BORIS VLAŠIĆ Jako smo dobri prema ustašama, dajemo im i posebne mirovine

Na neki su, dosta bizaran, način i zabavni ti hrvatski kvaziistinoljupci koji bi da ustaše postanu svijetla točka hrvatske povijesti. Istina, ta zabavnost kratko traje, jer kada se normalna, prosječna osoba s normalnim, prosječnim odnosom prema dobru i zlu sjeti što su radili, kako su vladali i što su ostavili iza sebe, normalnom i prosječnom bude zlo. I bude ga stid. Upravo su se neki dan opet zeznuli, pozvavši stručnjaka za Bleiburg da spasi hrvatski ugled.

Grof Nikolaj Tolstoj, rođak onog slavnog pisca, potegnuo je u svojoj osamdesetoj godini u Zagreb kako bi gostovao na tribini o Bleiburgu koja je održana, naravno, u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu. Tolstoj se bavi Bleiburgom više od dvadeset godina, proučava sudbinu kozačkih vojnika koji su se borili na strani fašizma i nacizma. Interesira ga i razlog odluke britanskih časnika koji su Titovim partizanima predali njihove ratne neprijatelje, ustaše, domobrane, četnike i razne druge vojske. Sa svojim ugledom, slavnim povijesnim istraživanjem i radom te porijeklom, idealan je da popravi ugled ustaša. A to bi bilo tako važno hrvatskoj desnici.

- Ne postoji ni jedan dokaz da je među žrtvama bio i jedan ratni zločinac - rekao je Tolstoj u svom izlaganju i dopunio se još jednom mišlju: - Ja sam to proučavao najpozornije što sam mogao i ni u jednom trenutku nisam naišao na nekoga tko je bio ratni zločinac - izgovorio je vjerujući da spašava sav ustaški imidž iz razdoblja 1941. - 1945. godine. Nekako, kao da je uložio sav svoj povjesničarski kredibilitet i onih dva milijuna funti na koliko ga je britanski sud svojedobno osudio zbog tužbe lorda Aldingtona, zapovjednika britanskih vojnika na Bleiburgu u svibnju 1945. na tu jednu rečenicu i - uprskao.

Zabrljao je baš kada je trebalo da ih izvuče i pohvali jer je u stvari rekao da je među ustašama bilo ratnih zločinaca. Samo, on ih nije našao.

No, to govori tek o njegovoj uspješnosti i nikako ne znači da su ustaše bili neki dobri likovi tijekom Drugog svjetskog rata. Ne, i dalje su bili odani i pokorni sljedbenici i partneri fašista i nacista u ovom dijelu Europe, ponosni na logore u koje su zatvarali Srbe, Židove, Rome, komuniste i mnoge Hrvate koji ih nisu podržavali. To što su zatvarali ljude po logorima, samo je početak priče o organiziranim progonima, rasnim zakonima, masovnim pogubljenjima, mučenjima i drugim zločinima koje su ustaše radili, od prvog dana kada su okupirali svoju vlastitu zemlju, pa do posljednjeg trenutka, kada su na Bleiburgu potpisali predaju i položili puške.

Svi koje su partizani pogubili na kraju Drugog svjetskog rata, pri oslobađanju, su žrtve, to nije sporno. Veliki je to zločin koji nosi antifašizam u ondašnjoj Jugoslaviji, čak i da među žrtvama nije bilo desetina tisuća civila koliko se nalazilo u grupama s vojskama u bijegu. No, to ne mijenja karakter ustaškog pokreta, ni u kom smislu. I dalje je, govoreći o ustaštvu, riječ o svirepo organiziranoj, zločinačkoj državi koja je od prvog trenutka svoje vladavine proganjala i istrebljivala sve koje su ustaše proglasili nepoželjnima, počevši s rasnim zakonima.

Antifašizam je ipak imao drukčiju ideju, on je nudio ravnopravnost i jednakost. Zato tu nema mjesta usporedbi. Vladavina komunizma s Golim otokom, oduzimanjem vlasništva i drugim metodama je ipak nešto drugo što i nadalje nikako ne prevodi ustaše na stranu ratnih saveznika, boraca protiv fašizma.

Nema mjesta ni priči kako je ustaštvo nešto drugo u odnosu na fašizam i nacizam, neki drugi sustav kojemu su se potkrali zločini. Nisu, logori se ne dogode, masovne deportacije se ne dogode, ubojstva se ne događaju. U Drugom svjetskom ratu je ovdje NDH bila ta koja je vladala zločinom. Ali, čak i takva, NDH je u stvarnom životu rehabilitirana. Ustaše dobivaju mirovinu u današnjoj Hrvatskoj. Dovoljan je dokument s fotografijom kao dokaz i ostvaruje se mirovina. Nema li fotografije, stari ustaša mora dovesti dva svjedoka koji će potvrditi da je bio unovačeni pripadnik hrvatskih domovinskih vojski, tako smo naime imenovali ustaše i domobrane, iako su bili pripadnici vojske u međunarodno nepriznatoj državi.

Vjerojatno to mogu, u slučaju nekog jasenovačkog čuvara, biti i dva logoraša. A dobar je i neki drugi neosporan dokaz koji će mu mirovinsko priznati. Takav ustaša koji je rat proveo u nekom židovskom stanu ili vili dobiva mirovinu po istom kriteriju kao da je bio partizan iz šume. Čak, staž proveden u ustašama računa se duplo, pri čemu eventualna presuda zbog ratnih zločina nije nikakva prepreka dobivanju mirovine. Naprotiv, ako je ustaša bio u zarobljeničkom logoru, to mu se vrijeme obračunava dvostruko pri dodjeli mirovine. Najbolje, svaki mjesec plaćamo oko devet tisuća takvih mirovina, u prosjeku s oko 2800 kuna. Super, pripadnika nepriznate vojske tko je u ime nepriznate države proganjao ljude iz njihovih domova izdržavamo kao da smo baš to oduvijek htjeli od njega. A ako to nije nagrada i davanje legitimiteta, onda što je? Da, naravno, mnoge zemlje rade isto, ali zato što zna i priznaje razliku između dobra i zla, Amerika je ukinula pravo čak i na socijalnu pomoć u slučaju da se pokaže kako je neki njihov državljanin bio pripadnik nacističkih trupa. Mi, naravno nećemo. Reći ćemo da nam je to super, da je to stvar prošlosti i da treba biti velikodušan iako je ta Hrvatska koju su stvarali ustaše bila sve protiv čega su slobodni ljudi. Od njihove Hrvatske je normalnom čovjeku zlo i samo ga je stid.