Arhitektonske injekcije za novi život grada

Tema interpolacije proteže se kroz čitavu povijest arhitekture. Jednako tako, niti jedna druga tema s područja arhitekture neće izazvati toliko žučnih rasprava kao što je to interpolacija. Pitanje je, što je to interpolacija? Pojednostavljeno, interpolacija (lat. interpolatio) je metoda naknadnog umetanja u arhitekturi objekata između dviju postojećih zgrada i četvrti koja je već uglavnom sagrađena.



No, možemo li je tumačiti na tako dvodimenzionalan način, kao puko uklapanje nove fasade između dviju postojećih, ili pak kroz banaliziranu konfrontaciju novoga u starom? Kako će pisati naš glasoviti povjesničar umjetnosti Radovan Ivančević, ponekad termin označuje, ali i zavarava. Iako će neki reći, svaka je arhitektonska interpolacija problem, kako ćemo vidjeti, mnogo složeniji.



Na prvome mjestu arhitektonska interpolacija nije kvantitativno popunjavanje prostora, već kvalitativno mijenjanje zatečene morfološke strukture prostora novim vrijednostima. No i dalje je bitan krajnji oprez jer je granica između vrhunske interpolacije i potpunog fijaska nevjerojatno blizu.



U tom kontekstu povjesničar umjetnosti Ivo Maroević u knjizi "Sadašnjost baštine" ističe tri grupe problema vezanih za interpolacije. To su: zakonitosti, metode i opasnosti. Govoreći o zakonitostima, Maroević na prvo mjesto stavlja valorizaciju postojećeg odnosno zatečenog stanja. Na nju se nadovezuje kreativan proces utvrđivanja prostornih odnosa, koji bismo mogli nazvati i fazom identificiranja s prostorom.



Ono što ih povezuje, ističe Maroević, je kreativnost umjetnika-arhitekta bez čijeg nesputanog i punog stvaralačkog angažmana nema uspješne interpolacije. Na temelju utvrđenih zakonitosti, nadalje, određuju se metode kojima ćemo pristupiti interpolaciji. Razlikujemo četiri metode: faksimila, prilagođavanja, naglašavanja i kontrasta.



Metoda faksimila rijetko se primjenjuje i graniči s metodama rekonstrukcije jer, kako ističe Maroević, znači ponavljanje one arhitekture koja je na određenom mjestu stajala i pridonosila cjelovitosti ambijenta. Najučestalija je metoda prilagođavanja. Ona je pokušaj što manjeg naglašavanja nove arhitekture u zatečenom prostoru.



Foto Milivoj KeberNjeni su gabariti prema Maroeviću vješto izbalansirani, a oblikovanje nužno racionalno. Posljednje dvije su metode naglašavanja i kontrasta. Metoda naglašavanja u biti se nastavlja na metodu prilagođavanja, a temelji se na isticanju pojedinih elemenata nove arhitekture u odnosu prema zatečenoj arhitekturi i to u širokom rasponu od gabarita, drukčije strukture do određenih oblikovnih elemenata.



Najosjetljivija je metoda kontrasta, odnosno težnja za suprotnim. Zbog delikatnosti ta je metoda isključivo "rezervirana" za najbolje arhitekte, no istaknimo, ni tada ne jamči uspjehom. Kako ističe Maroević, ta metoda naprosto ne podnosi kompromis - nju treba provesti do kraja ili se njome ne baviti. No vratimo se još Ivančevićevu koji će jedan od svojih članaka znakovito nasloviti: Interpolacija: međuvrijednost među vrijednostima ili krivotvorina (Arhitektura, br. 184-5, 1983.).



Prema Ivančeviću, u kvalitativnom smislu interpolacija omogućuje dva dijametralno suprotna učinka: novom vrijednošću mogu se valorizirati postojeće vrijednosti (međuvrijednost među vrijednostima) ili je pak moguće "krivotvoriti" cjelinu u koju se nešto umeće. Iz tog razloga problem interpoliranja zahtijeva višedimenzionalno iščitavanje jednako i u odnosu prema prostoru kao i prema vremenu.



U tom kontekstu, prema Ivančeviću, jedinica mjere u programiranju interpolacije je ulični blok i niz. Riječju, svaka pa i najmanja interpolacija ne može se kvalitetno provesti ako nije smišljena unutar cjeline uličnog niza s jedne i uličnog bloka s druge strane. Vremenska pak dimenzija interpolacije tumači se kao akt sadašnjosti u tkivo prošlosti namijenjen budućnosti.



Ako u tom kontekstu interpolaciju doživimo kao proces, možemo govoriti kako je ona rezultat aktivne suradnje urbanista, konzervatora i arhitekata. Isključenjem samo jednog od aktera tog procesa može u konačnici rezultirati katastrofalnim posljedicama u prostoru, pogotovo ako je riječ o nekoj zaštićenoj povijesnoj cjelini. Gubitak neke dosegnute vrijednosti baštine, ističe Ivančević, neusporedivo je teži od pobačaja nerođenog suvremenog ostvarenja.



No pitanje je da li je interpolacija u današnje vrijeme isključivo pitanje uskog kruga stručnjaka, ili u najgorem obliku politike i kapitala, i u kojoj mjeri u procesu njena nastajanja ima pravo glasa interes javnosti odnosno građana, osobito ako govorimo o spomenički zaštićenim gradskim zonama i trgovima, koje možemo nazvati i prostorima zajedničke memorije?



Jedan od najmarkantnijih zagrebačkih prostora zajedničke memorije je Trg Petra Preradovića. Na tom primjeru građani su jasno dali do znanja da i te kao žele participirati u odlučivanju kako će taj trg izgledati. Na prvome mjestu zahtijevajući da se sačuva njegova zatečena arhitektonska ovojnica, a time i vizualna prepoznatljivost i identitet prostora kao čimbenika zajedničke memorije.



Prostor zagrebačkog Donjega grada oblikovno je definirana urbana cjelina temeljena na blokovskoj gradnji, čija je osnova Regulatorni plan iz 1887. godine. Od kraja 19. i tijekom 20. stoljeća ta se urbana struktura popunjavala arhitekturom različitih stilskih obilježja od historicizma, secesije, moderne do postmoderne, ostvarujući pritom djela od trajne vrijednosti. U tom kontekstu urbanistička cjelina Donjeg grada 1962. upisana je u Registar nepokretnih spomenika kulture grada Zagreba.





Budući da je riječ o definiranoj urb-arhitektonskoj cjelini, pitanje je da li i s kojom mjerom treba uopće ulaziti s novom gradnjom unutar ove zone? To više jer bi svaki agresivan zahvat u već definiranom urbanom tkivu mogao trajno narušiti njegov integritet i kao gradske cjeline i kao kulturnog dobra. Dakako, izuzeti čitav prostor Donjeg grada od suvremenih arhitektonskih intervencija bilo bi štetno, ali i nepravedno jer bi ga time lišili ne samo suvremena pečata 21. stoljeća, već bi time dokinuli i prepoznatljivi donjogradski pluralizam stilova.



Na prvome mjestu potrebno je odrediti zone gdje bi se takovi zahvati mogli izvoditi, i dakako, kriterije, a da se bitno ne naruši integritet prostora. Središnja zona Donjega grada - prostor između Ilice, Frankopanske, željezničke pruge i Draškovićeve ulice s tzv. Zelenom potkovom najosjetljivija je donjogradska zona i u nju valja ući s najvećim oprezom i u svakome trenutku osluškivati bilo javnoga mnijenja.



Budući da je riječ o visoko kvalitetno definiranoj gradskoj cjelini, za nju je najpodesnija metoda integralne revitalizacije bez radikalnijih građevinskih zahvata. No i na tom prostoru oni su mogući. Na prvome mjestu riječ je o rubnim zonama gradskoga središta.



Primjera radi, i dok bi ispunjavanje građevnog bloka između Trga Petra Preradovića, Ilice, Gundulićeve i Varšavske ulice hiperdimenzioniranom interpolacijom značilo ne samo trajno narušavanje integriteta prostora gradskoga trga, već i nepotrebno opterećenje središta grada, interpoliranje suvremenih objekata na rubnim zonama donjogradske jezgre izraz je ne samo potrebe za revitalizacijom, nego i konačnog arhitektonskog definiranja ovih zona.



U tom kontekstu mnogo širu mogućnost interpoliranja i revitalizacije od navedena bloka, a da se bitno ne naruši integritet prostora, pruža nedefinirani prostor unutar susjednog bloka između Frankopanske, Ilice, Varšavske i Gundulićeve ulice. Sljedeći prostor koji zahtijeva arhitektonsku interpolaciju je nesagrađeni prostor omeđen Starom Vlaškom i Cesarčevom ulicom. No zbog blizine katedrale ovdje osobito treba voditi pozornost da se ne naruši vizualni kvalitet ambijenta.



Dakako, najatraktivniji je nesagrađeni prostor nekadašnje Sinagoge u Praškoj ulici koji bi u nekoj budućoj gradnji mogao podnijeti čak i vrlo radikalnu - kontrastnu interpolaciju. Za razliku od središta, mnogo veća mogućnost interpoliranja novog u staro pruža se na donjogradskim potezima od Britanskog trga prema zapadu s naglaskom na Ilicu koja podnosi vrlo raznoliku tipologiju objekata. Isto vrijedi i za potez istočno od Draškovićeve ulice odnosno za Vlašku ulicu.



Interpolacije se razlikuju u četiri metode: faksimil, prilagođavanje, naglašavanje i kontrast. Ova posljednja, koja iskazuje težnju za suprotnim, rezervirana je samo za najbolje arhitekte, ali ni tada ne jamči uspjeh
Kako bi što bolje mogli razumjeti bit interpolacije novoga u staro, ukratko analizirajmo nekoliko primjera koji ilustriraju njene dobre i loše strane. Jedna od najuspješnijih donjogradskih interpolacija je stambena zgrada u Ilici 81 arhitekta Radovana Tajdera (1986.). Izvrsno artikulirana kuća s naglašenim vertikalnim detaljima uličnog pročelja u savršenom je dijalogu sa secesijskom uglovnicom arhitekta Stjepana Podhorskog (1908.). Upravo ovaj primjer dokazuje kako dobro artikulirana arhitektura može pozitivno utjecati na kvalitetu okolnog ambijenta.



Među najznačajnijim donjogradskim interpolacijama je svakako dogradnja hotela "Dubrovnik" u Gajevoj ulici arhitekata Ines i Nikole Filipovića (1982.). Kvalitetom i upečatljivošću ova je interpolacija morfološki uspješno redefinirala najuži gradski centar čineći savršen spoj između art- decorovske arhitekture hotela arhitekta Dionisa Sunka (1928/9.) i modernizma kasnog Rudolfa Lubynskog (1932.).



Koliko je mala granica između vrhunske kreacije i promašaja svjedoči interpolacija stambeno-poslovne zgrade u Petrinjskoj 9 arhitekta Milana Šošteriča (1994/5.). Iako je koncepcijski vrhunski osmišljena arhitektura, u konačnoj izvedbi u potpunosti je podbacila.



Naglašena vertikalna istaka u obliku jedra ne samo što je narušila vizualni integritet uličnog poteza, već je u potpunosti u svojoj pozadini suprotno od izvorne ideje degradirala funkciju tornjeva zagrebačke katedrale kao središnjeg gradskog orijentira. Usprkos prostornih nesporazuma kuća je izvrsno "sjela" između protomodernističke kuće arhitekta Aleksandra Freudenreicha (1928.) i stambeno-poslovne kuće u duhu moderne Mladena Kauzlarića i Stjepana Gomboša (1932.).

Samo nekoliko kućnih brojeva dalje u Petrinjskoj 31 solidna je interpolacija stambene zgrade arhitekta Branka Silađina. Za razliku od prethodne, ova kuća mnogo bolje zadire u uličnu morfologiju. Na žalost, tijekom izvedbe došlo je do znatnih odmaka od prvotne autorove ideje, čime je jedan vrhunski projekt bez krivnje autora prerastao u tek prosječnu realizaciju.



Jedna od najkvalitetnijih zagrebačkih kontrastnih interpolacija je zgrada Matice hrvatskih obrtnika u Ilici 49 arhitekata Aleksandra Freudenreicha i Zvonimira Požgaja (1937.). Riječ je o jednoj od tada najsmionijih interpolacija kojom autori u horizontalnoj strukturi Ilice 19. stoljeća interpoliraju soliteran objekt.



No, bitno je naglasiti da je Ilica u donjogradskom kontekstu specifikum koji je aktivno proživljavao sve promjene ovoga dijela grada. Njene osnovne karakteristike su proces samoobnavljanja i slojevitost koja obuhvaća gradnju od početka 19. stoljeća sve do danas. Stoga je i karakterizira ne samo stilska neujednačenost, već i neujednačenost vertikalnih gabarita, a povremeno i građevinskih linija.



U tom kontekstu treba iščitavati uspjelu interpolaciju stambene zgrade u Ilici 109-111 arhitekta Borisa Duplančića (1989.). Svojim L tlocrtom uvučenim od ulične fronte na zanimljiv način formira intimno polujavni prostor dvorišta u središtu kojega se nalazi zatečeno stablo. Riječju, jedna od najbriljantnijih novijih interpolacija u donjogradskom prostoru. Kao posljednji primjer izdvojimo stambeno-poslovnu zgradu Radovan na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice arhitekta Slavka Löwyja (1933/4.).



Löwyjeva kuća, kada je sagrađena, spontano je dobila naziv prve zagrebačke visokogradnje. Iako se za svoje vrijeme činila radikalnom intervencijom u prostoru, autor je vješto izbalansirao odnos peterokatnog dijela kuće u odnosu prema zatečenom objektu u Gundulićevoj ulici.



Iako u Osijeku ima nekoliko primjera dobre interpolacije novih objekata - kao što je poslovni objekt sagrađen u prolazu između Šamačke i Kapucinske ulice (projektant Sabina Majdandžić, investitor Osijek Koteks) - kao ponajbolji primjer uspješne interpolacije u samom središtu grada ističe se nedavna dogradnja poslovne zgrade Slavonske banke, članice Hypo grupe.



S tim se slaže i Željka Jurković, predsjednica Društva arhitekata Osijeka, koja naglašava da se radilo o cjelokupnoj rekonstrukciji palače Gradske štedionice u Kapucinskoj ulici.



- U sklopu te rekonstrukcije, između dvije postojeće građevine, te palače i dvokatne klasicističke građevine koja gleda na Vijenac Paje Kolarića, interpoliran je novi stakleni kubus. On je svojevrsna kopča između ta dva objekta, ali i između dva susjedna vrta, odnosno parka: Vrta Jagode Truhelke i Prolaza Matice hrvatske - objasnila je Željka Jurković.



Taj zahvat uspješno su zamislila tri mlada arhitekta iz osječke tvrtke Nomad: Darko Vrban, Bruno Andrašić i Denis Ambruš. Investitor je bila Slavonska banka.



- Interpolacijom novog volumena sa staklenim oplošjem postojeća obodna različita arhitektura je estetski pomirena, a u unutarnjoj organizaciji formirana je jedinstvena funkcionalna cjelina, nužna za rad ustanove poput banke. Bitno je da ta interpolacija ima i dnevnu i noćnu sliku. Dakle, po noći nije 'mrtva', nego je osvijetljena. Korištenjem stakla postignuta je maksimalna transparentnost, odnosno povezivanje dvaju dvorišta te vanjskog i unutarnjeg prostora - zaključila je predsjednica Društva arhitekata Osijeka.     (Tomislav Levak )



Foto Ivica Pejić



Budući da se radilo o zahtjevnom pothvatu, cijeli je projekt trajao od 1986. do 1991. godine, kada je zgrada i useljena, a Riječanima su ostali u sjećanju postupci oko očuvanja vrijednog fasadnog platna palače Rinaldi. Po projektu arhitekta Vladimira Grubešića, na kompleksu starih srušenih zgrada iznikao je reprezentativan objekt u bijelom mramoru s refleksnim ostakljenjem.



Foto Karmen Mrkić- Grubišićev rad urbanistički se savršeno uklopio u postojeći 'raster' gradske mreže. Moderni dio građevine ima okomitu strukturu, dok je palača Rinaldi jako plastično izražena. Na sjeveru je bila okrugla jednostavna 'casa Rotonda' koja nije sačuvana pa ju je Grubešić nanovo oblikovao. Kao urbanistička masa zgrada je ostala identična, ali je arhitektonski komponirana iz više cijelina. Unutarnja struktura je jedinstvena i nova, ali su izvana sačuvane  asocijacije na minula vremena. Grubišić je kroz taj rad pokazao razumijevanje za nasljeđe, ali je uključio i svoje vrijeme - smatra Ervin Dubrović, ravnatelj Muzeja grada Rijeke. Pročelje palače je raščlanjeno s neorenesansnim i neobaroknim elementima karakterističnima za visoki historicizam.



- Radi se o primjeru izrazito postmodernističkog pristupa. Ta je zgrada zanimljiva i zbog predvorja, gdje su masovni stupovi koji sliče na romaničke. Ti stupovi nose staklenu opnu i to predstavlja svojevrsnu ironiju koja se suprotstavlja tradicionalnoj logici građevinarstva i statici - nešto masivno nosi nešto lagano. Kombinacijom neobaroknih pročelja s jako stiliziranim balkonima palače Rinaldi i novog dijela sagrađenog prema Robnoj kući Ri, Grubišić je stvorio novu zgradu koja komunicira s prošlošću - zaključuje Dubrović.



Inače, zgrada je obnovljena i nadograđena kao sjedište nekada najvećeg hrvatskog brodarskog poduzeća i svojom je atraktivnošću  predstavljala svojevrsni simbol pomorske moći grada na Rječini. Nakon propasti Croatia Linea, zgradu je kupio Euroherc. Višak uredskog prostora iznajmljen je drugim tvrtkma. U zgradi se, među ostalim, nalazi jedna zdravstvena poliklinika, multifunkcionalna kongresna dvorana i restoran na najvišoj etaži objekta.    (Jasmin Đečević)



Foto Karmen Mrkić

OSIJEK: SLAVONSKA BANKA

Staklena kopča

RIJEKA: PALAČA EUROHERCA

Simbol nekadašnje pomorske sile

Palača Euroherca smještena na samoj rivi, koju većina Riječana još uvijek zove Croatia Line, jedan je od primjera uspjele interpolacije na područja grada na Rječini. Naime, na tom je prostoru krajem 80-ih godina prošlog stoljeća postojeći blok zgrada srušen, s time da su sačuvani dijelovi palače Rinaldi sagrađene krajem 19. stoljeća.

Bivši dom JNA u središtu Šibenika, koji je nedavno pretvoren u modernu knjižnicu s multimedijalnim centrom, sagrađen je 1960. godine prema projektima i zamislima arhitekta Ivana Vitića. Bivši dom JNA podignut je na mjestu porušene šibenske Narodne kavane iz 19. stoljeća, a proglašen je najboljim arhitektonskim djelom u tadašnjoj Jugoslaviji. Posebno visoke ocjene stručnjaka dobila je smiona Vitićeva konstrukcija krova i njena vizualna korespondencija sa susjednim objektima.



Unatoč tome, Vitićev Dom JNA u Šibeniku bio je više od 40 godina osporavan i predmet žestokih polemika.  Sve do prije nekoliko godina, čak i oni koji su poštovali Vitićev rad, smatrali su da je bivši Dom JNA ipak primjer brutalne intervencije u povijesnom gradskom tkivu. Tijekom Domovinskog rata, rekao je šibenski konzervator Miroslav Škugor, u Šibeniku se razmišljalo o tome i da bivši Dom JNA treba srušiti. Tome se protivilo tadašnje Društvo arhitekata Šibenika koje je dokazivalo i argumentiralo vrijednost Vitićeva projekta.



Stručne analize provedene prije četiri godine u sklopu priprema za njegovo pretvaranje u gradsku knjižnicu pokazale su da je taj objekt po svim svojim elementima arhitektonsko remek-djelo te da je Vitić u svojim vizijama i promišljanjima bio daleko ispred svog vremena. Utvrđeno je da je riječ o minucioznom i duboko promišljenom radu koji je do najsitnijih pojedinosti poštivao ambijent u kojem treba funkcionirati. On je podigao zgradu koja u svojoj biti nije materijalizirana. Ona postoji, a zapravo je nema jer je potpuno prozračna, pa ničim ne opterećuje ambijent u kojem se nalazi.



Zgrada bivšeg Doma JNA u Šibeniku tek je u novije vrijeme prepoznata i kao drska provokacija, pa i politička diverzija u srcu tadašnjeg režima koji tu provokaciju uopće nije uočio. Vitić je, naime, Dom JNA napravio tako da nema zidove, nego samo dvije goleme staklene plohe. Na taj ga je način učinio potpuno prozirnim, što nije bilo nimalo slučajno, kao što nije slučajno uzdigao jugoistočni dio njegove osebujne krovne konstrukcije.



Vitić je tim postupkom konstrukciju Doma JNA pretvorio u savršeni okvir za sliku samostana i crkvu Sv. Frane iz 14. stoljeća, koji se nalaze neposredno iza njega. Umjesto da Dom JNA sakrije samostan i crkvu, Vitić ih je svojom intervencijom učinio ne samo vidljivima, nego je čak i naglasio njihovo postojanje. Dom JNA tako je dobio i skrivenu, alegorijsku poruku koja je ispravno protumačena tek nakon gotovo pola stoljeća.     (Stanko Ferić)



Foto Ante Baranić

ŠIBENIK: VITIĆEV BIVŠI DOM JNA DANAS JE KNJIŽNICA

Remek-djelo s trajnom diverzijom



Danas je u prizemlju poslovnica Splitske banke koja je godinama poštovala važnost prostora čuvajući otvorenim pogled izvana, međutim u posljednje je vrijeme staklo zatamnjeno i oblijepljeno, tako da je poništena bitna kvaliteta Šegvićeve ideje o dostupnosti pogleda na baštinu, pa čak nije dopušteno našem forografu da fotografira ostatke antike.



Za ovu je interpolaciju Narodni odbor Splita 1955. godine raspisao interni natječaj pozivajući članove splitskog Društva arhitekata da ponude rješenje za gradnju na ruševinama u 2. svjetskom ratu bombardirane kuće Aglić i s idejom da prizemlje bude turističko- ugostiteljski prostor, na katovima uredske prostorije, a u nadgrađu stanovi.



Zbog nedostatka novca gradnja nije počela, ali je tadašnja komisija napravila uži izbor i od Lovre Perkovića i Nevena Šegvića naručila izradu idejnog rješenja. Šegvić je tada smatrao da nova kuća mora biti moderan kontrapunkt antičkom i srednovjekovnom gradu te ju je zamislio kao potpuno ostakljeni kubus lagane čelične konstrukcije. Gradnja je ponovno aktivirana 1960. godine, kad se kao investitor pojavljuje Industrija jadranskog kamena u želji da tu smjesti svoje uredske prostorije te angažira Nevena Šegvića iz Urbanističkog biroa, koji pod pristicima odustaje od prvotne ideje i ostavlja staklo u prizemlju i galeriji, a tri kata oblaže kamenim plohama.



- Kuća je antologijska jer njegov modernistički arhitektonski izričaj na  inteligentan način artikulira značajke prostornog konteksta, uvodi nove standarde u konzervatorsku interpretaciju - prezentaciju antičkog sloja, te uvodi novi program korištenja toga prostora -javnu namjenu - objasnio je arhitekt Robert Plejić značajke Šegvićeve kuće. Splitski konzervatorski odjel bori se da se banka preseli s Peristila, a kako doznajemo od Joška Belamarića, ravnatelja Odjela, Splitska je banka voljna napustiti taj prostor i vratiti ga Gradu.    (Duška Čolović)



Foto Duje Klarić

SPLIT: KUĆA NEVENA ŠEGVIĆA

Moderan kontrapunkt antici

Najpoznatija i najcjenjenija interpolacija u Splitu je kuća na sjeveroistočnom uglu Peristila, građena prema projektu arhitekta Nevena Šegvića (1917. - 1992.), podignuta 1964. godine. Tada je u njezinu ostakljenom prizemlju i galeriji bila kavana i slastičarnica Bobis, tako da su se izvana mogli vidjeti ostaci antičkog pilona, stupa na kojem se križaju trijemovi duž carda i decumanusa, križišta glavnih antičkih ulica s dobro očuvanim pločnikom Dioklecijanove palače, a s galerije se posjetiteljima kavane pružao pogled na Peristil. Na katovima su bile uredske prostorije.



Krešimir Galović
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 20:55