BRUNO ŠIMLEŠA: I U NORVEŠKOJ LJUDIMA DAJU OTKAZE, ALI NA LJUDSKIJI NAČIN Ovo je iskustvo mog prijatelja koji je nakon otkaza u RH otišao na sjever

Svaki dan bombardiraju nas pričama ljudi koji su otišli iz Hrvatske. Ljudi su oduvijek odlazili iz Hrvatske, no ranije su najčešće odlazili pojedinci, i to na određeno vrijeme, dok danas prečesto odlaze cijele obitelji. Obično prvo ode član obitelji koji prvi dobije posao, ali za sobom ubrzo povuče cijelu obitelj. I ne mogu im zamjeriti jer samo žele bolji život za sebe i svoju djecu.

Neki odlaze zbog ekonomskih razloga, a neki zbog društvene klime. Nekima je drago što mogu normalno živjeti od plaće, a nekima je drago što mogu živjeti u sadašnjosti, a ne u vražjim raspravama o ‘41. ili ‘91.

Kako sam u kasnim tridesetima, otišlo je mnogo mojih vršnjaka, prijatelja i kolega. Razbježali su se po Irskoj, Njemačkoj, Islandu, a želim vam prenijeti iskustvo prijatelja koji radi u Norveškoj. On je inženjer koji je godinama radio u jednoj našoj tvrtki u kojoj je dobio otkaz. Ostali su mu dužni nekoliko plaća, no otvoreno su mu rekli:

“Otpremninu nikad nećeš dobiti i možeš nas tužiti, ali ćemo te zavlačiti na sudu. Bolje ti je da potpišeš sporazumni pa ćeš barem dobiti zaostale plaće”. Brzo je našao posao u drugoj hrvatskoj tvrtki, no ondje se zadržao samo nekoliko dana jer su ga zaposlili prije nego što mu osigurali radne uvjete pa je dva dana čamio u kuhinji. Otpustili su ga kada je pitao kad će dobiti radni stol i kompjutor tako da može raditi. Zaključili su da će biti “problematičan” jer želi raditi!?

I onda je poludio i odlučio otići iz Hrvatske. Neko je vrijeme tražio posao i pronašao ga je u Norveškoj. Tvrtka mu je pomogla da se smjesti, osigurali su mu izvrsne radne uvjete, kvalitetne kompjutore i velike ekrane da može projektirati u miru, nabavili ergonomsku stolicu, imao je redovitu plaću između 3000 i 4000 eura od koje mu je svaki mjesec ostalo oko 1000 eura. Plaću je primao 15. u mjesecu za tekući mjesec. E da, i država daje jednu dodatnu plaću i božićnicu.

Inače, radnika ne plaćaš minimalno što možeš, nego toliko da on bude zadovoljan jer želiš sretnog radnika. Čak je i sam upisivao svoje radne sate. Tvrtka je imala 5500 ljudi i oni vjeruju radnicima. Kada je radio prekovremeno, samo je upisao broj sati, dok je kod nas često običaj da zamolimo kolege da nas upišu čak i kad ne dođemo na posao. Uglavnom, na kraju mjeseca mogao je birati želi li slobodne dane ili novac.

A i inače, ako procijeniš da danas možeš efektivno raditi 3 sata, odradiš ta tri sata i odeš doma. Povjerenje u radnike je činjenica, a ne floskula pa tako 4 puta godišnje mogu ostati doma do 3 dana i prijaviti da su bolesni. Ne moraju nikako pravdati ta tri dana jer im se vjeruje. Radio je na multimilijunskim projektima pa je imao rokove, ali nema nepotrebnog stresa, izderavanja, zlostavljanja… To nikada nije doživio. Ni ravnopravnost nije floskula pa nema nikakve razlike između žena i muškaraca, ali i svih zaposlenika jer direktori nemaju rezervirana parkirna mjesta i jedu u istoj kantini.

Kada je prvi put došao na godišnji u Hrvatsku, rekli su mu da ga neće kontaktirati, no on je njima rekao da smiju. Ako oni cijene njega, naravno da će i on pokazati da cijeni kako ga tretiraju. I nije sam sebi mogao vjerovati dok je to izgovarao, ali rekao je da nema nikakvog problema da nešto odradi i na godišnjem. Nakon nekoliko godina dobio je otkaz, ali ni to nije bilo uobičajeno iskustvo. Naime, mjesecima ranije najave krug otpuštanja i potom razgovaraju sa svima koje bi potencijalno mogli otpustiti, a oni imaju priliku dokazati da su i dalje potrebni tvrtki. Sa svima se razgovara, oči u oči. Dobio je otkaz nakon četvrtog kruga otpuštanja, ali njihova prava za nezaposlene su nevjerojatna.

Naime, čim u Norveškoj odradiš prvu godinu, čak i kao stranac, imaš pravo na otprilike 60 posto svoje plaće sljedeće dvije godine. No nitko ne želi koristiti tu naknadu jer svi žele što prije pronaći novi posao. I da, porezi su nešto veći nego kod nas, ali kada se koriste na ovaj način i osiguravaju toliku sigurnost, a ne kao fond za uhljebljivače, i mi bismo plaćali više!

Na posao u Hrvatskoj ne pomišlja. Sada opet radi u Norveškoj, ovaj put na određeno. I dalje nije idealno, ali je odnos prema radnicima… ma… tamo je odnos prema ljudima jednostavno ljudskiji. Društvo nije opterećeno ideologijom, a radnici nisu opterećeni glupostima. I jednostavno se lakše radi, diše i živi. Ovo ne pišem zato da se svi poželite odseliti, nego da se svi zajedno potrudimo stvoriti zdraviju radnu i društvenu klimu u Hrvatskoj!