca, razmišljajući kako su stvari kojiput zamršene i složene, kako je “istina voda duboka”. Tko bi to zaista pouzdano mogao reći da je Karadžić zločinac? Da je bilo više ljudi kao što Karadžić, ili kao što je onaj dragi norveški mladić s dojmljivim bicepsima koji joj je nedavno pisao, ljudi koji bi predano i prilježno masovnije ubijali muslimane, možda bi se danas po Parizu i Bruxellesu slobodnije hodalo?

Čuvar u strogo čuvanom zatvoru na jugu Norveške otključao je vrata ćelije i plavokosom zatvoreniku, kao i svakog jutra, uobičajeno dovezao kolica s hrpom pošte od obožavatelja i obožavateljica diljem našeg planeta, a ovaj je nervozno prekopao između pisama i razglednica sa slikama dalekih gradova tražeći samo jedno. Kad je ugledao ime na stražnjoj strani jedne omotnice, srce mu je radosno zaigralo. Andreas Breivik nestrpljivo je razderao pismo i nasmiješio se gledajući potpisanu fotografiju Marijane Petir.