KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ S nezadovoljstvom shvaćam kako sam pogriješio zanimanje, desetljećima se bezveze potucam po novinama zanemarujući svoj istinski poziv...

I hadezeovske i esdepeovske administracije ugrabile su milijarde na duhanu, a da u trideset godina nijednu bolnicu nisu sagradili. Sve što su obećavali potrošiti na zdravlje hrvatskog čovjeka otišlo je za nezasitnog činovničkog Moloha, besmislene državne agencije, javna poduzeća, limuzine,  i penzije dosad neutvrđenog broja generala Hrvatskog vijeća obrane
 Pixabay

Trebao sam biti švercer. Raste to saznanje u meni posljednjih dana. S nezadovoljstvom shvaćam kako sam pogriješio zanimanje, kako se desetljećima bezveze potucam po novinama zanemarujući svoj istinski poziv i svoje naslijeđe. Jer moji su oduvijek bili šverceri, krijumčari, kontrabanda. Tamo na krševitoj granici kod Imotskog puzali su nečujno kroz suhu travu kraj usnulih turskih zaptija, prtili snijegom zametene klance krišom od austrijskih i starojugoslavenskih žandara, derali opanke preko vjetrovitih visoravni bježeći od ustaškog redarstva, glumili kako su slaboumni kad bi ih uhvatila komunistička milicija, vazda s nečim opasnim, nezakonitim, obično duhanom, mirisnom, zlatnom škijom u vreći na leđima. Odmetnici od svake vlasti, vjekovima su odmjeravali od lakta i sultanu, i caru, i kralju, i poglavniku, i maršalu. Jednostavno nisu mogli bez toga. Duša bi ih zaboljela već kad bi samo zamišljali da uniformiranim nasilnicima svojevoljno daju i najmanji dio, ma i koliko je od nokta, svoje sirotinje.

To je i moja priroda i sam sebi ne mogu objasniti zašto sam joj se desetljećima opirao, radio protiv svoje krvi kupujući, bez izuzetka, samo ispravnu, uredno oporezivanu robu, dajući i bogu božje i caru carevo. Danas mi je žao zbog svake kutije s markicom Ministarstva financija koju sam ikad kupio na trafici. Kakva sam budala bio! Da mogu sakupiti pepeo stotina hiljada onih cigareta koje sam popušio dok sam pušio, svega bih ga, svih petnaest tona, pokajnički istresao po tjemenu.

A možda nije sve izgubljeno. Da se potrudim, još bih mogao biti u gori hajduk. Negdje u Hercegovini, u kući neke udovice, imao bih skladište rezanog duhana i strmom ga stazom između borova po mjesečini, pored svih policijskih patrola s njemačkim ovčarima, toplinskim kamerama i dronovima, nosio preko granice. U inat vlastima, poveo bih i jednu obitelj sirijskih izbjeglica, nekog Ibrahima sa ženom i dvoje djece. Ako bi mi bili simpatični, ne bih im ništa naplatio. Pred zoru bi došli preko brda u Hrvatsku i u ruševini jedne pojate u Ričicama, poviše kuće Mate Matišića, ukrcali se u Ladu Nivu koju sam dan ranije maskirao odsječenim granama. Otkrio bih napokon svoje poslanje, ispunio zavjet precima vozeći švercani teret krivudavom cestom put mora, dok bi Ibrahimova djeca na stražnjem sicu pjevala arapske brojalice.

Vjerojatno bih se tada ponovno odao poroku kojega sam prije tri i po godine napustio, ali nijedna legalna cigareta ne bi više dotakla moje usne. Pušio bih totalno nedomoljubno, veleizdajnički, samo svoju robu da nijedan uhljeb nijedne popišane lipe od mene ne dobije. Udisao bih žudno rukom smotani duhan sve do žutih noktiju, palio jednu na drugu u slavu svoga slobodnog i neukrotivog duha.

Moji su krijumčarski djedovi bili u pravu, svi činovnički kicoši podrezanih brkova, u modrim jaknama sa zlatnom dugmadi, koga god predstavljali, svi su oni jednake podle ništarije. Pa i ako su vaše vjere i vašeg roda, nijednome od njih ništa zaista ne dugujete. Ako pušite, imate svako pravo popizditi kad ministar zdravstva Milan Kujundžić stane mudrovati kako je svrha poskupljenja cigareta potaknuti pušače da odustanu od nezdrave navike. Užasan je bezobrazluk toga ministra kojemu kao da nije dosta da vas institucionalno pljačka, dere vas nemilosrdno kao Musa jarca, već vam još tvrdi kako on to za vaše dobro čini.

Pa i argument kako su pušači veći teret za javno zdravstvo jednako je bezvrijedan. Više i ne pamtimo koliko je puta cijena duhana otišla gore. Teško je ocijeniti nakon svih inflacija i konverzija, prvo iz jugoslavenskih dinara u hrvatske, a zatim iz hrvatskih dinara u kune, ali mene ne bi čudilo da račun pokaže kako se za jednu kutiju danas plaća koliko je prije trideset godina čitava šteka stajala. Cijena jednog jednostavnog i jeftinog proizvoda višekratno se umjetno pumpala da bi se, kao, liječili bezbrojni duhanski ovisnici oboljeli od karcinoma dišnih puteva. Ali koliko ih je zaista izliječeno? Bolesnici i dalje leže s cjevčicama u nosu u onkologijama i pulmologijama smještenim u starim austrougarskim kasarnama punim vlage i propuha. Nesretnici su sasvim bijeli u licu, ali ne od bolesti, već od sitnog gipsa što iz napuknutog plafona sipi po njima.

Baš svako se hrvatsko ministarstvo zdravstva od devetsto devedesete razmetalo kako će dodatnim nametom na cigarete nevjerojatno unaprijediti medicinske usluge. I hadezeovske i esdepeovske administracije ugrabile su milijarde na duhanu, a da u gotovo trideset godina nijednu novu bolnicu nisu sagradili. Sve ono što su obećavali potrošiti na zdravlje hrvatskog čovjeka otišlo je na koncu za nezasitnog činovničkog Moloha, besmislene državne agencije, javna poduzeća, crne luksuzne limuzine, na crkve, braniteljske udruge i penzije dosad neutvrđenog broja generala Hrvatskog vijeća obrane. Zbog toga je zaista vrijedilo pušiti cigarete s markicom Ministarstva financija, da Željku Glasnoviću ne bi štogod uzmanjkalo.

Naposljetku, da i hoćete pušiti hrvatske cigarete, ne možete. Takvih više nema. Davno su prošla imena kad su se na kutijama kočila naša narodna imena kao što su Opatija, Jadran, Drava, Zeta, Drina, Zagreb, Lovćen ili, zamislite samo, bilo je i to jednom - Croatia. I u toj smo stvari poraženi, izgubili smo suverenitet. Domaća je ostala još samo ona žuta škija što se šapatom nudi na tržnici. Ako se već ne možete ostaviti duhana, a htjeli biste ostati prkosni i svoji, da vas nitko ne zajebava, samo taj otrov kupujte. Ubijajte se nikotinom nadajući se samo da će glupa i pokvarena hrvatska država, ovakva kakva je danas, krepati prije vas..

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 20:29