OPASNOST MU DOLAZI UZVODNO

BORIS DEŽULOVIĆ U Hrvatskoj poplave, a on o SFRJ. Karamarko kao da je stigao iz druge galaksije

Tomislav Karamarko je na Saboru HDZ-a izgledao kao da je letećim tanjurom sletio iz drugog sazviježđa
 Goran Mehkek/CROPIX

Subota je, 17. svibnja 2014., Balkan pliva u blatu i mulju. Najveće poplave u pisanoj povijesti potopile su Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, klizišta raznose sela po geografskim kartama, cijeli su gradovi pod vodom, među neboderima plutaju leševi, broje se nestali. Najzad, od ranog jutra podivljala je i Sava, skuplja stara rijeka svu vodu srednje Europe i nosi je Dunavu: na redu je Hrvatska. Do jedanaest sati vodostaj Save već je pola metra iznad najvišeg ikad izmjerenog. I raste.

Do podne i pol, cijela je Posavina na nogama, na nogama su građani Slavonskog Šamca i Slavonskog Broda, kojima prijeti kataklizma. Na nogama su sve službe, policija, vatrogasci, vojska i medicinske ekipe, na nogama su i Civilna zaštita i Crveni križ, na nogama su novinari i snimatelji, cijela je Hrvatska na nogama i bez daha prati dramatične vijesti. Na nogama je, konačno, i šest hiljada ljudi u zagrebačkoj dvorani Dražen Petrović, koji na početku Sabora HDZ-a skandiranjem pozdravljaju predsjednika stranke Tomislava Karamarka, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju .

Pretpostavljam stoga da se samo zbog teške financijske situacije u bankrotiranoj stranci odustalo od zamisli da kroz rastvoreni krov Draženove dvorane na pozornicu sleti golemi leteći tanjur, pa da se u podne i pol, nakon što se raziđe dim, iz njega tiho spusti hidraulična rampa, a Karamarko skine skafander i prijeteći pozdravi Zemljane, i naročito među njima Hrvatice i Hrvate.

Kiborzi u Draženovu domu

Pretpostavljam to, jer Tomislav Karamarko je na Saboru HDZ-a izgledao upravo tako: kao da je letećim tanjurom sletio iz drugog sazviježđa i treće vremenske dimenzije. Nema, naime, drugog objašnjenja. Na cijeloj planeti Zemlji, a kamoli u ovom njenom korneru, nema baš nijednog toliko neupućenog ignoranta koji bi se u subotu, 17. svibnja 2014., usred Hrvatske – kojoj je malo što je u Europskoj uniji jedina još uvijek u recesiji, nego je još pogodila i biblijska poplava – obračunavao s dvadeset pet godina mrtvom Jugoslavijom.

„Zemlju koju smo skupo platili danas u rukama drže oni koji je nikada nisu željeli i htjeli“, govorio je tako Tomislav Karamarko prekidan ovacijama šest hiljada kiborga na tribinama. „Naša je obaveza i zakletva prema petnaest tisuća poginulih za Hrvatsku, prema više od trideset tisuća mladih koji su u zadnje dvije godine iselili iz zemlje, prema našoj djeci, doktoru Franji Tuđmanu, da moramo pobijediti i da se ova lažna socijaldemokracija, koja nije ništa drugo nego jugofilija i jugonostalgija, više nikada ne oporavi i vrati na političku scenu!“

Ne pada snijeg da prekrije brijeg, kaže stara narodna, pa ne pada ni kiša da prekrije Posavinu, već da Karamarko pokaže trag. Nanosi tako pobješnjela Sava deset hiljada kubika vode u sekundi, a iz smeđe vode vire samo križevi na zvonicima i kažiprst Tomislava Karamarka, koji sveudilj prijeti „onima koji Hrvatsku nikada nisu željeli i htjeli“.

Ostatak nacije, onaj izvan Draženovog doma, za to vrijeme na internetu prati vodostaj Save i strepi: konačno, točno u četiri sata i dvadeset tri minute poslijepodne, Sava je kod Rajeva Sela kraj Županje probila nasip, vojska je započela evakuaciju, dvjesto ljudi je odsječeno, dvoje ih je nestalo. U isto vrijeme – ne kolokvijalno, ne otprilike, nego baš točno u isto vrijeme, na kraju četverosatnog sabora zombija iz Hidrometeorološke demokratske zajednice, dakle u četiri sata i dvadeset tri minute poslijepodne - Tomislav Karamarko svečano se zaklinje Franji Tuđmanu da se „jugofilija i jugonostalgija više nikada neće vratiti na političku scenu“.

Plivajte, mašite ručicama

Uistinu je rijedak tako savršen osjećaj za vrijeme, savršeno usklađen sa savršenim osjećajem za prioritete. Nije se Karamarko dao smesti najgorom poplavom od Šimićeve arke do danas, nije upao čak ni u upadljivo namještenu zamku, pa da iskoristi zao čas i optuži SDP za propuste u prevenciji od prirodnih katastrofa i organizaciji spašavanja golih života i gole zemlje.

Ne nasjedajte, Hrvatice i Hrvati, ne upadajte u zamku, braćo Posavljaci i Slavonci, ne dajte se zajebati, dragi Rajevčani, plivajte, mašite ručicama, držite glave nad vodom i gledajte prema istoku - poručuje Karamarko nesretnicima što se na krovovima kuća drže za dimnjake: nije vodeni armagedon u ovom trenutku najveća opasnost što prijeti jedinoj nam i vječnoj Hrvatskoj, prava opasnost Savom dolazi uzvodno i zove se Jugoslavija!

Ništa, kako vidite, ne može smesti Tomislava Karamarka. Da sutra NASA objavi kako se Zemlji približava asteroid veličine Australije i kako je sudar neizbježan, da se zagrljeni Barack Obama i Vladimir Putin u zajedničkoj video-poruci pozdrave sa svijetom, a papa Frane ga u potresnom urbi et orbiju pred Sudnji dan pozove na molitvu i susret s Gospodinom, Tomislav Karamarko bi na Dnevniku HTV-a i dalje ustrajno upozoravao na „žute, zelene, crne i crvene vragove, smutljivce, mutikaše i jalnuške diletante koji se prodaju za Judine škude i...“

- Ja se ispričavam, gospodine Karamarko, ali upravo imamo izravnu sliku s međunarodnog televizijskog satelita iznad Azije – oprezno bi ga prekinula Sanja Mikleušević Pavić, namještajući malenu slušalicu u ušima.

– Kako vidimo, asteroid DD-1109X upravo je ušao u Zemljinu atmosferu i raspao se na tri, čekajte... četiri divovska tijela. Glavni udar očekuje se za točno osam minuta, pa ja sad...

- Molim lijepo, ja vas nisam prekidao – lecnuo bi se na to premijer Karamarko.

– Vi ovdje govorite o svemiru i astronomiji, ali podsjećam da ovdje dolje još uvijek imamo onih koji Hrvatsku nikada nisu željeli i htjeli.

- Da, naravno, oprostite... – HTV-ova bi se urednica na rubu suza okrenula onda prema kameri.

- Poštovani gledatelji, ako nas još uvijek pratite, ovo je kraj. Od ovog trenutka imate otprilike sat vremena da okupite svoje najbliže i kažete im da ih volite, da zagrljeni dočekate završetak. Bog vas blagoslovio, vidimo se u nekom drugom svijetu, neka nam se nebo smiluje, i neka bude brzo. Gospodine Karamarko, želite li vi nešto poručiti za kraj?

- Naravno – namjestit će se predsjednik Vlade i popraviti svijetloplavu kravatu.

– Naša je zakletva u ovom času, i obaveza prema petnaest tisuća poginulih za Hrvatsku, prema našoj djeci i doktoru Franji Tuđmanu, da se Jugoslavija više nikada ne vrati na političku scenu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 05:52