ANTISISTEMSKA STRANKA SISTEMATSKIH LAŽOVA Živi zid se po laganju možda bitno ne razlikuje od ostalih, ali ih sve uspijeva nadmašiti jednim elementom

Dok zainteresirana publika preko svih dostupnih komunikacijskih platformi prati uzbudljivi završetak bizarnog političkog reality showa pod nazivom “Živi zid”, teško je zatomiti osjećaj zluradosti. Takav schadenfreude, dakako, politički je nekorektan, pa i nepristojan. No, ima li priličnijeg osjećaja kojim bi se trebao ispratiti slom jedne građanski nepristojne, društveno štetne i demokratski opasne tvorevine kao što je Živi zid? Suprotno od onoga što će nas uvjeravati njegovi čelnici i onoga u što će vjerovati njegovi simpatizeri, razlog za takvu kvalifikaciju nije tobožnji antisistemski program koji Živi zid zastupa.

Takav program, čak i kad je kao u slučaju Živog zida potpuno nekoherentan, legitiman je dio široke, pluralistične političke ponude liberalnih društava. No, ono što Živi zid svrstava u klasifikaciju političkog korova upravo su metode kojima se stranka služi te krajnji efekti koje primjena tih metoda izaziva u društvu. Živi zid je stranka koja je svoju cjelokupnu aktivnost i energiju usmjerila na dezinformiranje kao temelj upornog i minucioznog rušenja najosnovnijih spona društvenog povjerenja. Ukratko, Živi zid je stranka lažova. Po tome se možda bitno ne razlikuje od većine ostalih konkurenata na političkoj sceni, ali ih sve nadmašuje beskrupuloznim ignoriranjem čak i najrudimentarnijih formi odgovornosti za izgovorenu riječ i počinjeno djelo.

Ukratko, Živi zid je stranka sistematskih lažova. A da je tomu tako, ne morate vjerovati potpisniku ovih redova, inače još jednom iz kolone medijskih plaćenika antihrvatsko-masonsko-globalističkog lobija. Vjerujte samim članovima Živog zida.

Primjerice, stranački disident Hrvoje Runtić o autokraciji Vladimire Palfi govorio je još prije dvije godine. Ispričao je kako ona o svemu u stranci odlučuje, kako je na visoko mjesto na izbornoj listi nagurala tada nepoznatog inženjera iz Sesveta po imenu Tihomir Lukanić, kako u stranci kola sumnjiv novac, kako predsjednik stranke Sinčić bez supruge ni o čemu ne odlučuje, kako je krajnja ambicija Vladimire Palfi Bruxelles. Dakako, vodstvo i vjerno članstvo Živog zida Runtića je izvrgnulo internetskom linču, proglasivši njega i njegovu partnericu “prijetvornim ljudima koje zanima samo novac” (sic!), prijeteći tužbama za klevetu i kaznenim prijavama za prijevaru.

Tijekom naredne tri godine mediji će dalje istraživati takve navode, izvještavati o sukobima i samovolji u stranci, propitkivati nepravilnosti u financijskom izvještaju stranke koje je otkrila Državna revizija. Svaki put čelnici Živog zida složno će zapuhati u ratne trube, vulgarno derogirajući sve one koji su usudili u pitanje dovesti njihovu samoproglašenu bezgrešnost. A onda je sloga pukla i promijenila se ploča.

Ako pitate Ivana Sinčića, Branimir Bunjac više nije časni borac za pravdu kojemu političari imputiraju nasilničko ponašanje, već samo častohlepni nasilnik. Ako pitate Bunjca, Sinčić više nije mudri predvodnik, već marioneta u rukama supruge. O optužbama za financijske malverzacije u stranci više se ne govori da su neistine režimskih medija, već se navodi da Palfi “samostalno daje naloge da se troši stranački novac”. Tvrdnje o Bunčevoj predanoj, pa povučenoj ostavci više nisu podmetanje HDZ-a, već rezultat toga da je “Palfi na koljenima Bunjca molila da odluku povuče”. Manipulatori javnim mnijenjem više, očito, nisu samo u medijima, već i među samim članovima Živog zida koji su Bunjca “skoro prebili da potpiše nekakav ugovor, a onda su to u Goebbelsovoj maniri snimili i pustili samo jedan dio”.

Pune tri godine nakon što je Hrvoje Runtić ustvrdio da je Tihomir Lukanić intervencijom Vladimire Palfi oktroiran na izbornu listu, Branimir Bunjac sada se zgraža što je isti Lukanić u režiji iste Vladimire Palfi morao biti oktroiran za Europski parlament. U narodu se kaže - ako laže koza, ne laže rog. Neki antički dramatičar bi raspad Živog zida mogao ekranizirati kao tragediju tročinku gdje bogovi s Olimpa padaju na zemlju opijeni zavodljivom pjesmom jedne varljive nimfe.

No, vremena antičkih junaka davno su iza nas. Živi zid je u procesu izgradnje takve nove deidealizirane realnosti dao svoj obol pa je i primjereno da kuša njezine plodove. Kad show završi, publika ode, a reflektori se ugase, ostat će tek priča o antiklijentilističkoj i antieuropskoj stranci koja je pala zbog sukoba o podjeli fotelja i europskog novca. Priča o antisistemskoj stranci sistematskih lažova.