Borba oko Kosova

Ova će godina vrlo vjerojatno donijeti niz iznenađenja, posebno na Balkanu. Iako je regija zabilježila napredak u približavanju NATO i EU, a ostvarila je i neki ekonomski rast, ispod površine prijete opasnosti. Uz moguću imploziju BiH i drugu makedonsku krizu, srpsko-kosovski konflikt bi mogao zavaditi SAD i Rusiju. Zapeli su razgovori između Beograda i Prištine pod pokroviteljstvom EU, koji su počeli tijekom Bruxelleskog sporazuma u travnju 2013. godine. Osim toga, pregovori su se bavili samo manjim i jednostavnijim stvarima pod pretpostavkom da će pristup “korak po korak” pomoći da se izgradi povjerenje ostavljajući kritična pitanja za kasnije.

Problem je da je to “kasnije” već stiglo i da ostala pitanja ne mogu biti riješena a da se ne otvore ona velika. Tijekom prošle godine parlament u Prištini nije uspio ratificirati sporazum o uspostavi Zajednice srpskih općina. Njegovi protivnici tvrde da bi pretvorio Kosovo u drugu podijeljenu državu nakon BiH. K tomu, Priština ne vidi niti jedan reciprocitetni korak Beograda koji bi ojačao državnost Kosova.

Zastoj ne odgovara niti jednoj strani jer usporava međunarodni napredak Kosova i srpske aspiracije prema EU. Dok se kosovska vlada nalazi pod rastućim pritiskom iz Bruxellesa, dužnosnici sada traže da se u obnovljeni dijalog s Beogradom uključi SAD, a nova američka administracija bi mogla biti sklonija sudjelovanju od prethodne. Nakon prosinačkog susreta u Bijeloj kući, kosovski predsjednik Hashim Thaçi je tvrdio da mu je američki potpredsjednik Mike Pence obećao da će Amerika biti izravno uključena u postizanje konačnog dogovora o “normalizaciji” odnosa između Kosova i Srbije i ulasku Kosova u UN.

I dalje je nejasno što će to značiti u praksi iako se čini očitim da Trumpov tim traži neki vanjskopolitički uspjeh. Amerikanci su već neizravno uključeni u srpsko-kosovske pregovore i dobro su informirani o njihovu napretku i uzmaku. Washington zaključuje da bi EU mogao učinkovitije rješavati praktična pitanja kao što je zaštita religijskih građevina, dogovor o graničnim točkama i utvrđivanje suradnje na energetskim vezama ili telekomunikacijama.

Ipak, Bruxelles je pazio da izbjegne bavljenje fundamentalnijim preprekama. SAD je zabrinut oko “normalizacije” kako sadašnja blokada ne bi prerasla u sukob u koji bi se Washigton morao nanovo vojno angažirati. “Normalizacija” bi uključivala ulazak Kosova u UN, uzajamno priznanje Srbije i Kosova i razmjenu ambasadora. Budući da je ranije donijela odluku u uključivanju NATO-a i priznanju države, SAD je u boljoj poziciji nego sve druge države kako bi pogurao “normalizaciju”. Dok Priština nastoji namamiti Washintgon u pregovore, predsjednik Aleksandar Vučić je zaprijetio da će uključiti Moskvu.

Vučić je proveo svoj predbožićni posjet Rusiji da privoli Kremlj da se uključi kako bi neutralizirao izravniju američku ulogu. Uistinu, Vučić je tvrdio da se predsjednik Vladimir Putin složio da bi Moskva mogla biti uključena kao posrednik. Vučić je također iznio komentare koji zvuče prijeteći da je Beograd sklopio “određene sporazume” s Moskvom: “U slučaju bilo kakvog sukoba, format će se proširiti kako bi se situacija riješila”.

To bi moglo značiti srpsko jačanje vojnih mišića i dopuštanje Rusiji da igra važniju diplomatsku ili čak sigurnosnu ulogu. Takvi bi koraci mogli pogoršati odnose između SAD-a i Rusije ako Washington zaključi da Kremlj opstruira rješenje i osporava američki vanjskopolitički uspjeh. Vučić se pohvalio ruskoj državnoj novinskoj agenciji TASS da Srbija planira kupiti ruske vojne transportne helikoptere i protuzračne sustave. Moskva je već Srbiji dostavila šest borbenih zrakoplova MiG-29. Srpsko nastojanje da ojača vojne veze s Moskvom silno zabrinjava NATO i druge susjedne zemlje, uključujući BiH i Kosovo.

K tomu, ruska vojna obavještajna baza u Nišu šteti položaju Srbije u Washingtonu i EU. Baza bi trebala biti zatvorena ili rusko osoblje zamijenjeno europskim ako Beograd ozbiljno razmišlja o domaćinstvu stvarnog centra za humanitarnu pomoć. Beograd se ozbiljno preračunao ako vjeruje da može iskoristiti svoje odnose s Kosovom da postigne bolje uvjete za ulazak u EU.

Vjerojatno će morati prihvatiti Kosovo kao neovisnu državu kako bi se kvalificirao za Uniju, ali rano priznavanje bi se u stvari moglo pokazati korisnijim. “Normalizacija” bi mogla izgraditi povjerenje između dviju država i donijeti Beogradu podršku za ubrzanje pristupa EU. Vučić je također u boljem položaju da to ostvari od prijašnjih srpskih lidera jer je njegova baza nacionalistička i on uživa široku političku podršku. Oslanjanje Srbije na rusku dobru volju u blokiranju ulaska Kosova u UN moglo bi se pokazati bolnom pogreškom.

Vučić naivno tvrdi da je “potpuno uvjeren” da Srbija može “uvijek računati na podršku Moskve”. Očito zaboravlja da Rusija ne djeluje prema osjećajima, nego u skladu sa svojim ekspanzionističkim interesima. Ako Srbija više nije od koristi za moskovske geopolitičke kalkulacije, a može zamijeniti Kosovo za neki drugi strateški uspjeh, tada će bez imalo krzmanja okrenuti leđa aspiracijama Beograda.