Branitelji trebaju skrb kakvu imaju vijetnamski veterani

Tijekom cijelog vremena hrvatske države, a osobito u posljednje vrijeme, branitelji su opća tema. Oni su, odgovaralo to nekome ili ne, sastavni dio društva. Branitelji koji su za vrijeme sudjelovanja o oslobađanju zemlje prolazili različite teškoće, koje s današnjeg gledišta, kada je društvo uronjeno u duboku opću ekonomsko-socijalnu, ali i političku krizu, mogu djelovati daleko i prenaglašeno.

Osim života koji su mnogi izgubili i kojih se prisjećamo tek o obljetnicama važnih bitaka, državnih i vjerskih blagdana, značajan dio branitelja je iz rata “kući donio rane i bolesti”, koje su očite, koje u svakom razumnom čovjeku moraju izazivati duboko i trajno poštovanje... No ima “bolova i rana koje se izvana ne vide”, koje se odnose na ono što uobičajeno zovemo duševne boli, koje znače unutarnja trpljenja, nemire, sumnje, nemogućnosti uklapanja u uobičajene životne tijekove. Te duševne ili psihičke rane dolaze od osjećaja napuštenosti, neshvaćanja, zaobilaženja i ignorancije. Naravno, te rane, ta stanja imaju svoje dinamiku, nisu trajno prisutna; pojave se, nestanu, pa se opet vraćaju u određenim prigodama. Ono najteže osim pogibija, tjelesne invalidnosti, ono što se od završetka Domovinskog rata, a i već tijekom agresije na Hrvatsku, pojavilo kao klinička slika i psihijatrijski poremećaj, je dobro poznati PTSP - posttraumatski stresni poremećaj. Za razumijevanje PTSP-a nije nužno ponavljati sve već mnogo puta ponovljene činjenice. Gotovo svatko od nas, u vlastitoj okolini poznaje branitelje koji imaju dijagnozu PTSP-a. Kod nekih se njihova bolest prepoznaje, to vidimo na prvi pogled. Kod drugih koji nam izvana djeluju, rekli bismo, “skroz normalno”, tek nakon razgovora spoznajemo njihove smetnje, sami ostajemo potreseni težinom njihove unutarnje patnje. Oni koji se s njima susreću, mogu se pitati kako svoje psihičko trpljenje uopće uspijevaju pomiriti sa zahtjevima, ovog vrlo grubog i zahtjevnog svijeta, svijeta u kojem neprekidno živimo - s kojim se i oni potpuno zdravi jedva nose uz velike teškoće, koje mogu biti izvana vidne ili skrivene duboko u unutrašnjosti bića. U običnim, svakodnevnim razgovorima koje o PTSP-u vodimo na ulici, ali i u stručnim psihološko-psihijatrijskim raspravama, česta su pitanja. Njih po prilici možemo svrstati u nekoliko kategorija: kako se liječe branitelji s dijagnozom PTSP-a, kada se to liječenje završava, ima li uopće nade u potpuno izlječenje, mogu li se uključiti među druge ljude, što se zbiva s njihovim obiteljima, kakva su im zdravstvena i socijalna prava - da li su prevelika ili premala...? Ako pokušamo objektivno razmotriti općenit položaj branitelja kao društvene skupine, kao i njihov profil: karakteristika koju pokazuju je osjetljivost društva prema njima, prema žrtvama koje su podnijeli, prema posljedicama koje trajno osjećaju. Oni branitelji koji boluju od PTSP-a, dodatno su vulnerabilniji, osjetljiviji, s naglašenim unutarnjim osjećajem neshvaćanja, pa i neprihvaćanja okoline.

Tu su također i pitanja kojima se bave nadležne institucije; kako im konkretno pomoći, do kada ratne traume mogu izbiti, koliko dugo nakon rata mogu trajati, kako se sve mogu očitovati smetnje iz kruga PTSP-a? Danas je to osobito važno zbog posljedičnih postupaka i ostvarivanja prava koja proizlaze iz priznavanja dijagnoze PTSP-a. Pomiču se datumi koji su određivani za utvrđivanje dijagnoze, datumi do kojih su se mogli podnositi zahtjevi za priznavanja statusa. No mada su ti datumi pomicani, i kao što je i za očekivati, nisu svi time bili zadovoljni. Posebno zbog posljedičnih pitanja prava koja se tako mogu ostvarivati ili ne ostvarivati. Poznata je činjenica da se preživljene traume mogu očitovati i nakon više desetljeća od perioda izloženosti. Dakle i dugo nakon stradavanja može se pojaviti poremećaj. Razloge nalazimo u činjenici da osobe i po sebi i inače potiskuju negativne sadržaje, da prikrivaju, odmiču iz svijesti, s osnovnom mišlju da će ih se tako riješiti ili integrirati u život, ili da će kako se kaže “vrijeme učiniti svoje”. No vrijeme ne čini uvijek svoje, ili što je češće, donosi i dodatne teškoće, kao što čini i sam život. Pitamo se i u kojim okolnostima i u kojem životnom periodu će čovjek “puknuti”? Vidimo da se to događa uglavnom uz ponovna traumatiziranja. Ako je netko već “načet” lakše mu popuste obrambene snage. Retraumatiziranje može ili ne mora biti povezano s prethodnom ratnom traumom - postojanje povezanosti ratnih i poratnih trauma ne možemo uvijek spoznati i odgonetnuti! Kada pogledamo današnje okolnosti, onda je lako vidjeti koliko ima razloga za retraumatizaciju već od ratna doba traumatiziranih. Naravno da od posljedica trauma i traumatizacije nisu imuni, ni pošteđeni mogući novi kandidati! Samo trebamo baciti pogled na društvenu scenu, na nezaposlenost, medijski kaos, neriješena pitanja mladih koji se zapravo školuju za “izvoz”, nekonzistentnost, samodopadnost i samousmjerenost politike, krizu gotovo svih institucija - pa će nam odmah biti jasno gdje su razlozi traumatizacije civilnih kandidata i stalne retraumatizacije širokog spektra ratnih stradalnika!

S druge strane, ipak je većina naših branitelja kao i civilnih stradalnika ratnog doba, morala odmjeriti vlastitu otpornost, vlastitu snagu i slabost u odnosu intenziteta i trajanja trauma. Uz iznimke kojih i danas ima - dakle onih koji su doista imali i u sebi duboko nosili prikrivene ratne traume i do današnjih dana ih nisu očitovali. Čulo se da pomoć nisu tražili zbog srama, doživljavali su traženje pomoći kao priznavanje neke zamišljene slabosti. Neki su to kroz vrijeme uspjeli i prevladati. Neki su (koji su tražili i dobili adekvatnu pomoć) uspjeli uz terapiju riješiti svoju dijagnozu, manje je ili više ublažiti, a jedan dio nažalost, zajedno sa svojim obiteljima, medicinskim profesionalcima i udrugama, psihičko trpljenje i dalje vrlo teško nose, uz opterećenje i prenošenje na svoju obitelj i širu okolinu.

Ima i onih koji su se “bolje snašli”. Često puta su branitelji nama psihijatrima govorili kako su prije i veća prava ostvarili oni koji su kraće boravili na ratištima ili boravili više u pozadini nego na prvim crtama obrane. Tako izgleda da su danas pozadinci “veći ratnici” od onih koji su doista bili najviše izloženi stradavanjima jer su najveći dio proveli na prvim crtama bojišnice! To ove druge dodatno frustrira, čini ih ljutim i povrijeđenim. Druga činjenica u svemu tome odnosi se na razliku između onih koji su ratovali, dok su drugi sudjelovali u privatizacijskim i inim radnjama, na koje su branitelji odsustvom isključeni, te po prirodi stvari zaksnili jer nisu ni mogli biti tamo gdje su svi drugi mogli nešto “ugrabiti”! Ali kada ih pitamo da li im je žao, odgovaraju da i unatoč tome što su drugi nešto “ugrabili”, da bi kada bi se ponovno vratilo ono vrijeme, opet jednako ponašali. Frustrirani su zbog onog što drugi jesu, a ne zbog toga što sami nisu ili to ne bi učinili.

Zbog svega toga, potrebna je i danas ozbiljna i mirna rasprava o tjelesnim i psihičkim žrtvama rata, prvenstveno o braniteljima. Bilo bi u najmanju ruku krajnje ne samo nepravedno već i neobazrivo, nezadovoljstvo branitelja svoditi isključivo na materijalna i statusna prava - i to iz jednostavnog razloga, jer iako je to važan, ali nikako jedini i presudan razlog za njihovo nezadovoljstvo. Zato je elementarno potrebno da društvene rasprave o braniteljskim pitanjima ne budu politizirane, jer ćemo tako poteškoće branitelja i objektivne i subjektivne naravi, samo produbljivati i nećemo ih još za dugo na zadovoljavajući i principijelan način postaviti. U tome trebamo koristiti i iskustva drugih država koje imaju duži staž u rješavanju veteranskih pitanja. Nije se na odmet vratiti i u povijesne primjere uređivanja veteranskih pitanja; od primjera skrbi rimskih careva za svoje legionare, postupke s veteranima dugovječnih britanskih ili turskih imperija, i kolikogod to bilo bremenito kontroverzama i prevladavajućim stereotipovima, skrbi američke države za vijetnamske veterane. Takve usporedbe, ako im se smireno priđe, neće vrijeđati našu vječitu hrvatsku sklonost da svakom problemu prilazimo kao da ga upravo mi moramo od početka i po svome vlastitom receptu rješavati. Prva primjedba i najbitnija razlika koja bi se ovdje mogla odmah spomenuti, je da smo mi vodili obrambeni rat, te da je zbog toga i pristup našim veteranima etički i koncepcijski jasan.

( napisao Križo Katinić, predstojnik Klinike za psihijatriju pri KB Sestre milosrdnice)