BORIS VLAŠIĆ Trebamo li se zapitati želimo li u Hrvatskoj milijun Židova?

Trebamo se zapitati želimo li mi u Hrvatskoj milijun Židova. Oni imaju drukčiji mentalitet, to će promijeniti kulturu. Velika je razlika između Židova i Hrvata. U radnim navikama, u odnosu na život, idealima, odnosu prema ženama. Mi smo različiti. Jednako smo vrijedni, ali smo različiti - ovo je izmišljena rečenica. Mogla je biti izgovorena tijekom Drugog svjetskog rata, na području pod kontrolom NDH. NDH je progonila, zatvarala u logore i ubijala Židove, Srbe, Rome, ali i Hrvate ako su po raznim kriterijima bili protivnici NDH i ondašnjeg Trećeg Reicha.

Trebamo se zapitati želimo li mi u Njemačkoj milijun Hrvata. Oni imaju drukčiji mentalitet, to će promijeniti kulturu. Velika je razlika između Nijemaca i Hrvata. U radnim navikama, u odnosu na život, idealima, odnosu prema ženama. Mi smo različiti. Jednako smo vrijedni, ali smo različiti - ovo je izmišljena rečenica. Mogla je biti izgovorena tijekom rata u Hrvatskoj, od 1991. do 1995. godine kada su deseci tisuća Hrvata bili protjerani iz svojih domova i napustili Hrvatsku pred ratom. Tisuće je otišlo u Njemačku.

Trebamo se zapitati želimo li mi u Hrvatskoj milijun muslimana. Oni imaju drukčiji mentalitet, to će promijeniti kulturu. Velika je razlika između muslimana i Hrvata. U radnim navikama, u odnosu na život, idealima, odnosu prema ženama. Mi smo različiti. Jednako smo vrijedni, ali smo različiti - ovo je rečenica koju je izgovorio predsjednik Hrasta, Ladislav Ilčić, sada izabrani saborski zastupnik.

Trebamo se zapitati želimo li mi u Hrvatskoj milijun ljudi kao što je Ladislav Ilčić. Oni imaju drukčiji mentalitet, to će promijeniti kulturu. Velika je razlika između ljudi koji razmišljaju kao Ladislav Ilčić i Hrvata. U radnim navikama, u odnosu na život, idealima, odnosu prema ženama. Mi smo različiti. Jednako smo vrijedni, ali smo različiti - ovo je rečenica koju sam napisao kako bih budućem saborskom zastupniku Ladislavu Ilčiću pokušao predočiti zašto se normalni, naizgled obični, jako posebni, sasvim nepretenciozno politični ljudi zgražaju kada čuju kako on dijeli ljude. I pokušava svoj stav, izazvan vjerojatno strahom, zamaskirati pod krinku brige za zemlju u kojoj živi i ljude s kojima živi.

Država mora razmišljati o svom identitetu - rekao je Ilčić braneći ovaj stav. Stvarno, država mora razmišljati o svom identitetu. Je li identitet Hrvatske predrasuda i prezir prema muslimanima, prema ljudima nešto drukčije boje kože, drukčijih životnih navika? Kakvih navika? Korupcija, pljačka, klijentelizam, laž, ucjena, to su mi dobre životne navike? To su okolnosti u kojima živi Hrvatska, od onog šatora u Savskoj do stranačkih crnih fondova, uhljebljivanja po ministarstvima, izvlačenja novca iz banaka, muljanja s kvalifikacijama, ucjenama oko sastavljanja Vlade, podjelama djece zbog vjeronauka, ljudi zbog seksualne orijentacije, ali bi mi sve to trebalo biti prihvaćeno i dobro, ili makar podnošljivo, dok bi mi trebale smetati izbjeglice iz Afganistana i Sirije koji kroz Hrvatsku odlaze u Njemačku ili neku drugu zemlju Europe.

Ladislav Ilčić zamjera ovoj Hrvatskoj da se nije ogradila žicom, uzima joj za zlo što su izbjeglice javljali svojim obiteljima da im je na prolasku Hrvatskom bilo dobro, da su bili nahranjeni i zbrinuti. Što su trebali javljati? Da ih tuku policajci, progone psi čuvari, da im umorna djeca plaču na rukama, a oni ne znaju kada će proći dalje? On bi izbjeglicama namijenio nešto drugo. Žicu, u svakom slučaju.

Izbjeglice su govoreći o obroku hrane i kratkotrajnom zbrinjavanju opisivali ljudskost, njemu to smeta. Boji se, pa plaši druge. Na isti način kao što su neuke babe po raznim zabitima svijeta plašile sve koji su ih htjeli slušati dolaskom nepoznatih stranaca. I nije ga briga što su među izbjeglicama bila djeca, što su bile žene. Smeta mu što su bili muškarci, i što su imali novac. Baš ga briga što je to malen broj ljudi iz Sirije, brine ga što brojčano rastu, što bi mogli izmijeniti sliku Hrvatske. I pritom mu je svejedno što oni i ne žele biti u Hrvatskoj, ne misle se ovdje nastaniti jer postoje bolja mjesta za njih. Naravno da postoje. Po mnogim mjerilima. Stav Ladislava Ilčića može biti jedan od njih. I lakše je izbjeglicama ako što prije zaborave zemlju u kojoj žive ljudi poput Ladislava Ilčića.

Profesor Ž. kaže da samo američki model demokracije podnosi da se sve izgovara. - Ne, u Europi ne moramo slušati svašta pod krinkom demokracije - tvrdi profesor, no Ilčić nije od onih koji grade Europu slobodnih ljudi. Dopuštenih, možda. Naša je demokracija dopustila da Ilčić sasvim ozbiljno pronosi svoje stavove. Pritom nikad nije razmišljao o drukčijim stavovima, o tome kako pomoći izbjeglicama.

Naravno da nije jer je njemu sve jasno. Kao što bi svima trebalo biti jasno kakvi su ljudi koji izgovore - želimo li mi u Hrvatskoj milijun drukčijih?