BORIS VLAŠIĆ Problem biskupskih uputa za izbore je što su baš to - biskupske

Da je po meni, upute za izbore, život i sreću kao takvu davale bi časne, a ne biskupi. Časne mogu biti i bivše, one koje su promijenile odluku, izabrale drugi život. Pa čak i ako su u velikom traženju tog drugog života. Sve je to sasvim normalno. One će sigurno biti tolerantne i dobronamjerne, razumjet će razne, ali će, jednako tako, biti i nepopustljive u odnosu prema lažima i gluposti. Nije pravi trenutak da definiram idealnu časnu, ali treba vjerovati da je riječ o pravednoj ženi. Papa Franjo bi me razumio.

No, umjesto nje, savjete dijele biskupi, jer se oni valjda bolje kuže u život. Naši su biskupi, onako nježno i nemuževno rečeno, zanimljiva bića. Nedavno su razmišljali o tome da se kao pod normalno organizira rasprava i promisli koliko je stvarno štetno počnu li se Hrvati masovno pozdravljati sa “Za dom”. Nikad se neće glasno usprotiviti ustaštvu. Nije to neka nebitna stvar, naprotiv. Mnogima je to pitanje identiteta. Rado će sudjelovati u osudi antifašizma i zanemariti oprost koji propovijedaju, a sami ga zaboravljaju.

Dali su nam upute za izbore. Ne samo vjernicima nego svim ljudima dobre volje. Tu je već jasno da biskupi baš ne vide gdje žive njihovi vjernici i ljudi dobre volje. Većina zaposlenih građana ove zemlje zarađuje manje od prosječne plaće mjesečno. S tim prihodima nema ljudi dobre volje. Jednostavno, zato što je običan kruh skup. Skupa je i struja, sve za djecu je užasno skupo i djeci je najgore reći - nemamo. A nije fer ni da ih uzgajamo u hladnoći, pa i zbog te djece treba trošiti na grijanje. Život je u Hrvatskoj skup i neizdrživ. Ljudi iz Imunološkog zavoda i drugih hrvatskih tvrtki koji su demonstrirali na ulicama, na Markovu trgu i pred tim istim firmama u kojima nisu uspijevali zaraditi plaću niti biti isplaćeni za ono što su odradili, nisu to radili zato što su se zafrkavali ili imali slobodno vrijeme. Radili su to zato što im je bilo teško preživjeti do sljedećeg dana. A i nije imalo smisla jer se nije naziralo rješenje. Umnogome takvi izlaze na izbore.

Biskupi su im rekli da izaberu pouzdane i nesebične, one koji druge potiču na poštenje i čestitost, radinost i iskrenost jer će ih najskuplje koštati oni drugi, oni koji su nepošteni, dodvornici, kojima je draga himba i licemjerje. I onda ti birači s prihodom ispod prosječne plaće moraju izabrati sa svih stranačkih lista baš poštene i dobre. A stvari nisu takve. Na listama su ljudi koji nisu dolazili na dobro plaćen posao zastupnika u Sabor, ljudi koji su osumnjičeni da su ukrali naš novac ali im istrage nisu završene pa ne znamo jesu li krivi ili ne, ljudi kojih se stidimo jer imaju mjesto u društvenom životu, razni nesposobnjakovići, lažljivci i prevaranti, ljudi koji su spremni dijeliti i protjerivati sve one koji im ne odgovaraju svojim stilom života, slobodom svojih misli, ne pašu im jer su homoseksualci, ili su Srbi, ili su iz neke druge okolnosti drugačiji. A onda se na to drukčije ne gleda kao na nešto posebno i jedinstveno, nego s prezirom i gađenjem, odriče se ljudskost i pravo na ljudskost. Takve su naše izborne liste. I još su tu brojni karijeristi, sitni prevaranti i ulizice, dodvorice i potrčkala koji bi sve napravili da se počnu pojavljivati s kravatom u Saboru pa im je važno umiliti se stranačkom vođi radi mjesta na listi. Da, naravno da ima i dobrih i vrijednih, na svim stranama. Ali, do njih se i uz preferencijalne glasove dolazi preko liste. I nikako to nije odabir nego tek pokušaj zadovoljavanja onih birača koji žele nagraditi “svog” kandidata.

Kažu biskupi da treba izabrati onoga tko će se zauzimati za brak. Pa, svatko će to učiniti. Ali će one moje časne reći da treba izabrati onoga tko poštuje ljubav, tko zna da je za život potreban zagrljaj, a ne forma braka. I da ljubav ne pripada samo ženi i muškarcu. Treba izabrati one koji promiču dostojanstvo žene, što valjda znači one koji imaju dovoljno žena ne samo na listi, nego i u stranci. Vjerujete li da su to oni koji su došli do Sabora u pratnji crnih uniformi? Teško. Takvi nisu za pomoć i razumijevanje. Zato je nezgodno što biskupi nisu smogli snage, a to bi bilo jako važno, reći svim takvima, svakom takvom da ne zaslužuje ni povjerenje, ni glas, a kamoli novac građana. I tu je negdje osnovni problem s divnim porukama biskupa, što i same djeluju pretvorno i lažno.

A da upute za život, izbore i sreću daju žene, bilo bi sve drukčije. One bi zagovarale liste s ljudima koji poštuju žene. I sve bi bilo drukčije