ANTE TOMIĆ Tko laže da voli Karamarka? Izbjeglička kriza kriva je što nismo uočili velike unutarnje migracije. Naši najizvrsniji talenti i umovi u duhu migriraju udesno

Neobična je priroda. S jeseni, kao i svake godine, milijuni su se čvoraka, slavuja, lastavica i roda sa sjevera Europe, preko Balkana i Turske, uputili prema Siriji i Iraku. Istodobno, dolje na tlu, stotine tisuća Iračana i Sirijaca pošli su upravo obrnuto, preko Turske i Balkana na sjever Europe. Kreštava i kliktava jata selica mimoilaze se s tužnim kolonama izbjeglica.

Pogledaju li se kojiput u prolazu Sirijci što na sjever bježe od ognja i čvorci koje je na jug led potjerao? Sastanu li se na pola puta umorni, u Panonskoj nizini, na rubu hrastovog gaja? Dok oko podneva skromno užinaju kruha i sira, podignu li ljudi pogled na ptice, što na granama željno čekaju pojesti njihove mrvice popadale u travu, i u sebi reknu: “Pozdravite nam zavičaj, mali čvorci”.

Uznemirenost o okolišu

A uznemirenost je i u našem okolišu. Dok bliskoistočni narodi gaze prema Skandinaviji, a skandinavske ptice lete put Bliskog Istoka, u nas je, kao i inače prije izbora, velika selidba na političkoj sceni. Mnoge vrste napuštaju gnijezda i brloge tragajući za sigurnijim staništem i bogatijim izvorima slatkih plodova, žitarica i debelih ličinki. Biolozi su s moćnim dalekozorima već opazili migraciju više stotina esdepeovskih i haenesovskih jedinki put Hadezea. U ministarstvima i agencijama i drugim tijelima državne uprave, u javnim poduzećima, kazalištima, galerijama i muzejima, u znanstvenim institutima, na fakultetima i na televiziji, uoči izvjesnog poraza socijaldemokrata i njihovih saveznika, krenuo je veliki egzodus slijeva nadesno.

Prvi je izbjeglički val već došao na odredište. Neobrijani, gladni i iscrpljeni esdepeovski i haenesovski nesretnici razapeli su šarene šatore i roštiljaju kobasice pod platanama na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma, puni nade zureći u prozore predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice. Mlade majke ljuljaju dojenčad u naručju, a muškarci nervozno puše cigaretu za cigaretom, vrebajući neće li gore iza stakla ugledati predsjednika Karamarka, glavnog tajnika Brkića ili barem kninsku gradonačelnicu Josipu Rimac.

“Vlado! Vlado, prijatelju, živio!” dovikuju oni s udvorničkim osmijehom Šeksu i kroz policijski se koridor guraju da stisnu ruku Dubravki Šujici, a Šeks i Šujica samo im šmugnu iz auta u zgradu ne osvrćući se jer još zapravo ne znaju što bi s njima. “Valja pomoći očajnim ljudima, ali i misliti na dobrobit naših članova”, rekla je Kolinda Grabar Kitarović, dok je Andrija Hebrang upozorio kako je nekontroliran priljev izbjeglica iz drugih stranaka ozbiljan sigurnosni problem. U HDZ bi im tkogod mogao podmuklo donijeti i nekakve komunističke i jugoslavenske ideje. “Treba ih popisati i do jednoga strogo provjeriti tko je i kakav je prije nego ga pustimo među nas”, napomenuo je Hebrang razumno.

Topla odjeća i sardine

“Dajte izbjeglicama toplu odjeću i sardine i vratite ih u SDP i HNS da se tamo bore za hrvatske interese”, viču neki hadezeovci ogorčeno, dok drugi zahtijevaju da se ravnomjernije rasporedi teret izbjegličke krize. “Nije pravedno da im mi sve primimo”, kažu. “Pa gdje je to red, šarajte malo. Dio bi ih mogli uzeti u HSS, ili u HSP Ante Starčevića, ili u Hrast ili u neku drugu članicu Domovinske koalicije.”

Uoči izvjesnog izbornog poraza socijaldemokrata i njihovih partnera najizvrsniji naši talenti i umovi u duhu migriraju udesno, vrhunski pravnici, advokati, novinari i povjesničari mlate po vlasti u odlasku neštedimice kao Maksim po diviziji, dosjetljivo ismijavaju nesposobnost Zorana Milanovića, pa i ako su ga do prije koju godinu od dragosti zvali Zoki, nudeći se, kadšto diskretno i izokola, a kadšto sasvim otvoreno i besramno skorim pobjednicima. Trude se zatim biti primijećeni, na televiziji i novinama govore stvari za koje procjenjuju da bi se Tomislavu Karamarku mogle svidjeti, ili se neshvatljivo pojavljuju iza njega u kazališnim lobijima, u periferijskim trgovačkim centrima i autopraonicama, za susjednim stolovima u restoranima. Tomislav Karamarko ih neočekivano susreće dok džogira po Cmroku, jede janjetinu na Boraji ili roni u Modroj špilji na Biševu. Izvede li Karamarko djecu u zoološki vrt, novi mu obožavatelji vedro mašu iz kaveza sa čimpanzama. “Ehej, kako ide”, pozdravljaju ga oni kod pisoara na benzinskoj pumpi Janjče...

Nehotična duhovitost

Baš kad je pomislio da je napokon ostao sam, netko se iza njegovih leđa veselo zahihoće na nešto što je rekao, a Tomislav Karamarko se na to razrogačeno prene jer on uopće nije želio biti smiješan. Uvrijedi ga smijeh jer je on samo nehotično duhovit i zapravo ga nervira da to ne kontrolira.

On, nagađam, možda i ne želi nove simpatizere, neugodno ga je zatekla omiljenost, ništa ga u životu nije pripremilo na srdačnu naklonost s kojom ga u posljednje vrijeme okružuju. Kao inteligentna, prirodno sumnjičava osoba, rođeni policajac, mogao bi se možda i osjetiti nesigurnim od navale pristalica, mogla bi ga uhvatiti paranoja od mnoštva novih prijatelja koji ga raspamećeno šeraju i lajkaju. Koliko je među stotinama koji mu svakodnevno prilaze iskrenih poštovatelja njegove tvrde, nesmiljeno patriotske politike, a koliko su njih pokvarenjaci koji se samo žele uvaliti u zastupnički stolac, u ministarsko ili savjetničko mjesto ili zaposliti nevjestu? Ovakva pitanja zbilja mogu izluditi čovjeka.

Srećom, ne traje to dugo. Svi su na kraju otkrili, pa će i Tomislav Karamarko najkasnije za četiri godine otkriti tko ga zaista voli, a tko se samo pretvara.