Ante Tomić: Zašto lavovi ne jedu biskupe

Uobičajeno je vjerovati da zlikovci nemirno i malo spavaju, ali jeste li ikada vidjeli lavove? Nekoliko puta zaustavio sam se ispred njihova kaveza u zoološkom vrtu i ne pamtim da sam ih ijednom našao budne. Te velike životinje ležale su teške i trome s trbusima u prašini i samo gdjekad podizale glavu i mrzovoljno se osvrtale. Jedva bi načas prezirno pogledale okupljene, zijevnule svojim strahotnim raljama i nastavile drijemati. Lavovi, pročitao sam to jednom negdje, spavaju nevjerojatnih dvadeset dva sata dnevno. Sve što ste ikada čuli o savjesti, za njih ne vrijedi. Oni su ubojice, ali spavaju krepko kao bebe, tvrdo kao općinski portiri ili regruti. Lavovima se u snovima očito ne vraćaju prestravljene oči stepskih goveda, noću ih ne bude krikovi zebri i antilopa koje su zaklali.

Upravo suprotno, nesanica muči žrtve. Bijedni, nedužni biljojedi, koji nikada nikakvo zlo nikome nisu učinili, oni nemaju počinka ni spokoja. I kada se spuste u travu, spavaju tek napola. Živčano se trzaju na svaki šum. Naposljetku možda i skončaju premoreni i neispavani. U času kada im grabežljivac skoči zubima za vrat, neki su možda već dosegli ono stanje iscrpljenosti u kojemu je biće ravnodušno za vlastitu sudbinu i smrt mu se čini bolja od njegova usranog života. Dosta mu je straha i bježanja, samo da mu je leći, pa makar i zauvijek.

San i nevinost, odnosno nesanica i krivnja, idu zajedno samo u ljudi, ta veza uočena je samo u stvorenja koje imaju ono što teolozi nazivaju dušom. Kod svih drugih životinjskih vrsta stvar je upravo obrnuta. Najslađe spavaju najveći krvnici.

Ove su mi nevesele filozofske misli došle prije neki dan u Rimu, u obilasku ruševina Coloseuma, ili Koloseja, kako bi se naški reklo, dok sam sebi pokušao predstaviti krvavu razonodu svjetine otprije devetnaest vjekova, u davna vremena kada su lavovi bili oružje vjerske nesnošljivosti i tu dolje u pijesku trgali crijeva i udove prvih kršćana. Velik je rizik bio slijediti tada novo maloazijsko religijsko učenje o jednom i jedinom Bogu njegovu Sinu koji se za spas svih ljudi dao razapeti. Užasna smrt bi vas čekala ako bi tkogod, recimo, šapnuo vlastima da vas je čuo kako mrmljate Očenaš. Vjerojatno je tu bilo, kao što je uvijek bilo, i lažnih prijava. Susjed podlac bi u gluho doba nacrtao ribu na vašoj kući, samo da se kasnije oženi vašom udovicom. Već za koji dan pokvarenjak bi na tribini Koloseja tješio vašu voljenu, ohrabrujuće joj stiskao ruku i nudio je prženim bajamima, dok bi vi dolje u sandalama panično posrtali pred izgladnjelim velikim mačkama.

Kolumnu u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista